1

Poslovni broj: UsI-1624/20-11

 

Poslovni broj: UsI-1624/20-11

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Kristini Senjak Krunić i Snežana Adamović, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice S. H., državljanke R. S. L., smještene u Prihvatilište za tražitelje azila, Z., koju zastupa opunomoćenik G. Š., diplomirani pravnik iz H. p. c., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, dana 15. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove  KLASA: UP/I-217-03/19-06/466, URBROJ: 511-01-212-20-13 od 29. travnja 2020.

II.              Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljici u ovom upravnom sporu.

III.              Nalaže se tuženiku da isplati opunomoćeniku G. Š., diplomiranom pravniku iz Hrvatskog pravnog centra kao pružatelju pravne pomoći, iznos od 3.125,00 kn u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV.              Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu besplatne pravne pomoći u preostalom iznosu.

 

Obrazloženje

 

 

Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-217-03/19-06/466, URBROJ: 511-01-212-20-13 od 29. travnja 2020. odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnijela tužiteljica, rođena ... u mjestu Y. T., R. S. L., čija je državljanka (točka I. izreke). U roku od 30 dana od izvršnosti ovog rješenja tužiteljica je dužna napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a (točka II. izreke).

Tužiteljica u tužbi navodi da nije bila prisiljena pobjeći iz R. S. L. samo zbog spolne orijentacije, kako navodi tuženik u osporenom rješenju, već i zbog religijske pripadnosti, pokušaja njezinog ubojstva od oca i susjeda, ponižavanja te izopćavanja i isključivanja iz društva kao da tamo ne pripada. Upućuje na obrazac zemlje podrijetla izrađenog od HPC-a prema kojem se u S. L. osim engleskog common law-a, primjenjuje i običajno, šerijatsko pravo što njezine izjave čini vjerodostojnim. Pojašnjava da ju je otac 2015. vidio s tadašnjom partnericom što ga je razbjesnilo, jer to kao musliman ne podržava radi čega ju je istukao i na nekoliko mjesta joj otopljenom plastikom spalio kožu na rukama. Također joj je ruka uslijed udaraca ostala iskrivljena (naružena). Predlaže uvid u tjelesno naruženje na rukama, podredno, kombinirano medicinsko vještačenje po liječniku psihijatru i traumatologu na okolnost jesu li opisane ozljede mogle nastati na opisani način. Iznosi da nije prijavila oca policiji jer se time ne bi postigao željeni učinak. Naime, policija ne provodi common-law ako se na počinitelja zbog njegove etničke pripadnosti ima primijeniti šerijatsko ili običajno pravo. Ukazuje na navode Međunarodne udruge za LGBTQ zajednicu (ILGA) o kriminalizaciji samo muške homoseksualnosti prema članku 61. akta „Offences Against the Person Act“, u kojem se riječ „buggery/sodomy“ odnosi na bilo koji seksualni čin protivan prirodi (u ovom slučaju homoseksualnost). Žene u S. L. ne potpadaju pod pojam čovječanstvo („mankind“), pa ženska homoseksualnost nije kažnjiva. Iznosi da je položaj žena u zemlji njezinog porijekla generalno ugrožen te da se po pitanju svoje spolne orijentacije ne može promijeniti zbog čega su ju u S. L. susjedi kritizirali, a ona je zbog straha da će je otac ubiti napustila zemlju. Napominje da ni u nekom drugom dijelu svoje zemlje ne može dobiti zaštitu zato što je mržnja prema homoseksualcima sveprisutna. Ističe da u Republici Hrvatskoj poštuje zakone pa neosnovanim smatra tuženikove navode o „zlouporabi“ vize temeljem koje je došla. Budući joj u zemlji podrijetla nije omogućena adekvatna zaštita temeljnih ljudskih prava uslijed njezine spolne orijentacije, smatra da su kumulativno ispunjeni svi uvjeti propisani člancima 22., 23., 25. i 26. ZMPZ, pa onda i iz članaka 20. i 21. ZMPZ. Upućuje kako je Odbor za prava čovjeka UN-a izrazio brigu u vezi s nasiljem prema članovima LGBT skupina, te je pozvao S. L. na izmjene u zakonodavstvu koje će jamčiti prava tih skupina i zabraniti diskriminatorno odnošenje prema njima. Međunarodna udruga za LGBTQ zajednicu (ILGA) za 2019. godinu utvrdila je da 33 afričke zemlje od ukupno 54 kriminaliziraju istospolne veze, među kojima je i S. L. Propisana kazna je od 10 godina do doživotnog zatvora. Smatra mjerodavnim članak 28., a ne članak 29. ZMPZ. Ukazuje da je sukladno članku 28. ZMPZ-a surađivala s tuženikom, priložila svu raspoloživu dokumentaciju, iznosila točne i istinite podatke koji se odnose na njezin identitet, dob, državljanstvo, obitelj, zemlju i adresu prethodnog boravišta te u tu svrhu dostavlja presliku rodnog lista tj. identifikacijsku ispravu u preslici, opisala je pravce putovanja i razloge traženja zaštite. Pristala je dati svoj iskaz (čak tri puta) iako to kao stranka u postupku po općim pravilima nije dužna, a i davanje iskaza predstavlja joj posebnu nelagodu zbog svega proživljenog. Smatra da je prema njoj kao žrtvi mučenja trebalo primijeniti posebna postupovna jamstva, koja nisu primijenjena čime je tuženik povrijedio odredbe materijalnog prava. Mišljenja je da je tuženik pogrešno pribjegao stajalištu kako bi trebalo primijeniti pravila o blagodati sumnje iz članka 29. ZMPZ nakon što je ona iznijela notorne činjenice kao što su stanje u njezinoj zemlji podrijetla po pitanju odnosa prema homoseksualnosti. Ukazuje da ZMPZ kao posebni propis upravnog postupka ne traži dokazivanje povodom nečije spolne orijentacije, već je dovoljno da se netko tako deklarira. Suprotno tvrdnjama tuženika, iznosi da su njezine izjave dosljedne i uvjerljive te nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama koje su relevantne za odlučivanje o zahtjevu. Zaključuje da tuženik nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje u odnosu na spolnu orijentaciju, vjersku pripadnost, opasnost za njezin život i društveno ponižavanje. Smatra da neprimjenjivanjem terenske obrade koja je tuženiku stajala na raspolaganju te neispravnim korištenjem logičkih silogizama, netočno zaključuje da joj povratkom u S. L. ne prijeti proganjanje u smislu članka 20., a ni podredno u smislu članka 21. ZMPZ-a. Smatra da se tuženik ispravno poziva na valjane i činjenično točno opisane izvore o postojećoj situaciji u S. L. po pitanju položaja i prava homoseksualnih (žena), ali ih uopće ne vrednuje prilikom donošenja osporene odluke. Također smatra da je tuženik propustio pravilno primijeniti načelo „non refoulement“, odnosno članak 6. ZMPZ. Upućuje i na bitne povrede pravila postupka, odnosno neprimijene članka 28. ZMPZ, povrede načela utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku te propusta da se savjesno i brižljivo ocijeni svaki dokaz posebno i svi dokazi zajedno u skladu s člankom 9. istog Zakona.

