1

Poslovni broj Gž R-393/2019-6

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-393/2019-6

 

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Č., OIB: …zastupanog po punomoćniku B. L., odvjetniku iz D., protiv tuženika L.-D. d.o.o. iz K., (G. D.), OIB: …zastupanog  po punomoćniku L. Z., odvjetniku iz D., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja radnika na posao, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u  Dubrovniku, poslovni broj 11 Pr-241/18 od 17. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj  15. listopada   2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 11 Pr-241/18 od 17. srpnja 2019. u točkama I., III., IV. i V. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

«I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 22. studenog 2018. i kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2014. te odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 13. prosinca 2018.

 

III. Raskida se ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2014. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika te se kao dan prestanka radnog odnosa određuje 2. siječnja 2019.

 

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju bruto iznos od 43.781,60 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

 

V. Nalaže se tuženiku u roku od 8 (osam) dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 18. srpnja 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.»

 

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 10.312,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i nadoknaditi trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.138,50 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

             

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 22. studenog 2018. i kojom je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2014. te odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 13. prosinca 2018. (točka I. izreke).

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od 23. studenog 2018. do 2. travnja 2019. i to:

 

- iznosa od 2.700,03 kuna bruto za studeni 2018. sa zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2018. do isplate,

- iznosa od 10.462,62 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11. siječnja 2019. do isplate,

- iznosa od 10.462,62 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11. veljače  2019. do isplate,

- iznosa od 10.462,62 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11.ožujka  2019. do isplate,

- iznosa od 10.462,62 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11. travnja  2019. do isplate te

- iznos od 697,50 kuna bruto sa zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja  2019. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena (točka II. izreke).

 

Raskinut je ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. listopada 2014. između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika te se kao dan prestanka radnog odnosa određuje 2. siječnja 2019. (točka III. izreke).

 

Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete bruto iznos od 43.781,60 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2019. do isplate (točka IV. izreke), te je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2019. do isplate (točka V.izreke).

 

Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I., III., IV. i V. izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, odnosno  ukine, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

 

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se sadržajno upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje radnopravne zaštite sadržaja pobliže navedenog točkama I.,III., IV. i V. izreke.

 

U provedenom je postupku utvrđeno:

 

-          da je tužitelj bio zaposlenik tuženika od 2012.,

-          da je tužitelj do otkaza radio na radnom mjestu autoelektričar-dijagnostičar temeljem ugovora o radu od 1. listopada 2014. na neodređeno vrijeme,

-          da se tuženik bavi javnim prijevozom,

-          da je tužitelj u slobodno vrijeme, a tijekom trajanja radnog odnosa kod tuženika, vršio prijevoz putnika za svoj račun i to kao autotaksi prijevoz,

-          da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 22. studenoga 2018., pozivajući se na povredu radne obveze – kršenje odredbi o zabrani natjecanja s poslodavcem jer se tužitelj bavi prijevozom putnika za svoj račun, te zbog gubitka povjerenja,

-          da je prethodno donošenju citirane odluke o otkazu tuženik 9. studenoga 2018. pozvao tužitelja na iznošenje obrane, a 13. studenoga 2018. radničkom vijeću upućen poziv na savjetovanje o namjeri donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, o čemu se radničko vijeće nije očitovalo,

-          da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji zahtjev je tuženik odbio 13. prosinca 2018.

 

I u ovoj žalbenoj fazi postupka prijeporno je je li pobijana odluka o otkazu ugovora o radu donesena u okviru prekluzivnog roka iz odredbe čl. 116. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 - dalje ZR), a ako jest je li djelatnost taksi prijevoza konkurentna djelatnost tuženikovoj djelatnosti, je li tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, te je li tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužitelja, iz kojih razloga uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 116. st.1. ZR-a).

