- 1 -              I Kž 285/2018-21

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 285/2018-21

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. G., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - ispravak – dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi opt. Ž. G. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 13. veljače 2018. broj K-3/2017, u sjednici održanoj 16. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. Ž. G., odvjetnika V. M.1 i A. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Ž. G. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim opt. Ž. G. zbog jednog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 110. KZ/11 za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina i jednog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215 st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te ga je uz primjenu čl. 51. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina i šest mjeseci u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 10. studenog 2014. do 08. prosinca 2016., vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora prije pravomoćnosti presude od 09. prosinca 2016. do 26. veljače 2017., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. veljače 2017., pa nadalje.

 

Na temelju čl. 69. KZ/11 opt. Ž. G. je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja na temelju čl. 69 st. 3. KZ/11 može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženika je oduzet revolver marke Smith&Wesson tvorničkog broja ..., cal. 357 magnum.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje: ZKP/08) i čl. 39. Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela prihvaćen je imovinsko pravni zahtjev Republike Hrvatske te je optuženiku nalaženo isplatiti Republici Hrvatskoj iznos od 5.000,00 kuna sa zakonskom zateznom tekućom kamatom od 29. travnja 2015. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08.

 

Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja V. M.1, odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno preinačiti i optuženika osloboditi od optužbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Kako je optuženik u žalbi, u smislu odredbe čl. 475. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08-19) zahtijevao da on i branitelj budu izvješteni o sjednici, tako je i učinjeno te je sjednica održana u nazočnosti branitelja optuženika V. M.1 i A. K., a u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika, koji, iako uredno izviješteni, nisu pristupili.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik tvrdi da mu je sud prvog stupnja, odbijanjem prijedloga obrane da se podvrgne novom kirurškom zahvatu malog prsta lijeve ruke izvan zatvorskog sustava, a kako bi se utvrdio sastav fragmenta koji se nalazi u prstu, povrijedio pravo obrane. Prema stavu žalitelja ta je povreda počinjena jer mu je na taj način onemogućeno, iz razloga jer se nalazio u istražnom zatvoru i nije mogao otići na operaciju izvan zatvorskog sustava, da dokazuje svoju tvrdnju iz obrane da je ozljeda malog prsta lijeve ruke nastala ugrizom oštećenika, a ne od fragmenta streljiva koje bi bili ispaljeno kritične zgode iz njegovog revolvera, a kako je to utvrdio sud prvog stupnja.

 

Međutim, sud prvog stupnja je, nalazeći činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjenim ostalim izvedenim dokazima, bio ovlašten na temelju čl. 421. st. 1. toč. 3. i 4. ZKP/08 odbiti ovaj dokazni prijedlog obrane ukazujući da se radi o neprikladnom i odugovlačećem dokaznom prijedlogu. Dakle, sud prvog stupnja je nakon provedenog medicinskog i balističkog vještačenja utvrdio da ozljeda malog prsta lijeve ruke ne potječe od ugriza oštećenika, već da je nastala prostrijelom fragmenta zrna ispaljenog kritične zgode iz optuženikovog revolvera i stoga je u tom pravcu odlučio ne provoditi predložene dokaze obrane. Time sud prvog stupnja ni na koji način nije povrijedio pravo na obranu optuženika, bez obzira što se ovaj u to vrijeme nalazio u istražnom zatvoru i nije sam mogao otići obaviti kirurški zahvat radi vađenja stranog tijela iz prsta kako bi potvrdio svoju obranu. Sadržajno se ne radi o procesnom pitanju o povredi prava na obranu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, kako se to u žalbi sugerira, već se zapravo radi o činjeničnom prijeporu kojeg je sud prvog stupnja razriješio izvodeći zaključak da je u pitanju fragment streljiva, a ne ugriz. Pitanje, je li taj zaključak suda prvog stupnja ispravan, činjeničnog je, a ne postupovnog karaktera, o kojem će više riječi biti u nastavku obrazloženja.

