- 1 -              III Kr 88/2020-5

Broj: III Kr 88/2020-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. T. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 17. svibnja 2019. broj K-327/2018-16 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 16. siječnja 2020. broj Kž-188/2019-4, u sjednici održanoj 16. listopada 2020.

presudio je:

Odbija se zahtjev osuđenog D. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

              Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 17. svibnja 2019. broj K-327/2018-16 D. T. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. KZ/11. te je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko on u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

              Presudom Županijskog suda u Šibeniku od 16. siječnja 2020. broj Kž-188/2019-4 prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je D. T. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je, na temelju članka 72. KZ/11., izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima u trajanju od dvije godine.

              Osuđeni D. T. je po branitelju, odvjetniku D. I., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) i zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „provede postupak preispitivanja pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku (…) te istu ukine i potvrdi prvostupanjsku presudu“.

              Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje, a taj odgovor dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

              Zahtjev nije osnovan.

              Prekoračenje odlukom o kazni ovlasti koje sud ima po zakonu osuđeni D. T. obrazlaže činjenicom da je državni odvjetnik u optužnici predložio da ga se osudi na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci te da mu se izrekne mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od jedne godine, da takav prijedlog nije mijenjao tijekom kaznenog postupka (očito misli pred prvostupanjskim sudom) niti u žalbi, a da je drugostupanjski sud, preinačivši prvostupanjsku presudu kako je to opisano, „prekoračio i optužbu i ovlast suda kod odlučivanja o kazni, te ignorirao cjelokupan sadržaj predmeta s naglaskom na utvrđeno činjenično stanje, a gdje su poglavito ignorirane olakotne okolnosti za okrivljenika“. U nastavku zahtjeva osuđenik opširno polemizira s razlozima kojima je drugostupanjski sud obrazložio preinačenje prvostupanjske presude.

              U odnosu na dio zahtjeva kojim se ukazuje na prijedlog kazne i sigurnosne mjere kojega je državni odvjetnik zatražio u optužnici treba navesti da je odredbom članka 417.a stavka 7. ZKP/08. propisano da u postupku za kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina sud u presudi ne smije izreći drugu vrstu kazne ili druge mjere propisane kaznenim zakonom, niti veću mjeru kazne od one koju državni odvjetnik predloži u optužnici, odnosno do optuženikovog očitovanja o optužbi samo ako se optuženik očitovao krivim o optužbi i suglasio se i s vrstom i mjerom predložene kazne i druge mjere propisane kaznenim zakonom.

              Osuđeni D. T. se prije završetka dokaznog postupka uistinu očitovao o optužbi na način da je izjavio da se smatra krivim, ali se nije suglasio s vrstom i mjerom kazne i sigurnosnom mjerom koje je državni odvjetnik predložio (kaznom zatvora u trajanju od deset mjeseci i sigurnosnom mjerom zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od jedne godine), već je njegov branitelj u svom govoru, kojega je optuženik u cijelosti prihvatio, predložio izricanje uvjetne osude.

              Zbog toga sud (niti prvostupanjski, a niti drugostupanjski) nije bio vezan prijedlogom državnog odvjetnika o kazni i sigurnosnoj mjeri već je bio ovlašten kaznu odmjeriti i sigurnosnu mjeru izreći unutar granica propisanih odredbama KZ/11., a to je i učinio.

              Slijedom iznesenog, drugostupanjski sud nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08., a niti onu iz članka 469. stavka 1. točke 9. ZKP/08., koje povrede u zahtjevu ističe osuđeni D. T..

              Ostalim navodima iz zahtjeva osuđenik pokušava osporiti visinu kazne koju mu je izrekao drugostupanjski sud, ukazujući na olakotne okolnosti koje smatra podcijenjenima, ustrajući na prijedlogu da mu se izrekne uvjetna osuda. Time osuđenik pokušava ishoditi preispitivanje u trećem stupnju odluke o kazni i uvjetnoj osudi u smislu odredbe članka 471. stavka 1. ZKP/08., a to ovim izvanrednim pravnim lijekom, kako to jasno proizlazi iz odredaba članka 517. stavka 1. ZKP/08., nije dopušteno, jer se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog povreda zakona navedenih u tim odredbama.

              Slijedom iznesenog, zahtjev osuđenog D. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 16. listopada 2020.