1               Poslovni broj: Gž-21/2020-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marine Parać Garma, kao predsjednice vijeća, suca Antuna Dominko kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. iz Z., OIB:..., zastupane po punomoćniku M. H., odvjetniku u Z.,  protiv tuženika OHT P. d.o.o. iz Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku I. Z., odvjetniku u Z., radi isplate,  odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika, protiv presude Općinskog suda Zagrebu poslovni broj 30 P-951/2017-27 od 26. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tužiteljice se uvažava kao osnovana, a žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 30 P-951/2017-27 od 26. rujna 2019.:

-potvrđuje u točki I izreke za dosuđeni iznos od 108.075,27 kuna zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na iznos od 35.916,58 kuna tekućom od 16. svibnja 2016. pa do isplate, na iznos od 774,23 kune tekućom od 16. kolovoza 2016. pa do isplate, na iznos od 1.016,25 kuna tekućom od 16. rujna 2016. pa do isplate, na iznos od 48.009,13 kuna tekućom od 16. prosinca 2016. pa do isplate, i na iznos od 22.359,08 kuna tekućom od 16. siječnja 2017. pa do isplate,

-preinačuje u preostalom dijelu točke I izreke te u točkama III i IV izreke pa se sudi:

1.)Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a koji glasi:

„Nalaže se tuženiku OHT P. d.o.o. Z., da tužiteljici N. M. iz Z., isplati iznos od 77.177,99 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 8.069,74 kuna tekućom od 16. svibnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.358,48 tekućom od 16. lipnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.358,48 kuna tekućom od 16. srpnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 4.082,65 kuna tekućom od 16. kolovoza 2016. godine pa do isplate, na iznos od 1.662,95 kuna tekućom od 16. rujna 2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.358,48 kuna tekućom od 16. listopada 2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.358,48 kuna tekućom od 16. studenog 2016. godine pa do isplate, na iznos od 1.275,83 kune tekućom od 16. prosinca 2016. godine pa do isplate, i na iznos od 40.652,90 kuna tekućom od 16. siječnja 2017. godine pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.“

2.) Nalaže se tuženiku OHT P. d.o.o. Z., da tužiteljici N. M. iz Z., isplati na ime naknade parničnog troška iznos od 15.238,99 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2019. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana. 

Točka II izreke prvostupanjske presude, kao ne pobijana, ostaje neizmijenjena.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 30 P-951/2017-27 od 26. rujna 2019. naloženo je tuženiku OHT P. d.o.o. Z., da tužiteljici N. M. iz Z., isplati iznos od 185.253,30 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom, i to na iznos od 43.986,32 kune od 16. svibnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.358,48 kuna od 16. lipnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.358,48 kuna od 16. srpnja 2016. godine pa do isplate, na iznos od 4.856,88 kuna od 16. kolovoza 2016. godine pa do isplate, na iznos od 2.679,20 kuna od 16. rujna 2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.358,48 kuna od 16. listopada 2016. godine pa do isplate, na iznos od 5.358,48 kuna od 16. studenog 2016. godine pa do isplate, na iznos od 49.284,96 kuna od 16. prosinca 2016. godine pa do isplate, i na iznos od 63.011,98 kuna  od 16. siječnja 2017. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka I izreke), a sa preostalim dijelom zahtjeva, i to za isplatu iznosa od 14.228,63 kune zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tužiteljica je odbijena kao s neosnovanim (točka II izreke).

O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako što je tuženiku OHT P. d.o.o. Z., naloženo da tužiteljici N. M. iz Z., isplati iznos od 33.252,50 kuna (točka III izreke), a odbijen je zahtjev tužiteljice za dosudu zatezne kamate na iznos parničnog troška (točka IV izreke).

Protiv navedene presude, i to samo protiv odluke sadržane u točki IV izreke kojom je odbijen zahtjev za plaćanje zatezne kamate na parnični trošak, žalbu izjavljuje tužiteljica zbog bitne povrede postupaka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu odluku preinači u skladu sa navodima žalbe.

Prvostupanjsku presudu žalbom pobija i tuženik, i to u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11, 25/13, 89/14 i 79/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu cjelokupnog parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovi postupak i odlučivanje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika djelomično je osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina s osnova neisplaćenih honorara iz sklopljenog ugovora o djelu - Ugovora o glumačkom angažmanu tužiteljice.

U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da su stranke, i to tužiteljica kao glumac, a tuženik kao naručitelj, dana 9. ožujka 2016. zaključile Ugovor o glumačkom angažmanu (dalje: Ugovor) i da je tuženik tužiteljici temeljem navedenog ugovora na njen bankovni račun, na ime ugovorenog honorara isplatio, i to za mjesec travanj neto iznos od 16.500,00 kuna, za mjesece svibanj, lipanj, rujan i listopad po 50.000,00 kuna neto, za mjesec srpanj neto iznos od 38.095,24 kune i za kolovoz neto iznos od 25.000,00 kuna.