 

Isto se odnosi na prigovor optuženika da mu je nezakonitim odbijanjem i ostalih dokaznih prijedloga ograničena, odnosno u potpunosti oduzeta mogućnost obrane i da je sud prvog stupnja nepravilnom ocjenom više njegovih dokaznih prijedloga kao neprikladnih i odugovlačećih nepravilno primijenio odredbe čl. 421. st. 1. toč. 3. i 4. ZKP/08, što da je utjecalo na presudu, čime da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

 

Naime, sud prvog stupnja je odbio određene dokazne prijedlog obrane i to prijedloge da se izdvoje kao nezakoniti dokazi iskazi svjedoka koji su ispitani u istrazi, da se u spis uvrsti kao dokazni materijal i pročita na raspravi vještački nalaz i mišljenje vještaka V. M.2, da se ponovo na raspravi ispitaju vještaci A. H., R. F. i I. B., provede forenzička 3 D rekonstrukcija te da se optuženika uputi na kirurški pregled. Sud prvog stupnja je tu odluku o dokaznim prijedlozima obrane donio smatrajući da se radi o neosnovanim, odnosno neprikladnim ili odugovlačećim prijedlozima, jer je činjenično stanje našao utvrđenim u toj mjeri da ove dokaze nije potrebno provoditi. Kao i u pogledu odluke o prijedlogu da se operativnim putem izvadi fragment iz optuženikovog prsta, i u ovom je slučaju ispravnost odluke o odbijanju navedenih dokaznih prijedloga pitanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne povrede prava na obranu, odnosno povreda iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 421. st. 1. toč. 3. i 4. ZKP/08.

 

Uostalom, sam optuženik u žalbi (str. 5., 5. odlomak) navodi da je sud prvog stupnja navedene njegove dokazne prijedloge morao provesti, a kako nije to je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je potvrda da se u suštini radi o činjeničnim prigovorima.

 

Nadalje, optuženik i kroz ostale žalbene prigovore koje podvodi pod postupovne, u pogledu proturječnosti između vještakinje za toksikologiju R. F. i psihijatrijskog vještaka A. H., proturječnosti i nedostataka u vještačenju balističkog vještaka M. M.1, nastoji osporiti stručnost i kvalitetu njihovih nalaza i mišljenja, a kako je sud prvog stupnja na njima i temeljio svoja utvrđenja, time se u biti osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, kada optuženik tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da u presudi o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između razloga o sadržaju nalaza i mišljenja vještaka M.1 jer se u razlozima navodi da iz nalaza navedenog vještaka proizlazi da je korištenjem silikonskih odljevaka utvrđeno da na rukama oštećenika nisu pronađene čestice baruta, na temelju čega sud zaključuje da nije istinita obrana optuženika da mu je oštećenik htio oduzeti revolver, i samog tog nalaza i mišljenja u kojem vještak M.1 navodi da je najviše GSR čestica, ukupno 136, koje nastaju u procesu ispaljivanja streljiva iz vatrenog oružja nađeno na rukama oštećenika, i time se također u suštini nastoji dovesti u sumnju zaključak suda prvog stupnja da oštećenik nije pokušavao optuženiku oteti pištolj. Pitanje postojanja ili nepostojanja tragova od pucanja na rukama oštećenika je činjeničnog karaktera i ta okolnost može kao indikativna biti od značaja u zaključivanju u vezi odlučnih činjenica, ali ona sama po sebi nije odlučna činjenica o kojoj bi ovisila neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava.

 

Pobijajući odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri optuženik neosnovano tvrdi da je izreka presude nerazumljiva jer da je u izreci trebalo navesti utvrđenje da je optuženik, kome je izrečena sigurnosna mjera iz čl. 69. KZ/11, kazneno djelo počinio pod odlučujućim utjecajem alkohola, u teško pijanom stanju sa 2,81 g/kg jer se ne radi o odlučnim činjenicama koje se u smislu odredbe čl. 459. st. 3. u vezi čl. 342. st. 1. toč. 2. ZKP/08 unose u činjenični opis (opis djela iz kojeg proistječu zakonska obilježja kaznenog djela, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, predmet na kojemu je i sredstvo kojim je počinjeno kazneno djelo te ostale okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi).

 

U okviru dijela žalbe zbog imovinskopravnog zahtjeva optuženik neosnovano tvrdi da u pobijanoj presudi nema razloga o tome da se optuženik usprotivio povlačenju imovinskopravnog zahtjeva od strane oštećenika te da je sud prvog stupnja morao odgovarajućom primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a donijeti o zahtjevu meritornu odluku, čime da je ostvarena bitna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da pobijana presuda o tome nema razloga te je proturječna sadržaju zapisnika od 30. listopada 2017 zbog čega se ne može ispitati.

