- 1 -              I Kž-Us 97/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 97/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog N. B., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak; 101/17. i 118/18. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog N. B. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 3. rujna 2020. broj Kov-Us-11/2020, u sjednici održanoj 16. listopada 2020.

 

riješio  je:

 

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog N. B..

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda je, na temelju članka 86. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), odbijen  prijedlog okrivljenog N. B. podnesen po branitelju odvjetniku D. M. za izdvajanjem iz spisa kao nezakonitih dokaza navedenih pod točkama 1.-433. optužnice USKOK-a broj KO-US-43/2020 od 30. srpnja 2020. koji su u izreci tog rješenja i navedeni.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni N. B. po branitelju, odvjetniku D. M., s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Okrivljeni N. B. u žalbi tvrdi da „prvostupanjski sud u obrazloženju nije naveo razloge zbog kojih smatra da bi navedeni dokazi iz optužnice od 1 do 433 a temeljem kojih se teret ovaj okrivljenik bili zakoniti osim što je samo paušalno naveo `da nisu pribavljeni na nezakonit način već po ovlaštenim tijelima i u skladu s propisanom procedurom´ no međutim nigdje to nije posebno konkretizirao radi čega se pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može valjano odnosno pravilno i potpuno te zakonito ispitati.“ Također navodi da se sud „uopće nije osvrnuo da li su određeni dokazi na kojima se temelji optužnica protiv ovog okrivljenika pribavljeni uz potrebiti nalog, eventualne svjedoke pretrage ili nisu“ te da „okrivljenik a niti njegova obrana uopće nisu bili pozvani da prisustvuju bilo kojoj dokaznoj radnji od trenutka uhićenja okrivljenika pa do odlučivanja o određivanju istražnog zatvora protiv okrivljenika ali niti kasnije kada su ispitivani svjedoci optužbe i dr; čime su povrijeđene odredbe ZKP-a ali i Ustava RH na štetu ovog okrivljenika zbog čega se i sumnja na zakonitost i utemeljenost pribave dokaza iz optužnice protiv ovog okrivljenika“.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasne i dostatne razloge zbog kojih prijedlog okrivljenog N. B. za izdvajanje svih dokaza priloženih uvodno navedenoj optužnici smatra neosnovanim.

 

Pritom treba istaknuti da je okrivljeni N. B. u odgovoru na optužnicu navodnu nezakonitost zapisnika o ispitivanju svjedoka iz istrage obrazložio samo tvrdnjom da su „iskazi saslušanih svjedoka (…) prikupljeni protivno odredbama ZKP-a jer obrana i sam okrivljenik nisu bili pozvani da prisustvuju njihovom ispitivanju niti su bili obaviješteni o tome zbog čega je onemogućeno okrivljeniku da im postavlja pitanja te da se očituje na njihove iskaze“, pri čemu nije ukazao na odredbe ZKP/08. iz kojih bi, po shvaćanju obrane, proizlazila obveza državnog odvjetnika da o ispitivanju svjedoka obavijesti okrivljenika i branitelja.

 

Stoga je i za ovaj drugostupanjski sud dostatno obrazloženje prvostupanjskog suda „kako je ZKP-om propisano da ovlašteni tužitelj vodi istragu tijekom koje je kao jedna od dokaznih radnji predviđeno ispitivanje svjedoka i ZKP-om nije propisana obveza da tom ispitivanja budu prisutni okrivljenici i/ili njihovi branitelji kao i obveza tužitelja da iste poziva na ispitivanje svjedoka pa se u odnosu na zapisnike o ispitivanju svjedoka ne radi o dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način.“

 

Pritom se žalitelja upućuje i na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj pravo okrivljenika ispitati svjedoke optužbe (takozvano konfrontacijsko pravo), kao jedno od takozvanih „minimalnih prava obrane“ kojima se ostvaruje načelo kontradiktornosti koje predstavlja jednu od temeljnih sastavnica prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst) kao i europskom Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) nije pravo koje se okrivljeniku treba omogućiti već u prethodnom postupku (posebno ne državnoodvjetničkoj istrazi koju je propisao ZKP/08., a kojoj je cilj prikupiti dokaze i podatke potrebne da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak), nego se ono, u svom punom značenju, ostvaruje tek na kontradiktornoj raspravi pred sudom na kojoj se odlučuje o okrivljenikovoj krivnji (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž 370/2020-4, I Kž 35/2020-4, I Kž 630/2019-5, I Kž-Us 102/15-4, I Kž-Us 145/16-4, I Kž-Us 77/2018-4 i drugima).

 

Zbog iznesenog, ne može biti riječi o nezakonitosti istražnih zapisnika o ispitivanju svjedoka kao posljedici neobavještavanja obrane o tim ispitivanjima.

 

Okrivljeni N. B. je tek na sjednici optužnog vijeća proširio prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza i na sve ostale dokaze priložene optužnici (navevši samo da su to „dokazi taksativno navedeni od točke 1 pa sve do 433“, dakle, bez njihovog specificiranja), pri čemu je samo naveo da „obrana smatra da su isti pribavljeni suprotno odredbama ZKP-a i protivno njihovim odredbama jer da je za svaki od ovih dokaza trebao biti poseban i obrazloženi nalog suca istrage za njihovom pribavom što u konkretnom slučaju se nije dogodilo“.

 

Na ovakav paušalni i, u suštini, neobrazloženi prijedlog za izdvajanje svih dokaza prvostupanjski je sud, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, dovoljno odgovorio kada je u pobijanom rješenju naveo da su svi ti dokazi „pribavljeni po ovlaštenim tijelima i u propisanoj proceduri“ te da „nisu u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske i pravnim poretkom Republike Hrvatske“, pri čemu je ukratko naveo i o kojoj dokumentaciji se radi (1. odlomak na 17. stranici rješenja), a naveo je i da je „vještačenje provedeno sukladno nalogu ovlaštenog tijela i od strane stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije, poreze i procjenu vrijednosti poduzeća, kao što je i izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika pribavljen od ovlaštenog tijela i u propisanoj proceduri“. Konačno, prvostupanjski sud očitovao se i o zakonitosti zapisnika o prvom ispitivanju okrivljenika i tada sačinjene snimke, dodavši i da „svi dokazi navedeni u izreci ovog rješenja nemaju niti jedan nedostatak koji bi ih činio manjkavim odnosno nezakonitim“.

 

Dakle, obrazloženje prvostupanjskog suda o razlozima odbijanja prijedloga okrivljenika za izdvajanje svih dokaza dostavljenih uz optužnicu sadržajnije je od samog tog prijedloga pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire žalitelj.

 

Ostalim žalbenim navodima okrivljenik pokušava osporiti osnovanu sumnju da bi počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret, ali te žalbene tvrdnje nisu od utjecaja na pravilnost pobijanog rješenja.

 

S obzirom na sve izloženo, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena je žalba okrivljenog N. B. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 16. listopada 2020.