Bilo je sporno da li je honorar tužiteljice ugovoren u paušalnom mjesečnom iznosu ili po danu snimanja, pravilnost obračuna honorara, te ovisno od toga da li je navedenim nesporno isplaćenim iznosima tuženik u cijelosti ispunio svoju ugovorom preuzetu obvezu isplate honorara onako kako je ista ugovorena sklopljenim ugovorom. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće važne činjenice:

              -da se je navedenim Ugovorom tužiteljica obvezala na pružanje glumačkih usluga na snimanju serije „Prava žena“, što uključuje pored snimanja i glumačke  i kostimske probe, probe šminke i frizure,

-da se je tuženik ugovorom obvezao za navedenu uslugu tužiteljici isplaćivati honorar po mjesecu snimanja u paušalnom iznosu od 63.011,98 kuna bruto, s tim da ugovorenim honorarom nisu obuhvaćene produkcijske pauze,

-da je navedeni honorar ugovoren u paušalnom iznosu po mjesecu snimanja, pri čemu nije odlučno koliko je u pojedinom mjesecu bilo dana snimanja,

-da pojam „produkcijska pauza“ podrazumijeva pauzu u snimanju zbog korištenja godišnjeg odmora, i da je navedena pauza u konkretnom slučaju bila od 25. srpnja pa do 15. kolovoza 2016.,

              -da je navedeni Ugovor sklopljen sa vremenskim trajanjem od 4. travnja 2016. pa do 11. prosinca 2016., u kojem vremenskom razdoblju je tužiteljica morala biti na raspolaganju i usluzi tuženiku kao naručitelju te se je obvezala ne mijenjati svoj vanjski izgled i ne baviti se opasnim sportovima i aktivnostima koje nose rizik ozljeda,

              -da je pravo tuženika na jednostrani raskid ugovor i prije isteka ugovorenog roka ugovoren odredbom točke 7.3. Ugovora, i da je tuženik sa danom 10. studenog 2016. jednostrano otkazao predmetni Ugovor zbog slabe gledanosti TV sadržaja koji je bio predmet Ugovora,

              -da tuženik nije dokazao da je tužiteljica u mjesecu studenom i mjesecu prosincu 2016.  (mjeseci nakon raskida, a do ugovorom predviđenog trajanja ugovora) ostvarila zaradu po nekom drugom u tom razdoblju sklopljenom ugovoru ili da je to propustila učiniti svojom krivnjom,

              -da tužiteljica kao filmska glumica obavlja djelatnost koja, prema poreznim propisima, ima status slobodnog zanimanja, i da se kod takvih poreznih obveznika porezna osnovica, od koje se vrši izračun obveze poreza na dohodak i prireza, izračunava umanjenjem ukupnog primitka za 30% s osnova porezno priznatog izdatka i još za dodatnih 25% s osnova neoporezivog dijela, pa ukupna olakšica iznosi 55%,

              -da kod ugovorenog bruto honorara od 63.011,98 kuna, ukupne olakšice (55%) iznose 34.656,59 kuna, oporezivi dio 28.355,39 kuna, obračunati porez na dohodak 7.088,85 kuna, prirez 1.275,99 kuna, pa neto honorar iznosi 54.647,14 kuna,

              -da je tuženik obračun neto honorara iz ugovorenog bruto iznosa vršio uz primjenu olakšice od 30% (kao za običan autorski honorar) umjesto uz primjenu olakšice od 55% propisanu za umjetnički autorski honorar,

              -da je tuženik tužiteljici za mjesec travanj 2016. godine isplatio bruto iznos od 19.025,66 kuna pa joj je dužan platiti razliku od 43.986,32 kune bruto,

-da je tuženik tužiteljici za mjesec svibanj, lipanj, rujan i listopad 2016. isplatio bruto iznos od po 57.653,50 kuna pa joj je dužan platiti razliku za svaki od navedenih mjeseca  od po 5.358,48 kuna bruto,

-da je tuženik tužiteljici za mjesec srpanj 2016. isplatio bruto iznos od 43.926,48 kuna pa joj je dužan platiti razliku od 19.085,50 kuna bruto,

-da je tuženik tužiteljici za mjesec studeni 2016. isplatio bruto iznos od 13.727,02 kune pa joj dužan platiti razliku od 49.284,96 kuna bruto,

-da tuženik tužiteljici zbog prijevremenog raskida ugovora za mjesec prosinac nije platio ništa, pa joj dužan platiti cijeli iznos naknade od 63.011,98 kuna bruto.

Polazeći od odredbe čl.5 90. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) kojom je propisano da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu, polazeći od naprijed navedenih činjenica, od odredbi sklopljenog Ugovora te u svezi njih od odredbi čl. 319. i čl. 320. ZOO/05, kojima je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase te da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom, i da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, da će se nejasne odredbe tumačiti u korist druge strane, sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice ocjenjuje djelomično osnovanim.