 

Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude u vezi postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u obrazloženju naveo (str. 9., 6. odlomak) da su opunomoćenici oštećenika A. M.1, M. M.2, N. M.1, A. M.2 i J. M., odvjetnici N. M.2 i I. S. izjavili da odustaju od postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u vezi naknade nematerijalne štete u iznosu od 220.000,00 kn, tako da ne stoji navedeni žalbeni prigovor o izostanku razloga o odlučnim činjenicama. Doduše, kako se optuženik na raspravi od 30. listopada 2017. odustanku od zahtjeva izričito usprotivio, sud prvog stupnja je u ovom adhezionom dijelu postupka trebao, primjenom odredbe kaznenog postupka iz čl. 158. ZKP/08, donijeti odluku i oštećenike s tim zahtjevom uputiti na parnicu. Međutim, tim propustom sud prvog stupnja nije počinio navedenu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer u biti u izreci nije donesena nikakva odluka o imovinskopravnom zahtjevu koja bi se odnosila na optuženika i oštećenike, tako da takva izreka presude niti ne sadrži odlučne činjenice u vezi imovinskopravog zahtjeva i nije stoga nerazumljiva. Dakle, radi se o formalnom propustu u vezi nepravilne primjene odredbe čl. 158. st. 2. ZKP/08, ali koji nije utjecao na zakonitost presude, pa se stoga ne radi niti o povredi postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

 

Prema tome, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje upućuje optuženikova žalba, niti je počinio bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovno se optuženik žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Naime, optuženik kroz brojne žalbene prigovore, u skraćenom, nastoji dovesti u pitanje vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke D. M. u vezi njegovog mišljenja da preostali fragment u malom prstu lijeve ruke optuženika potječe od fragmentiranja streljiva koji je iz revolvera ispalio optuženik kritične zgode, zatim mišljenje psihijatrijskog vještaka A. H. u vezi njegovog mišljenja da optuženik, unatoč visokoj alkoholemiji od 2,80 g/kg u krvi tempore criminis, nije imao teže psihopatološke promjene kao što su to deluzije i halucinacije, te je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno, kao i vještaka balističke struke M. M.1, kako u pogledu njegovih utvrđenja u vezi cjelokupne dinamike događaja, mišljenja u vezi tragova baruta na rukama ošećenika, a posebice njegovog mišljenja koje je u suglasnosti s mišljenjem medicinskog vještaka M.2, da se fragmenti koji se nalaze u malom prstu lijeve ruke optuženika imaju dovesti u vezu s predmetnim događajem.

 

Nastojeći argumentirati ove prigovore optuženik u vezi svakog od navedenih vještaka iznosi tvrdnje koje se odnose na pravilnost nalaza i mišljenja vještaka i njihovu stručnost, pa se u odnosu na medicinskog vještaka ukazuje da je on u pogledu ozljede petog prsta lijeve šake optuženika u tijeku istrage navodio da se radi o rani koje je nastala ugrizom, da bi u tijeku rasprave to mišljenje u konzultaciji s balističarem promijenio navodeći da je ozljeda nastala fragmentacijom zrna ispaljenog iz optuženikovog revolvera u predmetnom događaju, a na što da ukazuju ostaci metala koji se nalaze u optuženikovom prstu. Žalitelj ističe da se radi samo o nagađanjima vještaka medicinske struke i balističara jer su oni ukazali da sve okolnosti ove ozljede više upućuju na strijelnu ranu, ali ne mogu sa potpunom sigurnošću isključiti da se radi o ugriznoj rani. Žalitelj ističe da je vještak M.2 mišljenje dao uvjetno uz pretpostavku da se zaostali fragment ne može operacijom izvaditi, a što je u suprotnosti s mišljenjem Z. S. iz Poliklinike od 4. lipnja 2018., koji je nakon pregleda Rtg snimke optuženikove ruke naveo da je u pitanju metalno strano tijelo oko 4 mm i nekoliko sitnijih dijelova uz preporuku da je u slučaju tegoba moguća ekstripacija. Prema žalitelju ova okolnost ukazuje da prema veličini zaostalog metalnog tijela ne proizlazi da se radi o fragmentu zrna ispaljenog iz revolvera optuženika, odnosno smatra da bi se ispravno mišljenje u vezi toga moglo donijeti tek vađenjem stranog tijela iz prsta oštećenika. Stoga smatra da su nalazi i mišljenja vještaka medicinske i balističke struke, a time i utvrđenje suda prvog stupnja, o tome da se radi o fragmentu ispaljenog zrna iz revolvera optuženika, pogrešni.