 

Ocjenom provedenih dokaza, iskaza stranaka, te svjedoka N. Š. i F. M., pravnika zaposlenih kod tuženika, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik nedvojbeno 2. kolovoza 2018. saznao da je tužitelj registrirao obrt za obavljanje usluge autotaksi prijevoza, dovodeći ovu činjenicu i u vezu sa sastankom od 12. srpnja 2018. na kojem se razgovaralo o obavljaju tog prijevoza od strane tužitelja, kao i sa fotografijama na kojima se vidi da tužitelj sjedi u vozilu na kojem je znak taxi te koje je prema tvrdnjama i tuženika i tužitelja vozilo tužitelja, a sve neovisno o tome je li tužitelj obavljanje ove djelatnosti priznao i koje je razloge navodio kao opravdanje, budući da je tužitelj nakon razgovora sa tuženikom, u kojem mu je istaknuto da poslodavac ne odobrava obavljanje

 

autotaksi prijevoza tužitelju za njegov račun, isti registrirao i aktivirao navedeni obrt. Kada se postojanje navedenog obrta dovede u vezu sa činjenicom da je tužitelj fotografiran u vozilu za obavljanje usluge obrta taksi prijevoza te da je na sastanku inzistirao da se ne radi o konkurentskoj djelatnosti, zaključak je suda prvog stupnja da je tuženik temeljem navedenog znao i morao znati da tužitelj obavlja djelatnost autotaksi prijevoza. Tvrdnje tuženika da je radi osporavanja tužitelja bavljenjem tog obrta angažirao privatnog detektiva koji bi nedvojbeno utvrdio povredu radne obveze, sud prvog stupnja nalazi potpuno nelogičnima utvrđenjem da je tuženik imao uvid u  javni registar iz kojeg je jasno proizlazilo da se tužitelj bavi spornom djelatnošću, pri čemu nije odlučno je li tužitelj osobno vozio taksi ili je to netko drugi radio za njegov račun, jer se svakako radi o situaciji da tužitelj ostvaruje korist za sebe i za svoj račun obavljanjem usluge autotaksi prijevoza, time da je iz samih fotografija proizlazilo da je na tužiteljevom vozilu znak taxi, dodatno potvrđujući ovu činjenicu.

 

Sud utvrđuje da na zaključak da je tuženik znao za predmetnu povredu duže vremena, a svakako duže od 15 dana prije donošenja odluke o otkazu, ukazuje i činjenica da je izvješće privatnog detektiva datirano s 11. rujna 2018. te da iz istog proizlazi da je sastavljeno po ugovoru o pružanju detektivskih usluga broj 3/18 sklopljenog 4. rujna 2018. sa naručiteljem usluge, držeći nelogičnim i životno neuvjerljivim da bi profesionalni privatni detektiv u roku od 7 dana od sklapanja ugovora sastavio izvješće nakon provedenih radnji pa ga tek nakon dva mjeseca - 8. studenoga 2018. dostavio naručitelju-tuženiku, dok iz tvrdnji tuženika tijekom postupka proizlazi da je izvješće navodno zaprimio od odvjetnika L. Z., koji inače zastupa tuženika pa i u ovom postupku, temeljem čega sud zaključuje da je odvjetnik kao punomoćnik tuženika zasigurno znao za izvješće u kratkom roku nakon sastava istog te je logično da bi o navedenom, obzirom na situaciju unutar društva vezanu za samu povredu (namjera poslodavca da uredi pitanje obavljanja konkurentske djelatnosti u odnosu na veći broj radnika te razgovore koji su vođeni s tužiteljem), u najkraćem roku obavijestio svoju stranku.

 

Zaključno, ocjena je suda prvog stupnja da je tvrdnja tuženika da bi u ovom slučaju rok za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tekao od saznanja za svaku konkretnu povredu obveze iz radnog odnosa, neutemeljena stoga što je, kako i sam navodi, tužitelj najkasnije od trenutka kada je registrirao obrt kontinuirano obavljao autotaksi prijevoz, što je tuženiku bilo poznato.