Naime, sud na temelju utvrđenih činjenica zaključuje da su stranke ugovorile honorar u paušalnom bruto iznosu za mjesec snimanja pri čemu stvarni broj dana snimanja u svakom pojedinom mjesecu nema utjecaja na isplatu cijelog ugovorenog iznosa naknade, pa stoga za mjesec travanj 2016. godine dosuđuje tužiteljici iznos od 43.986,32 kune, a za mjesece svibanja, lipanj, rujan i listopad 2016. godine po iznos od 5.358,48 kuna, što čini razliku između po tuženiku isplaćenih bruto iznosa u navedenim mjesecima i ugovorenog bruto iznosa od 63.011,98 kuna. Nadalje, s obzirom na utvrđenu činjenicu trajanja (od 25. 7. 2016. do 15. 8. 2016.) produkcijske pauze, sud zaključuje da tužiteljici za navedene mjesece pripada pravo na razmjeran dio ugovorenog honorara – i to za mjesec srpanj (za 24 dana) u iznosu od 48.783,36 kuna bruto, a za mjesec kolovoz  (za pola mjeseca) polovica ugovorenog iznosa, pa joj sud dosuđuje za mjesec srpanj iznos od 4.856,88 kuna, a za mjesec kolovoz 2.679,20 kuna, kao razliku između isplaćenih iznosa za navedene mjesece i pripadajućeg razmjernog iznosa honorara.

Konačno, polazeći od ugovornih odredbi i odredbe čl. 619. ZOO/05, kojom je propisano da sve dok naručeno djelo nije dovršeno naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti, sud prvog stupnja smatra da je tuženik imao pravo jednostrano raskinuti ugovor prije ugovorenog vremena trajanja (jer je to i ugovoreno) ali da je u tom slučaju u obvezi isplatiti ugovoreni iznos naknade, pa stoga dosuđuje tužiteljici za mjesec studeni 2016. godine bruto iznos od 49.284,96 kuna, kao razliko između isplaćenog za mjesec studeni i ugovorenog bruto honorara, a za mjesec prosinac 2016. cijeli iznos honorara od 63.011,98 kuna.

Sud prvog stupnja ukupno dosuđuje tužiteljici iznos od 185.253,30 kuna, a djelomično, za iznos od 14.228,63 kune odbija tužbeni zahtjev koji se odnosi na honorar za  mjesec srpanj 2016.

U osporavanju pobijane odluke o odbijanju zahtjeva za plaćanje zatezne kamate na iznos pripadajućeg troška parničnog postupka, tužitelj u žalbi u bitnome ističe da je navedeni dio zahtjeva, u kojem je na parnični trošak zatraženo „plaćanje pripadajuće zakonske zatezne kamate“ je odrediv, a to stoga jer je riječ o potraživanju zatezne kamate na trošak postupka, koje pravo je izričito propisano zakonom a i visina stope je propisana zakonom.

Tuženik pak u osporavanju pravilnosti i zakonitosti pobijane presude u bitnome ističe da sud prvog stupnja nije uopće uzeo u obzir sve ugovorne odredbe koje je trebao uzeti i na koje je tuženik tijekom postupka ukazivao, a neke odredbe ugovora je površno i paušalno tumačio i primijenio; da je sud prvog stupnja zanemario da tužiteljica zahtijeva razliku naknade, u jednom dijelu za razdoblje prije početka snimanja (travanj), u drugom dijelu koji ovisi o članstvu tužiteljice u strukovnoj udruzi, i u posljednjem dijelu za razdoblje nakon raskida ugovora; da je sud prvog stupnja dosuđujući tužiteljici cijeli iznos ugovorenog honorara za mjesec travanj 2016., tj. i za razdoblje prije početka snimanja, pogrešno primijenio odredbu točke 5.2. Ugovora kojom je ugovorena isplata naknade iz točke 5.1. Ugovora razmjerno glumačkom angažmanu, a to je posljedica toga što navedenu odredbu nije doveo u vezu sa odredbom čl. 3.1. Ugovora, prema kojoj je tužiteljica ugovorom preuzela dvije vrste obveza: glumačku obvezu (obvezu snimanja), i dopunske ugovorne obveze (probe glumačke, kostimske, frizerske, promotivne aktivnosti i dr.) koje se je obvezala izvršavati bez prava na bilo kakvu dodatnu naknadu, slijedom čega sud izvodi pogrešan zaključak da tužiteljici pripada za mjesec travanj cijeli mjesečni honorar unatoč tome što je snimanje serije kasnilo, tj. nije započelo 4. travnja 2016. već kasnije tijekom (21. 4. 2016.) tog mjeseca; da za navedeni mjesec tužiteljici ne pripada pravo na cijeli mjesečni honorar jer ugovorno razdoblje nije započelo 1. travnja već 4. travnja, pa zasigurno nema pravo na dio honorara koji bi otpada na tri dana navedenog mjeseca; da tužiteljici ne pripada ni pravo na drugi dio zahtjeva koji je vezan uz način izračuna neto honorara iz ugovorenog bruto iznosa, a što je opet povezano sa članstvom tužiteljice u odgovarajućoj strukovnog udruzi od čega ovisi visina olakšice (30% ili 55%) pri izračunu osnovice za izračun dužnog poreza na dohodak i prireza uz porez na dohodak – a u skladu sa odredbom točke 5.4. ugovora upravo je na tužiteljici bila obveza dostaviti tuženiku ispravu iz koje bi proizlazilo njeno pravo na olakšicu od 55% umjesto olakšice od 30% prema kojoj je tuženi izvršio obračun jer tužiteljica navedenu ispravu nikada nije dostavila tuženiku; da tužiteljici ne pripada ni pravo na dosuđenu razliku za razdoblje nakon 10. studenog 2016. (za mjesece studeni i za mjesec prosinac) sa kojim danom je tuženik, opet u skladu sa odredbom Ugovora iz točke 7.3. raskinuo ugovor, i to iz potpuno opravdanog razloga (slabe gledanosti snimljenog sadržaja), i nakon kojeg datuma tužiteljica nije imala više nikakvih obveza, ni glumačkih ni bilo kojih drugih, prema tuženiku, a pravo na taj dio naknade ne pripada joj i zbog toga što je tužiteljica u tom razdoblju imala druge angažmane (snimanje reklama za T., stalni angažman u Gradskom kazalištu G., brojna druga snimanja, predstave i angažmani).