 

Za balističkog vještaka se ukazuje da nije na uvjerljiv način objasnio čitav niz važnih okolnosti, i to točan broj ispaljenih zrna iz optuženikovog revolvera, način nastanka oštećenja od ispaljenih projektila u prostoru gostionice u kojoj se događaj odigrao, točne pozicije optuženika i oštećenika prije pucanja i u trenutku pucanja, okolnosti nepostojanja tragova krvi na pronađenim zrnima (vještak je priznao da je zrna oprao). Optuženik ističe da je nalaz i mišljenje vještaka M.1 proturječan u dijelu kad tvrdi da na rukama oštećenika nisu nađeni tragovi baruta, a što sud prihvaća i tu okolnost uzima kao utvrđenu pri zaključivanju da oštećenik nije htio od optuženika oteti revolver, s daljnjim dijelom njegovog nalaza i mišljenja u kojem je naveo da je najviše čestica GSR ukupno 136 nađeno na rukama oštećenika.

 

Međutim, sud prvog stupnja je potpuno opravdano prihvatio navedene nalaze i mišljenja navedenih vještaka pravilno ocjenjujući da se radi o nalazima i mišljenima koji su vještaci dali na objektivan način i u skladu s pravilima svoje struke i koji nalazi i mišljenja unatoč svim istaknutim prigovorima nisu dovedeni u pitanje.

 

Naime, u pogledu prigovora u odnosu na dio nalaza i mišljenja medicinskog vještaka M.2 u vezi ozljede petog prsta lijeve ruke vještak je na opširan i vrlo uvjerljiv način, a što je sud prvog stupnja u presudi vjerno reproducirao (str. 26.-32.), objasnio zašto je u tijeku istrage dao mišljenje da je u pitanju ugrizna rana, a zašto je nakon provedene djelomične rekonstrukcije i provedenog kombiniranog balističko-medicinskog vještačenja i pribave dodatne medicinske dokumentacije za optuženika, mišljenja da se radi o ustrijelnoj rani, a da je manje vjerojatno da se radi o ugriznoj rani i da je u pitanju tek teoretska mogućnost. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da bi pravilnost navedenog nalaza i mišljenja vještaka M.2 bila dovedena u pitanje vađenjem stranog metalnog tijela promjera 4 mm (dakle veće od promjera zrna sačme od 3 mm koja je već bila izvađena i od kuglica pištoljskog streljiva oznake ... od 2,1 mm koja nesporno nije korištena) iz petog prsta lijeve ruke optuženika radi utvrđenja radi li se o fragmentu zrna ispaljenog kritične zgode iz revolvera optuženika. Dakle, veličina stranog metalnog tijela od 4 mm ukazuje da se ne radi o zrnu sačme promjera 3 mm kao ona koja je izvađena iz optuženikovog prsta i ta okolnost da nije u pitanju ozljeda sačmom ni na koji način ne proturječi nalazu vještaka medicinara i balističara da se radi o fragmentu ispaljenog revolverskog streljiva. Osim toga, iako optuženik u žalbi ustrajava u ovim prigovorima i u dokaznom prijedlogu da se nakon vađenja metalnog tijela iz optuženikovog prsta dopunskim vještačenjem utvrdi radi li se o fragmentu zrna koje je ispaljeno kritične zgode, ta okolnost zapravo nema takvo presudno značenje koje joj žalba pridaje.

 

Naime, optuženik, iako to eksplicitno ne navodi, kroz ovaj prigovor koji se odnosi na nalaz i mišljenje vještaka medicinske i balističke struke, kao i na utvrđenje suda prvog stupnja koje se na tim mišljenjima temelji, da se nije radilo o ugriznoj već ustrijelnoj rani petog prsta lijeve ruke optuženika koja potječe od ispaljenog zrna tempore criminis, evidentno problematizira to pitanje u kontekstu slučajnog opaljenja, odnosno u kontekstu postojanja nužne obrane, ili njenog prekoračenja.