 

Osnovano se žalbenim navodima tuženika osporava pravilnost navedenog utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Naime, u konkretnom slučaja radilo se o ponašanju tužitelja koje u kontinuitetu predstavlja kršenje radne obveze, u kojoj situaciji, kada se radi o povredi koja se vrši u dužem neprekinutom trajanju, rok za izvanredni otkaz ne počinje teći sve dok traje takvo ponašanje radnika, jer upravo kontinuitet takvog postupanja u kršenju obveze iz rada opravdava mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu kroz čitavo postojanje takve povrede. Povrh toga, iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj odbijao izričito se izjasniti obavlja li autotaksi prijevoz, što je tuženik iscrpno naveo i u odluci o otkazu, te navedenu odluku o otkazu donio nakon što je primio izvještaj angažiranog privatnog detektiva kojim se nesporno utvrđuje da se tužitelj bavi taksi prijevozom, koji izvještaj je tuženik primio 8. studenoga 2018., a pobijanu odluku donio 22. studenoga 2018., dakle unutar prekluzivnog roka od 15 dana iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR-a.

 

Stoga se nisu ostvarile pretpostavke iz citirane zakonske odredbe za odbačaj tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Nadalje, kako je sud prvog stupnja radi potpunog razjašnjenja predmeta spora utvrđivao postoje li opravdani razlozi za donošenje narečene odluke o otkazu ugovora o radu, pobijanu je presudu bilo moguće ispitati u odnosu na meritum.

 

S tim u svezi sud prvog stupnja utvrđuje da se tuženik ne bavi taksi prijevozom, već isključivo javnim linijskim prijevozom (gradskim i prigradskim), te povremenim prijevozom koji se organizira na zahtjev zainteresirane osobe, što više tuženik nema taksi vozila niti stajališta, te je njegova djelatnost prvenstveno komunalna u smislu obavljanja javnog gradskog i prigradskog prijevoza putnika putem autobusa, iznimno komercijalna, i to u smislu organiziranja povremenog prijevoza putnika te dijagnostike vozila-autobusa određenog proizvođača sukladno ugovoru o suradnji koji je sklopio s predstavništvom proizvođača.

 

Isto tako, iako utvrđuje da u smislu odredbi Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (¨Narodne novine¨ broj 50/18) taksi prijevoz predstavlja vrstu javnog prijevoza putnika, drži da se radi o zasebnoj vrsti u odnosu na javni linijski prijevoz, posebni linijski prijevoz, shuttle prijevoz, povremeni prijevoz ili mikroprijevoz, iz kojih razloga da se ne radi o istoj vrsti prijevoza kojom se tuženik bavi.

 

Naime, utvrđuje da taksi prijevoz predstavlja ekskluzivniji i komforniji način prijevoza od linijskog prijevoza pa čak i povremenog prijevoza jer se koristi isključivo po potrebi i želji putnika te organizira u iznimno kratkom vremenu, za razliku od ostalih prijevoza, da je putnicima, uz pristupačnije cijene, prikladniji za transport i da takav prijevoz u određenim situacijama koriste radije nego javni linijski ili javni povremeni prijevoz, no, iako zbog usluge taksi prijevoza može doći do smanjenja broja pojedinačnih putnika u okviru prijevoza koji organizira tuženik, ocjena je suda prvog stupnja da tuženik ne može braniti svojim djelatnicima da se bave oblikom prijevoza kojim se tuženik uopće ne bavi i koji mu kao takav nije izravna konkurencija, već je za očekivati da tuženik kao pravna osoba koja se bavi prijevozom prati kretanja na tržištu i svoje poslovanje usklađuje s ponudom i potražnjom, pa tek ukoliko bi se isti odlučio baviti djelatnošću taksi prijevoza može biti govora o zabrani natjecanja njegovih radnika u ovoj vrsti javnog prijevoza.