Zbog svega navedenog tuženik smatra da je sud prvog stupnja donio na njegovu štetu nezakonitu odluku, no te žalbene tvrdnje samo su jednim dijelom točne i osnovane.

Neutemeljene su žalbene tvrdnje kojima tuženik smjera na počinjenje bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. To stoga što je presuda jasna i u izreci i u obrazloženju te da između navedenih njenih dijelova nema proturječja, a u obrazloženju su navedeni po svemu potpuno jasni razlozi za sve važne činjenice temeljem kojih sud zaključuje o djelomičnoj osnovanosti postavljenog zahtjeva, a presuda nema ni nekih drugih nedostataka zbog koji ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati.

Sud prvog stupnja nije učinio ni bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Međutim, djelomično su osnovane žalbene tvrdnje tuženika o postojanju žalbenih razloga iz odredbi čl. 355. i čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i dokaza koji postoje u spisu predmeta izveo pogrešne zaključke o nekim od važnih činjenica, a što je imalo za posljedicu da i materijalno pravo nije u potpunosti pravilno primijenjeno.

Nije sporno u ovom žalbenom stadiju postupka da je tuženik, predmetnim ugovorom od 9. ožujka 2016., angažirao tužiteljicu za pružanje glumačkih usluga u snimanju televizijske serije „Prava žena“, s tim da je navedenim ugovorom izričito ugovoreno (toč. 2.) „da trajanje ugovornog razdoblja počinje 4. travnja 2016. a ističe 11. prosinca 2016.“. Također nije sporno da se početak snimanja serije ne podudara sa danom (4. 4. 2016.) početka ugovornog razdoblja, jer je samo snimanje kasnilo i započelo je 21. travnja 2016. Isto tako, nije sporno ni to da je ugovor raskinut sa danom 10. studeni 2016., tj. prije isteka ugovornog razdoblja (11. prosinac 2016.).

Iz razloga pobijane presude, ali i iz stanja predmetnog spisa, izvjesno proizlazi da tužiteljica u predmetnoj parnici traži isplatu razlike ugovorenog honorara, s tim da ta razlika proizlazi:

-jednim dijelom zbog obračuna dužnog poreza na dohodak i prireza u većem iznosu te manje isplaćenog neto honorara, a što je posljedica primijene manjeg (30%) postotka olakšice od onog (55%) na koji je tužiteljica, prema njenim tvrdnjama, imala pravo, zbog čega je i porezna osnovica pogrešno utvrđena, i to tijekom cijelog ugovornog razdoblja,

-jednim dijelom zbog tuženikovog razmjernog umanjenja bruto ugovorenog honorara za mjesece travanj, kolovoz i srpanj 2016.,

-zbog neisplate honorara za vremensko razdoblje nakon jednostranog raskida ugovora 10. studenog 2016.

Polazeći od navoda žalbe tuženika i u ovom žalbenom stadiju postupku je sporno da li je tuženik pri obračunu dužnog poreza i prireza iz ugovorenog bruto honorara pravilno utvrdo oporezivu osnovicu, odnosno da li je uslijed toga isplatio tužiteljici neto honorar u manjem iznosu od onog na koji je ona imala pravo.

Provedenim vještačenjem je utvrđeno, a  i iz isprava (list 54-56) koje je u spis predmeta dostavio tuženik, proizlazi da je tuženik prilikom izračuna neto iznosa honorara tužiteljice iz ugovorom ugovorenog bruto honorara u iznosu od 63.011,98 kuna, poreznu osnovicu izračunavao uz odbitak olakšice od 30% s osnova paušalno priznatog troška, koji se je i inače primjenjivao kod obračuna poreza na dohodak od samostalne djelatnosti, sve to sukladno odredbama (čl. 32. st. 5.) Zakona o porezu na dohodak (NN broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15 – dalje: ZPD/04), koji je u spornom razdoblju (2016. godina) bio u primjeni. Međutim, kada je riječ o autorskim honorarima za umjetničko djelo, odredbom čl.22.  Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju umjetničkog stvaralaštva (NN broj 43/96, 44/96, 127/00 i 177/04 – Zakon o pravima samostalnih umjetnika), primjena koje odredbe nije bila suspendirana tijekom vremena primjene odredbi ZPD/04 pa onda ni u spornom razdoblju 2016. godine, bila je propisana dodatna olakšica od 25% u vidu neoporezivog dijela osnovice, s tim da je st. 2. istog članka bilo propisano da se umjetničko djelo određuje potvrdom nadležne strukovne umjetničke udruge ili ovlaštene agencije prilikom naplate autorskog honorara.