 

Dakle, optuženik, nastojeći dokazati da je u pitanju ugrizna, a ne ustrijelna rana, na taj način sugerira da je oštećenik tijekom fizičkog sukoba s optuženikom, odnosno u otimanju za revolver, ovoga ugrizao, što je kod optuženika izazvalo jaku bol zbog koje je i zbog stanja teškog pijanstva u kojem se nalazio nekontrolirano pucao, bez namjere da oštećenika usmrti i ne pristajući da time dovede u opasnost bilo koga u gostionici. Kroz ove se prigovore sugereira i da je optuženik pucao radi otklanjanja napada oštećenika koji ga je u tijeku sukoba ugrizao.

 

Međutim, takva teza obrane nema uporišta u izvedenim dokazima, nije logična niti životna i stoga nema potrebe da se radi utvrđenja porijekla stranog metalnog tijela u šaci optuženika, sve u cilju pokušaja dokazivanja ove neuvjerljive konstrukcije, provodi dopunsko medicinsko i balističko vještačenje.

 

Prije svega, u pogledu navodnog fizičkog sukoba s oštećenikom, za koji žalitelj tvrdi da je prethodio pucanju iz revolvera, te navodnog ugriza za prste lijeve ruke optuženika, sud prvog stupnja je ispravno pošao od činjenice da je optuženik tek devet dana nakon događaja liječnicima iznio verziju da ozljeda lijeve šake potječe od ugriza od strane oštećenika, jer u ranijoj medicinskoj dokumentaciji koja je sačinjena prilikom njegovog pregleda nakon događaja to nije bilo navedeno, što je i ovom drugostupanjskom sudu nelogično.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju iskaza svjedoka koji su bili očevici, pravilno zaključio da nikakvog sukoba između optuženika i oštećenika prije pucanja nije bilo. U tom pravcu gotovo na suglasan način iskazuju svjedoci S. P., V. N., I. M., J. J. i M. J. koji nisu vidjeli nikakav fizički sukob koji bi prethodio pucanju, niti su čuli jauke optuženika i sl. Svi navedeni svjedoci su nezainteresirani i očito su objektivno iskazivali jer nitko od njih ne tereti optuženika izravno na način da navode da su vidjeli sam čin kad optuženik puca oštećeniku u glavu, već očito iskreno opisuju događaj u njegovoj brzini i dinamici u kojoj sam čin pucanja u glavu oštećenika ne vide. Doduše, o navodnom sukobu optuženika i oštećenika je iskazivao samo svjedok J. P., ali opisujući ga posve neodređeno („…oštećenik dolazi do optuženika diže ruke i napada ga…, ide rukama u lice optuženika, ali ne zna zašto jer nije bilo svađe…“), ali sud njegov iskaz opravdano nije prihvatio, jer ga je ispravno ocijenio pristranim zbog dobrih odnosna sa bratom optuženika, vlasnikom predmetne gostionice u kojoj je svjedok redovita mušterija i jer je neuvjerljiv i u potpunoj je suprotnosti sa svim ostalim iskazima očevidaca.

 

Nadalje, da nije bilo prethodnog sukoba i otimanja za revolver, sud prvog stupnja pravilno zaključuje na temelju balističkog vještačenja koje je proveo M. M.2 iz kojeg proizlazi da na rukama oštećenika primjenom silikonske metode nisu pronađeni tragovi barutnih čestica, a jesu na rukama optuženika, iz čega slijedi zaključak suda prvog stupnja da je neistinita obrana optuženika da mu je oštećenik htio uzeti oružje i da je u tim okolnostima pucao. Ovakvo zaključivanje suda prvog stupnja je ispravno, a to što je standardnom analizom GSR na rukama oštećenika pronađeno 136 čestica GSR, dakle, ne čestice sagorjelog ili djelomično sagorjelog baruta, već trokomponentne čestice koje prema obrazloženju vještaka M.1 nastaju od gorenja inicijalne smjese pri pucanju iz vatrenog oružja. Prema vještaku M.1 te GSR čestice kontaminiraju osobe koje se nalaze u zatvorenom prostoru, pa i one koje nesporno nisu bile u kontaktu s oružjem (u konkretnom slučaju su GSR čestice nađene na svjedocima S. P., V. N., J. J., i M. J.), za razliku od ostatka barutnih čestica koje nisu nađene na tijelu drugih osoba, osim na rukama optuženika.