 

Zaključno, utvrđuje da prijevoz autobusom u odnosu na autotaksi prijevoz u bitnom predstavlja dvije različite usluge; autobusni prijevoz, bilo linijski ili povremeni, da podrazumijeva prijevoz po unaprijed određenom vremenskom rasporedu i za točno određene destinacije, prijevoz sa većim brojem putnika i u pravilu znatno nižom cijenom te potpuno drugačijom kategorijom korisnika u odnosu na autotaksi prijevoz, koji pretpostavlja vožnju koja se dogovara u iznimno kratkom roku, isključivo po potrebama i željama putnika. Iako bi se u širem smislu moglo tvrditi da je autotaksi prijevoz konkurencija autobusnom linijskom i povremenom prijevozu, a u smislu da nema autotaksi prijevoza da bi putnici morali koristiti usluge tuženika kao jedini način naplatnog kopnenog prijevoza, ocjena je suda da bi takvo tumačenje bilo preekstenzivno jer bi se istom logikom moglo obuhvatiti i sve druge vrste prijevoza, izuzev pomorskog, i time potrošačima – putnicima nametnuti obveza korištenja jedne jedine vrste prijevoza, što bi predstavljalo monopol i bilo suprotno načelima slobodnog tržišnog natjecanja kao jednom od temelja uređenja društva.

 

Stoga, cijeneći da je tužitelj opravdano smatrao kako se ne radi o povredi radne obveze, te opravdano imao bojazan davanja izjava u pogledu bavljenja spornom djelatnošću, sud prvog stupnja utvrđuje da samo zbog činjenice što je tužitelj obavljao sporne poslove i odbijao izričito priznati obavljanje istih, nije bilo osnove da tuženik izgubi povjerenje u tužitelja kao radnika, tim više jer iz iskaza svih svjedoka te zakonskog zastupnika tuženika proizlazi da je tužitelj kod tuženika radio dugi niz godina bez ikakvih problema i povreda, a po tvrdnji izravno nadređenog M. J. ¨bio jako korektan i da se odazivao na pozive i kada bi trebao doći na rad izvan redovnog radnog vremena", k tome, tužitelj da u okviru svog radnog mjesta nije ni radio na poslovima prijevoza pa da bi obavljanje autotaksi prijevoza utjecalo na kvalitetu i kvantitetu njegovog rada kod tuženika.

 

              Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja ovom sudu također nije prihvatljivo.

 

Odredbom čl. 101. st. 1. ZR-a propisano je da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja).

 

Prema podacima u spisu koje tužitelj nije osporio, Pravilnikom o radu tuženika, odredbom čl. 94. propisano je da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac, a odredbom čl. 62. al. 12. citiranog Pravilnika da se povredom obveze iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom smatra naročito neovlašteno obavljanje poslova samostalno ili za drugog poslodavca, ako su poslovi iste ili srodne vrste kao i kod poslodavca.

 

Jednako je propisano i odredbom čl. 167. Kolektivnog ugovora L. – D. d.o.o.

 

Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je tuženik 14. lipnja 2010., 20. ožujka 2014., 7. rujna 2015., 27. srpnja 2017., 17. travnja 2017. (list 8l. - 85. spisa) svim radnicima uputio obavijest pozivajući se na odredbe Zakona o radu, Pravilnika o radu i Kolektivnog ugovora da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja), te da će se ponašanje radnika suprotno navedenoj zabrani smatrati povredom obveza iz radnog odnosa.

 

U upozorenju od 17. travnja 2017. navedeno je između ostalog i da radnici L. ne smiju za svoj ili tuđi račun pružati usluge koje u bilo kojem obliku uključuju cestovni prijevoz putnika.