Dosuđujući tužiteljici razliku honorara po navedenom osnovu, sud prvog stupnja zauzima stav da tuženik nije pravilo izvršio obračun poreza i prireza, jer kod utvrđivanja oporezive osnovice nije primijenio dodatnu olakšicu od 25%, a koji stav obrazlaže pozivom na činjenicu da je tužiteljica kao glumica u poreznom smislu u statusu osobe koja se bavi slobodnim zanimanjem te izvođačica umjetničkog djela, te da stoga za obračun poreza primjenom i navedene olakšice nije bila dužna tuženiku dostavljati nikakvu potvrdu, a osobito to nije bila dužna ne temeljem odredbi čl. 5.3. i čl. 5.4. Ugovora, na koje odredbe se je pozivao tuženik. 

Navedeni pravni stav suda prvog stupnja ne može se prihvatiti kao pravilan, s tim da su za to potpuno irelevantne odredbe čl. 5.3. i čl. 5.4. Ugovora, jer iste reguliraju sasvim drugo pitanje – pitanje da li će isplatitelj honorara (tuženik) vršiti obračun i uplatu poreza i prireza, ili će to činiti sam primatelj isplate (tužiteljica), a što sve ovisi od toga da li je primatelj isplate  upisan u registar slobodnih umjetnika pri nadležnoj poreznoj upravi – a ne pitanje načina utvrđivanja oporezive osnovice te načina obračuna dužnog poreza i prirez. To pitanje reguliraju naprijed navedeni i citirani zakonski propisi, i upravo polazeći od citiranih zakonskih normi, u pravu je tuženik kada u žalbi ponavlja tvrdnje iznesene i u postupku pred prvostupanjskim sudom, da je iz ugovorenog  bruto honorara pravilno i u skladu sa zakonskim propisima izvršio izračun oporezive osnovice  te obračun poreza i prireza koji je kao isplatitelj honorara bio dužan obračunati i uplatiti poreznoj upravi. Naime, polazeći od odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o pravima samostalnih umjetnika, tuženik bi bio u obvezi izvršiti izračun porezne osnovice uz primjenu ukupne olakšice od 55% (3% + 25 %) samo pod pretpostavkom da je tužiteljica tuženiku, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom dostavila potvrdu o umjetničkom djelu, a kako to ona nesporno nije učinila, tuženik je pravilno i u skladu sa zakonskim propisima izvršio obračun i plaćanje dužnog poreza i prireza iz ugovorenog bruto honorara. Da je tuženik u skladu sa navedenim zakonskim propisima izvršio taj obračun proizlazi i iz po njemu dostavljenog obračuna (list 54 i 56), iz kojeg proizlazi da je on iz bruto ugovorenog honorara od 63.011,98 kuna utvrdio da oporeziva osnovica iznosi 44.108,39 kuna (nakon priznatog zakonom propisanog odbitka od 30 %), da na navedenu osnovicu obračunati porez i prirez iznosi 13.011,98 kuna, i da mjesečni neto honorar tužiteljice iznosi 50.000,00 kuna. Na navedeni način tuženik je tužiteljici izvršio obračun dužnih poreza i prireza te pripadajućeg joj neto honorara za sve mjesece 2016. godine u kojima joj je vršio isplatu honorara, što je utvrđeno i provedenim vještačenjem, s tim da je tuženik o navedenom dostavio dokaz – potvrdu o isplaćenom dohotku (list 55), iz koje su jasno vidljivi isplaćeni bruto iznosi, isplaćeni neto iznosi te obračunati i uplaćeni iznosi poreza i prireza.

Dakle, iz navedene potvrde proizlazi da je tuženik u mjesecu svibnju, lipnju, rujnu i listopadu, u kojima nije umanjivao ugovoreni honorar pozivom na odredbu čl. 5.2. Ugovora (razmjerno angažmanu), isplatio tužiteljici bruto iznose od 63.011,98 kuna, koliko je i ugovoreno čl. 5.1. Ugovora, i da joj je isplatio neto iznos honorara od 50.000,00 kuna. Isto tako, iz navedene potvrde proizlazi da je tuženik u ostalim mjesecima (travanj, srpanj, kolovoz i studeni) od ugovorenog bruto iznosa, pozivom na odredbu čl. 5.2. Ugovora, tužiteljici isplatio razmjerni dio ugovorenog honorara – pa je tako za mjesec travanj isplatio bruto iznos od 20.793,95 kuna (16.500,00 kuna neto), za mjesec srpanj bruto iznos od 48.009,13 kuna (38.095,24 kuna neto), za mjesec kolovoz bruto iznos od 31.505,99 kuna (25.000,00 kuna neto), i za mjesec studeni bruto iznos od 15.002.85 kuna (11.904,76 kuna neto).

S obzirom na naprijed navedeno, i s obzirom da utužena i po prvostupanjskom sudu dosuđena razlika od 5.358,48 kuna bruto za mjesece svibanj, lipanj, rujan i listopad predstavlja razliku koja je rezultat različitog pristupa (sa i bez olakšice od 25%) pri obračunu dužnog poreza i prireza, pravilnom primjenom materijalnog prava je valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice za navedene mjesece odbiti kao neosnovan. Kako to sud prvog stupnja nije učinio, u ovom dijelu je žalbu tužitelja valjalo u cijelosti uvažiti kao osnovanu.