 

Prema tome, imajući u vidu iskaze svjedoka da nije bilo otimanja za pištolj, sama okolnost postojanja GSR čestica na rukama oštećenika nije dokaz da je on bio u kontaktu s oružjem, već samo potvrda da je bio u blizini kada optuženik puca. Da se radilo o neposrednoj blizini pucanja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka M.1 koji je na temelju tragova krvi oštećenika pronađenim na cijevi revolvera ukazao da se radilo o udaljenosti usta cijevi od glave oštećenika unutar 30 cm, tako da je logičan toliki broj GSR čestica na njegovim rukama.

 

Nadalje, sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika da ga je oštećenik napao na način da je došao od separea gdje je do tada sjedio došao do šanka, nalazeći u njoj čitav niz proturječnosti, počam od vrlo neuvjerljivog opisivanja razloga zašto optuženik bez ikakvog povoda odlazi u automobil po pištolj, zašto pištolj donosi u gostionicu noseći ga u ruci, obrazlaganje da mu je u jednom trenutku nakon ugriza došla strahovita bjelina i sl. Ovu ocjenu o iskonstruiranosti obrane prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je toliko nelogična i neživotna te bez sumnje ukazuje da je smišljena kako bi se izbjegla, odnosno umanjila kaznena odgovornost.

 

Prema tome, u takvim okolnostima, a koje su pravilno utvrđene po sudu prvog stupnja i to prije svega na temelju iskaza navedenih svjedoka, djelomične rekonstrukcije te nalaza i mišljenja vještaka balističke i medicinske struke, kada prema iskazu svjedokinje V. N., optuženik ulazeći s revolverom u ruci najprije dolazi do separea u kojem sjedi oštećenik u društvu s V. N. i I. M. i revolver usmjerava prema sljepoočici oštećenika, a potom odlazi do šanka, pa kada ga oštećenik dolazeći do njega pita zašto nosi oružje u gostionici, optuženik iz neposredne udaljenosti ispaljuje u pravcu oštećenika šest metaka, od kojih jedan oštećenika pogađa u glavu i trenutno ga usmrćuje, a ostala zrna oštećuju inventar lokala dovodeći pri tom u opasnost druge osobe koje se tu nalaze u blizini, evidentno se ne radi slučajnom pucanju pri otimanju za revolver, odnosno o postupanju u nužnoj obrani.

 

Optuženik je taj koji unošenjem oružja u lokal i ozbiljnom prijetnjom oružjem oštećeniku stvara protupravnu i opasnu situaciju i stoga oštećenik ima pravo tražiti od optuženika da prestane s takvim protupravnim ponašanjem. Dakle, oštećenik nije taj koji bi postupao protupravno, pa sve i kada bi u takvim okolnostima eventualno i došao u sukob s optuženikom (a što nije utvrđeno), tijekom kojeg bi eventualno i ugrizao optuženika koji je daleko nadmoćan jer ima revolver, optuženik ne bi imao, pozivajući se na nužnu obranu (koja u smislu odredbe čl. 21. st. 2. KZ/11 mora biti prijeko potrebna i mora se odnositi na otklanjanje istovremenog protupravnog napada) pravo upotrijebiti oružje i pucati oštećeniku u glavu.

 

Stoga pitanje ugriza nije u toj mjeri značajno kako to pogrešno smatra žalba, i nije bilo potrebe provoditi dodatna vještačenja na okolnost porijekla ozljede lijeve šake optuženika, niti 3D vještačenja radi utvrđivanja kompletne dinamike događaja.

 

Nadalje, u odnosu na tvrdnju optuženika da je slučajno pucao u okolnostima kada se s oštećenikom otimao za revolver, kao što je već istaknuto, potpuno suprotno proizlazi iz nalaza balističara da je ispaljeno šest hitaca te iz iskaza očevidaca, posebice svjedokinje V. N., I. M., J. J. i M. J. koji su vidjeli, odnosno čuli kako optuženik i nakon usmrćivanja oštećenika i nakon što je ispucao sve metke iz revolvera, nastavlja pucati na prazno prema oštećeniku, a nakon svega govori riječi „evo gotovo je“ (svjedoci V. N. i J. J.). Ispaljivanje šest metaka i opisano optuženikovo ponašanje nakon usmrćenja oštećenika je bez sumnje pokazatelj da se nije radilo o slučajnom pucanju tijekom otimanja za revolver, već o postupanju koje ima za cilj da se oštećenik usmrti, i uz pristajanje da se pucanjem životno ugroze druge osobe koje su se nalazile u gostionici na pravcu pucanja.