 

Polazeći od izloženog i utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, da je odredbom čl. 31. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu javni prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu utvrđen na način da obuhvaća kako javni linijski prijevoz, koji poslodavac obavlja, tako i autotaksi prijevoz, koji obavlja tužitelj, pa utoliko u okviru navedenog cestovnog prometa nije prihvatljivo razlikovanje autotaksi prijevoza, kako se to utvrđuje pobijanom presudom, da je tužitelj stoga bez suglasnosti tuženika obavljao povremeni cestovni prijevoz putnika koji obavlja i tuženik, da je zabrana natjecanja ugovorena između tužitelja i tuženika, da je propisana ZR-om, Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom tuženika, da je tuženik u više navrata upozoravao radnike da nije dozvoljeno baviti se djelatnostima koje obavlja poslodavac, da je broj prodanih karata i registriranih putnika kod tuženika u padu (rezultati poslovanja za 2018.-list 171-174 spisa), to ovaj sud nalazi da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 116. st. 1. ZR-a).

 

              Pri tome je za navesti da svaki poslodavac ima pravo od svih svojih djelatnika očekivati i zahtijevati da savjesno ispunjavaju svoje radne obveze i da se djelatnici ponašaju disciplinirano i savjesno, odnosno da dosljedno poštuju propisani proces i organizaciju rada i vode brigu o ugledu poslodavca i njegove  djelatnosti te stjecanju i zadržavanju povjerenja

svih u njegovo poslovanje. Stoga je kod ocjene postojanja razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu značajno cijeniti kakvu poruku takvim svojim postupanjem tužitelj šalje, te da se u složenim gospodarskim odnosima navedeno ponašanje tužitelja ne može tolerirati, niti istog ekskulpirati tvrdnja da bi i drugi činili ono što i on čini, a čime tužitelj nastoji relativizirati svoje postupanje, međutim na opisani način ne može ostvariti povoljniju poziciju u postupku, jer tužitelja ne može osloboditi njegove odgovornosti. Stoga je izlišno pozivanje tužitelja da bi u odnosu na druge radnike tuženika, bio stavljen u nepovoljniji i diskriminirajući položaj.

 

Dakle, kako se radilo o prijevozu koji se unaprijed dogovara za određena odredišta, a što tuženik radi i za što ima vozila, po ocjeni ovoga suda radilo se konkurentskoj djelatnosti, iz kojih razloga je pravilnom primjenom materijalnog prava žalbu tuženika valjalo prihvatiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu preinačiti, pa je tako i odlučeno na temelju odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

 

Tuženiku su na temelju odredbi iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a dosuđeni troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kn prema Tbr.8. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; Tarifa), pristup ročištu od 28. siječnja 2019. u iznosu od 750,00 kn prema Tbr. 9. t.1. Tarife, sastav podneska zaprimljenog 12. veljače 2019. u iznosu od 750,00 kn prema Tbr. 8. t.1. Tarife, a nakon što je tužitelj podneskom zaprimljenim 14. veljače 2019. tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 10.462,62 kn umjesto isplate iznosa od 8.756,31 kn, a podneskom od 8. travnja 2019. zatražio isplatu iznosa od 52.313,10 kn, tuženiku je za pristup ročištima 20. veljače, 11. travnja, 6. lipnja i 19. lipnja 2019.dosuđen trošak u iznosu od po 1.000,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, te za sastav podnesaka od 30. travnja i 31. svibnja 2019. u iznosima od po 1.000,00 kn prema Tbr.8. t.1. Tarife, što iznosi ukupno 8.250,00 kn, PDV u iznosu od 2.062,50 kn, ukupno za prvostupanjski postupak iznos od 10.312,50 kn s kamatama tekućim od dana  presuđenja 17. srpnja 2019. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka odbijen kao neosnovan.

 

Tuženiku je dosuđen i trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife u iznosu od 1.250,00 kn i PDV u iznosu od 312,50 kn, ukupno 1.562,50 kn, te trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.576,00 kn, ukupno 3.138,50 kn.

 

Presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu (točka II. izreke) kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 15. listopada 2020.

 

 

PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

Duško Abramović, v.r.