Za mjesec travanj 2016. godine tužiteljica je potraživala razliku honorara, i zbog razmjernog umanjenja bruto honorara primjenom odredbe čl. 5.2. Ugovora. Naime, u skladu sa već naprijed navedenim za taj mjesec tuženik je tužiteljici, zbog nesporne činjenice da snimanje programskog sadržaja nije započelo sa prvim danom (4. travanj 2016.) ugovorenog razdoblja već je kasnilo i započelo 21. travnja 2016., razmjerno umanjio bruto honorar za taj mjesec – odnosno priznao joj je i isplatio bruto iznos od 20.793,95 kuna ili 16.500,00 kuna neto.

Navedeno razmjerno umanjenje bruto honorara pozivom na odredbu čl. 5.2. Ugovora sud prvog stupnja ocjenjuje pravno neutemeljenim, a to stoga što su stranke odredbom čl. 5.1. Ugovora ugovorile honorar u paušalnom mjesečnom iznosu od 63.011,98 kuna, a ne honorar prema danu snimanja, a polazeći i od ostalih ugovornih odredbi (čl. 3.) kojim su utvrđene ugovorne obveze tužiteljice, koje se ne sastoje samo u njenom sudjelovanju u snimanju programskog sadržaja, već i u održavanju proba kako glumačkih, tako i proba šminke, kostima, frizura, i da je tužiteljica neovisno o danu početka snimanja morala biti na dispoziciji tuženiku već od prvog dana (4. travanj 2016.) ugovornog razdoblja.

Navedeni pravni stav suda prvog stupnja u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, to tim više što sam početak snimanja programskog sadržaja nije kasnio zbog radnji tužiteljice. Naime, pri sporenju pravilnosti naprijed navedenog stava suda prvog stupnja tuženik se neutemeljeno poziva na odredbu čl. 3.1. Ugovora, prema kojoj je tužiteljica ugovorom preuzela dvije vrste obveza, glumačku obvezu (obvezu snimanja), i dopunske ugovorne obveze (probe glumačke, kostimske, frizerske, promotivne aktivnosti i dr.) koje se je obvezala izvršavati bez prava na bilo kakvu dodatnu naknadu. To stoga što tuženik navedenu odredu interpretira pogrešno, protivno onom što je njome ugovoreno. Naime, u odredbi navedenog članka u stavku drugom doista su ugovorene dopunske obveze tužiteljice – koje podrazumijevaju obvezu dolaska na probe kostima, šminkanja, pred i post produkcijske sastanke, probe, ponovna snimanja i naknadnu sinkronizaciju. U stavku trećem navedenog članka je ugovoreno da prema potrebi naručitelj može od glumca zahtijevati da na temelju prethodnog dogovora sve dopunske usluge obavi i prije početka ugovornog razdoblja (na primjer pred produkcijski sastanci) ili poslije ugovornog razdoblja (na primjer ponovna snimanja) bez bilo kakve dodatne naknade. Dakle, iz navedene ugovorne odredbe ne proizlazi da bi tužiteljica u ugovornom razdoblju (od 04. travnja 2016. godine pa do 11. prosinca 2016.) dopunske usluge obavljala besplatno, već samo to da za njih, ukoliko bi bile vršene prije ili poslije ugovornog razdoblja, ne bi mogla zahtijevati dodatno plaćanje.

Dakle, u skladu sa već naprijed navedenim, za mjesec travanj 2016., tužiteljici ne pripada razlika honorara koji je posljedica obračuna poreza i prireza uz primjenu olakšice od 30%. Međutim, tužiteljici za navedeni mjesec pripada pravo na razliku bruto honorara koji joj tuženik nije isplatio zbog toga što snimanje nije započelo 4. travnja 2016. već 21. travnja 2016. Bruto honorar za cijeli mjesec u skladu sa čl. 5.1. Ugovora iznosi 63.011,98 kuna, no s obzirom da ugovorno razdoblje ne obuhvaća cijeli navedeni mjesec već period od 4. travnja pa do 30. travnja, tužiteljici ne bi pripadalo pravo na cijeli mjesečni honorar već razmjerno vremenu koje je obuhvaćeno ugovornim razdobljem (za 27 dana). Za period od 27 dana, od ugovorenog mjesečnog honorara tužiteljici bi pripadalo pravo na bruto honorar u iznosu od 56.710,53 kune (63.011,98 / 30 = 2.100,39 x 27). Kako je tuženik tužiteljici za taj mjesec isplatio bruto iznos od 20.793,95 kuna (list 55) proizlazi dužna razlika od 35.916,58 kuna bruto.

Prvostupanjski sud je za navedeni mjesec tužiteljici dosudio bruto iznos od 43.986,32 kuna, tj. u većem iznosu od onog (35.916,58 kuna) na koji ona ima pravo, jer joj je nepripadno priznao razliku honorara i za tri dana mjeseca travnja koji nije obuhvaćen ugovornim razdobljem, i jer joj je priznao i dosudio razliku honorara nastalu i u svezi načina obračuna poreza i prireza na koju u skladu sa već izloženim nema pravo. Stoga je žalba tuženika u navedenom dijelu djelomično osnovana a djelomično neosnovana, pa je pobijanu prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi za dosuđeni iznos od 35.916,58 kuna, i preinačiti za iznos od 8.069,74 kune te odbiti tužbeni zahtjev za taj iznos.