 

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 215. st. 1. KZ/11 neosnovano optuženik u žalbi pokušava problematizirati pitanje dovođenja u opasnost drugih osoba pozivom na iskaze oštećenika S. P. koji je rekao da nije ni znao da je ozlijeđen te oštećenika V. N. i I. M. koji nisu znali putanje projektila. To stoga jer su to njihove subjektivne procjene koje, kraj ispravno utvrđenih činjenica utvrđenih na temelju zapisnika o očevidu i provedenog balističkog vještačenja iz kojih slijedi da je S. P. okrznut jednim od zrna, a da su se oštećenici V. N. i I. M. nalazili na udaljenosti od svega dva metra od putanja dva ispaljena zrna, nisu relevantne.

 

Neosnovani su i žalbeni prigovori koji se odnose na psihijatrijsko vještačenje provedenim po vještaku A. H.

 

Naime, taj je vještak u pogledu gradacije alkoholiziranosti optuženika u trenutku počinjenja kaznenog djela naveo da je to u domeni vještaka za toksikologiju i medicinara, ali je uzimajući u obzir visok stupanj alkoholemije kod optuženika od 2,80 g/kg u krvi naveo je da se radi o teškom pijanom stanju u sudskomedicinskom i toksikološkom vrednovanju. U konkretnom slučaju, s obzirom na alkoholizam optuženika i činjenicu da kod njega postoji tolerancija na alkohol i koji se učestalije dovodi u slična stanja, vještak H. je ukazao da visok stupanj alkoholemije kod optuženika odgovara težem pijanom stanju, odnosno da njegovo ponašanje kritične zgode nije izlazilo izvan okvira običnog pijanog stanja, odnosno običnog težeg pijanog stanja.

 

Dakle, psihijatrijski nalaz u kojem je u odnosu na dijagnosticiran alkoholizam optuženika naveo da njegovo ponašanje odgovara težem pijanom stanju, nije u kontradikciji s nalazom i mišljenjem toksikologinje R. F., koja je s pozicije svoje struke ustvrdila da stupanj alkoholiziranosti od 2,80 g/kg predstavlja u smislu stručne gradacije teško pijano stanje.

 

Uostalom, stupanj alkoholiziranosti je vještaku psihijatru relevantna okolnost radi utvrđivanja odlučne činjenice stupnja ubrojivosti optuženika i kod ocjene je li djelo počinjeno pod odlučujućim utjecajem ovisnosti o alkoholu i postoji li zbog toga opasnost budućeg činjenja težih kaznenih djela. Na ta je odlučna pitanja vještak H. stručno odgovorio, tako da pitanje ispravnog korištenja stručnih termina iz domene toksikologije od strane psihijatra samo po sebi nema bitnu važnost, kako to pogrešno smatra žalba.

 

Nadalje, vještak H. je u okviru svoje struke na uvjerljiv način objasnio zašto nije kod optuženika našao elemenata psihopatoloških fenomena deluzija i halucinacija, dok je toksikologinja F. samo primjera radi navela da u stanjima teškog pijanstva postoji mogućnost da se kod ljudi koji se nalaze u takvim stanjima pojave takve manifestacije halucinacija i deluzija (za koja sama kaže da su psihijatrijski termini), ali je i navela i druge popratne pojave poput nesvjestica, zaboravljanja i sl. Dakle, navedeni nalazi vještaka psihijatra i toksikologa u vezi halucinacija i deluzija nisu međusobno proturječni, niti je stoga pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik kritične zgode bio u stanju smanjene ubrojivosti, ali ne bitno, odnosno zaključak da kritične zgode nije imao deluzije niti halucinacije.

 

Iz svih navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o kazni u kojoj se osporava utvrđenje suda prvog stupnja u vezi neizraženog kajanja i neiskazivanja iskrene sućuti supruzi i djeci oštećenika. Žalbom se ukazuje da se te okolnosti ne mogu uzimati otegotnim kod odmjere kazne, odnosno da je to utvrđenje pogrešno budući da je optuženik u obrani iskazao žaljenje. Uz navedeno, neosnovano žalitelj smatra da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 13 godina zbog kaznenog djela ubojstva prestrogo odmjerena imajući u vidu da je raspon kazni od 5 do 20 godina zatvora, kraj činjenice da je dokazano da on inače nije agresivna osoba, da nije inicirao sukob već mu je žrtva prišla i počela se s njim verbalno i fizički sukobljavati, da je u dobi od 62 godine, da nikada nije bio osuđivan i da je prema nalazu psihijatra bio „znatno smanjeno ubrojiv“.

 

Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u skladu s odredbom čl. 47. KZ/11, utječu na izbor vrste i mjere kazne i to od olakotnih okolnosti, neosuđivanost, životnu dob, sudjelovanje u Domovinskom ratu za što je i odlikovan, dok mu je otegotnim u pogledu kaznenog djela ubojstva cijenio naročitu upornost i posebno izraženu kriminalnu volju koja se manifestirala pucanjem i na prazno prema oštećeniku kada je ispucao sve metke iz revolvera.

 

Protivno navodima žalbe, iskreno žaljenje zbog posljedica kaznenih djela koje optužena osoba iskaže oštećenicima u kaznenom postupku, bez obzira što u postupku ne priznaje počinjenje kaznenog djela za koje se tereti i zbog čega se ne može kajati, svakako je olakotna okolnost iz čl. 47. KZ/11 jer je to u biti zakonska kategorija „odnos prema žrtvi“. Prema tome, ta okolnost, ako je taj odnos prema žrtvi pozitivan, može biti cijenjena kao olakotna, ali i kao otegotna, ako je taj odnos prema žrtvi, kao što je to u konkretnom slučaju utvrdio sud prvog stupnja, negativan.

 

Nadalje, neosnovano optuženik u žalbi kao olakotnu okolnost ističe doprinos oštećenika kroz fizički sukob, kojega prema utvrđenom činjeničnom stanju nije bilo, već je, dapače, ispravno utvrđeno da je optuženik oštećenika usmrtio samo zbog toga jer ga je došao pitati zašto u lokalu nosi oružje.

 

Iz navedenih razloga, s obzirom da je počinjenjem ovog teškog kaznenog djela smrtno stradao oštećenik Lj. M., obiteljski čovjek i otac četvoro djece, evidentno je u pitanju pogibeljno kazneno djelo za koje je počinitelju potrebno izreći adekvatnu društvenu osudu. Stoga kazna zatvora u trajanju od trinaest godina, protivno navodima žalbe, nije prestroga jer se blažom kaznom ne bi ispunila svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, kako u smislu individualne tako i generalne prevencije.

 

Jednako tako, niti kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je optuženiku utvrđena zbog kaznenog djela iz čl. 215. st. 1. KZ/11 nije prestroga, već je također primjerena, kao što je i adekvatna jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina i 6 mjeseci tako da je u cijelosti neosnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

Odluka prvostupanjskog suda o izricanju optuženiku sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu pravilno je utemeljena na odredbi čl. 69. KZ/11 jer iz nalaza i mišljenja psihijatra A. H. proizlazi da je optuženik kazneno djelo počinio pod odlučujućim utjecajem alkohola, u teškom pijanom stanju sa 2,81 g/kg alkohola u krvi, i da zbog dijagnosticiranog alkoholizma optuženika, koji je bio odlučujući u čitavom događaju, postoji opasnost od počinjenja težeg kaznenog djela.

 

Odluka suda o oduzimanju od optuženika revolvera marke Smith & Wesson, tvorničkog broja ..., cal. 357 magnum, kojim su kaznena djela počinjena pravilno je utemeljena na odredbi čl. 79. st. 2. KZ/11.

 

Odluka suda o dosuđivanju imovinsko pravnog zahtjeva Republici Hrvatskoj, koju optuženik, osim u navedenom postupovnom pravcu, posebno ne pobija, je ispravno utemeljena na odredbi čl. 158. st. 2. ZKP/08 u vezi čl. 39. Zakona o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela jer je u postupku pravilno utvrđeno da je A. M.1, supruzi Lj. M., kao žrtvi kaznenog djela iz Državnog proračuna Republike Hrvatske isplaćena novčana naknada pogrebnih troškova u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Slijedom svega naprijed navedenog, s obzirom na to da žalba optuženika nije osnovana, a da pri ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na čije postojanje drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19 pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08-19 presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.