Odlučujući o dijelu zahtjeva za isplatu razlike honorara za mjesece srpanj i kolovoz, sud prvog stupnja polazi od nesporne činjenice da je u razdoblju od 25. srpnja pa do 15. kolovoza 2016. bila produkcijska pauza (nije bilo nikakvih aktivnosti ni snimanja zbog godišnjih odmora), i polazeći od odredbe čl. 5.1. Ugovora prema kojem produkcijska pauza nije pokrivena ugovorenim honorarom, sud tužiteljici dosuđuje razmjerni dio honorara – za 24 dana mjeseca srpnja i za polovicu mjeseca kolovoza, i to za mjesec srpanj 4.856,88 kuna a za mjesec kolovoz 2.679,20 kuna. Međutim, i u navedenim dosuđenim iznosima sadržana je i razlika honorara koja je nastalu i u svezi načina obračuna poreza i prireza na koju u skladu sa već izloženim tužiteljica nema pravo, pa je stoga i za navedene mjesece sud tužiteljici dosudio razliku honorara u iznosu koji joj ne pripada.

Naime, prema izračunu suda prvog stupnja za 24 dana mjeseca srpnja tužiteljici bi pripadalo pravo na bruto honorar u iznosu od 48.783,36 kuna (63.011,98 / 31 = 2.032,64  x 24), a kako je tuženik tužiteljici za taj mjesec isplatio (list 55) bruto iznos od 48.009,13 kuna, tada proizlazi neplaćena razlika u iznosu od 774,23 kune (48.783,36 – 48.009,13). Stoga je žalba tuženika u navedenom dijelu djelomično osnovana a djelomično neosnovana, pa je pobijanu prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi za dosuđeni iznos od 774,23 kune, i preinačiti za iznos od 4.082,65 kuna te odbiti tužbeni zahtjev za taj iznos. Isto tako, za 16 dana mjeseca kolovoza tužiteljici bi pripadalo pravo na bruto honorar u iznosu od 32.522,24 kune (63.011,98 / 31 = 2.032,64 x 16), a kako je tuženik tužiteljici za taj mjesec isplatio (list 55) bruto iznos od 31.505,99 kuna, tada proizlazi da neplaćena razlika iznosi 1.016,25 kuna (32.522,24 – 31.505,99). Stoga je žalba tuženika i u navedenom dijelu djelomično osnovana a djelomično neosnovana, pa je pobijanu prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi za dosuđeni iznos od 1.016,25 kuna, i preinačiti  za iznos od 1.662,95 kuna te odbiti zahtjev za taj iznos.

Nije sporno da je tuženik sa danom 10. studeni 2016., prije isteka ugovornog razdoblja trajanja ugovora, jednostrano otkazao (raskinuo) ugovor, i da je stoga tužiteljici, samo za mjesec studeni, isplatio razmjerni dio ugovorenog honorara u bruto iznosu od 15.002,85 kuna (list 55). Sud prvog stupnja pak, pozivom na odredbu čl. 619. ZOO/05, zauzima pravni stav da tužiteljici pripada pravo na isplatu honorara za cijelo ugovorno razdoblje – tj. za cijeli mjesec studeni i mjesec prosinac, pa stoga tužiteljici dosuđuje za mjesec studeni bruto iznos od 49.284,96 kuna a za mjesec prosinac bruto iznos od 63.011,98 kuna.

Ovaj sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća navedeni pravni stav suda prvog stupnja koji se temelji na naprijed citiranoj zakonskoj odredbi, a ne prihvaća protivne žalbene tvrdnje tuženika. Naime, nema spora da su stranke ugovorom u čl. 7.3. ugovorile mogućnost da naručitelj jednostrano raskine ugovor, što je u konkretnom slučaju tuženik i učinio sa danom 10. studeni 2016. zbog slabe gledanosti programskog sadržaja. Mogućnost raskida ugovora o djelu voljom naručitelja predviđena je i odredbom čl. 619. ZOO/05, kojom je propisano da sve dok naručeno djelo nije dovršeno da naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti. S obzirom na navedeno i da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da tužiteljica, nakon otkaza ugovora, nije imala troškove koje bi inače imala da ugovor nije raskinut, niti da je ostvarila ili propustila ostvariti zaradu na drugoj strani, tužiteljici pripada pravo na ugovoreni bruto honorar za cijeli mjesec studeni, i za mjesec prosinac – ali ne za cijeli kako joj je to dosudio sud prvog stupnja, već razmjerni dio samo za vrijeme trajanja (1. 12. 2016. do 11. 12. 2016.) ugovornog razdoblja.

Polazeći od iznosa ugovorenog mjesečnog bruto honorara, i da je tuženik tužiteljici za mjesec studeni već isplatio bruto iznos od 15.002.,85 kuna, tada proizlazi neisplaćena bruto razlika u iznosu od 48.009,13 kuna. Pobijanom presudom sud prvog stupnja je tužiteljici dosudio razliku u iznosu od 49.284,96 kuna, dakle, u većem iznosu od onog na koji tužiteljica ima pravo, a to stoga što je u dosuđenom iznosu sadržana i razlika nastala u svezi načina obračuna poreza i prireza a na koji obračun tužiteljica u skladu sa već naprijed izloženim nema pravo. Stoga je i u navedenom dijelu žalba tuženika djelomično osnovana a djelomično neosnovana, pa je presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi za dosuđeni iznos od 48.009,13 kuna, a za iznos od 1.275,83 kune preinačiti te odbiti zahtjev za taj iznos.

Konačno, sud je tužiteljici za mjesec prosinac dosudio cijeli mjesečni bruto honorar od 63.011.98 kuna, ispuštajući iz vida da je ugovorom ugovoreno razdoblje trajanja ugovora do 11. prosinca 2016., što znači da je za navedeni mjesec tužiteljici valjalo priznati i dosuditi razmjerni dio ugovorenog honorara samo za razdoblje od 1. 12. 2016. do 11. 12. 2016., tj. za ukupno 11 dana. Za navedeno vremensko razdoblje tužiteljici pripada pravo na bruto honorar u iznosu od 22.359,08 kuna (63.011,98 / 31 = 2.032,64 x 11). Slijedom naprijed navedenog žalba tuženika je djelomično osnovana i u navedenom dijelu pa je prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi za dosuđeni iznos od 22.359,08 kuna, a za iznos od 40.652,90 kuna preinačiti i odbiti zahtjev za taj iznos.

Prema tome u skladu sa naprijed izloženim, pravilnom primjenom materijalnog prava, tužiteljici je s osnova neisplaćenog a ugovorenog honorara valjalo ukupno dosuditi iznos od 108.075,27 kuna, a ne iznos od 185.253,30 kuna.

Slijedom naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a, žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I izreke za dosuđeni iznos od 108.075,27 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci ove presude, a djelomično ju uvažiti kao osnovanu te preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I izreke za iznos od 77.177,99 kuna te odbiti zahtjev tužiteljice za taj iznos kao neosnovan zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci ove presude.

Budući da je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika djelomično preinačena prvostupanjska presuda, valjalo je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima parničnog postupka.

Pri donošenju odluke o troškovima postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je imao u vidu da i tužiteljica žalbom pobija prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima parničnog postupka – i to samo za odbijenu zakonsku zateznu kamatu na pripadajući joj parnični trošak, i to osnovano jer je sud prvog stupnja pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio navedeni dio zahtjeva tužiteljice.

Naime, sud prvog stupnja je zahtjev tužiteljice za zakonsku zateznu kamatu na iznos parničnog troška odbio zbog toga što tužiteljica nije specificirala njen tijek. Tužiteljica doista u tužbi nije navela od kada bi zatezna kamata na trošak parničnog postupka trebala teći, ali je u zahtjevu navela „da traži parnični trošak zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama“. Polazeći od toga, kao i od činjenice da je početak tijeka zakonske zatezne kamate propisan zakonskom odredbom (čl. 30. Ovršnog zakona), navedeno zasigurno ne može biti razlog za odbijanje zahtjeva za plaćanje zakonske zatezne kamate na pripadajući parnični trošak, već je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo tužiteljici dosuditi zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, pa je stoga žalba tužiteljice uvažena u cijelosti

Polazeći od ukupno dosuđenog iznosa (108.075,27 kuna), koji je dosuđen tužiteljici ovom presudom, i od ukupno utuženog iznosa (191.481,93 kune), proizlazi da je tužiteljica prema visini zahtjeva (kvantitativno) uspjela u sporu sa 54,17%, no s osnovom je uspjela sa 100 %, pa njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 77,08%, što nadalje znači da uspjeh tuženika u sporu iznosi 22,92%, a kada se u skladu sa odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a izvrši prebijanje uspjeha tužiteljice i tuženika, tada proizlazi da je temeljem navedene odredbe tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici 54,16% njenog troška potrebnog za vođenje predmetne parnice.

Ukupan trošak tužiteljice koji je nastao u postupku pred prvostupanjskim sudom, a koji je kao potreban za vođenje parnice u skladu sa odredbom čl. 155. ZPP-a utvrdio sud prvog stupnja, iznosi ukupno 33.252,50 kuna. Od tog troška, čijoj visini tuženik nije prigovarao, u skladu sa naprijed navedenim, tužiteljici pripada pravo na 54,16% - što iznosi 18.009,55 kuna.

Stranke imaju pravo i na troškove ovog žalbenog postupka, no kako tužiteljica nije postavila zahtjev za naknadu troškova izjavljivanja žalbe isti joj nije ni dosuđen.

Nadalje, polazeći od vrijednosti žalbom pobijanog dijela presude (185.253,30 kuna) te od iznosa (77.177,99 kuna) za koji je žalba tuženika uvažena, tuženik je u ovom žalbenom postupku uspio sa 41,6%. Trošak žalbenog postupka na koji tuženika ima pravo iznosi 6.660,00 kuna, a 41,6% toga troška iznosi 2.770,56 kuna.  Kada se navedeni trošak odbije od troška u iznosu od 18.099,55 kuna, tada proizlazi da je tuženik, temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, dužan naknaditi trošak postupka tužiteljici u iznosu od 15.238,99 kuna.

Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III i IV izreke.

 

 

Bjelovar, 15. listopada 2020.