Predlaže da sud poništi osporeno rješenje tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je zahtjev tužiteljice za međunarodnom zaštitom odbijen, jer je tijekom postupka ocijenjeno da je iskaz tužiteljice o bitnim elementima zahtjeva u potpunosti nevjerodostojan te da tužiteljica nije pružila istinite i uvjerljive podatke o razlozima napuštanja zemlje podrijetla. Ukazuje da su upravo zbog procjene vjerodostojnosti njezinog iskaza provedena dva saslušanja nakon podnošenja zahtjeva kako bi se ona suočila s kontradiktornostima te joj se pružila mogućnost za obrazloženje. Skreće pozornost da sukladno članku 33. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti službena osoba može tražitelja azila više puta saslušati radi utvrđivanja činjeničnog stanja kao i da je teret dokazivanja u postupku međunarodne zaštite podijeljen. Naime, stranka je dužna surađivati s Ministarstvom, iznositi točne podatke i dostaviti eventualne materijalne dokaze, ako ih posjeduje, sukladno članku 52. stavku 7. navedenog Zakona, koje je Ministarstvo dužno provjeriti sukladno članku 28. stavku 2. Zakona te je dužno prikupiti izvješća o stanju u zemlji podrijetla po službenoj dužnosti kao što je i učinjeno. Nakon razmatranja svih relevantnih činjenica i okolnosti, ocijenjeno je da tužiteljica nije iznijela točne i istinite podatke te nema pokazatelja postojanja osnovanog straha od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

              Sud je 8. listopada 2020. održao raspravu u prisutnosti stranaka čime im je sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17., u daljnjem tekstu ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na raspravi je opunomoćenik tužiteljice naveo kako ostaje kod svih dokaznih prijedloga, odnosno saslušanje tužiteljice, uvida u tjelesno naruženje na rukama, podredno kombinirano medicinsko vještačenje po liječniku psihijatru i traumatologu na okolnost nastanka tih ozljeda.  Potražuje trošak prema priloženom troškovniku.

Opunomoćenik tuženika protivi se predloženom kombiniranom medicinskom vještačenju.

Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te isprave priložene spisu tuženika.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Uvidom u zahtjev za međunarodnu zaštitu, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove,  Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: UP/I-217-03/19-06/466 URBROJ: 511-01-213-19-4 od 9. kolovoza 2019. utvrđuje se da je tužiteljica državljanka R. S. L., a ujedno i pripadnica plemena M. radi čega je imala problema, ali oni nisu razlog napuštanja zemlje podrijetla. Kao djelomičan razlog napuštanja zemlje podrijetla navodi svoju religijsku pripadnost muslimanima. Međutim, kao glavni razlog napuštanja zemlje podrijetla navodi svoju seksualnu orijentaciju, odnosno strahovanje za svoj život od oca koji joj je prijetio ubojstvom nakon što ju je 2015. godine zatekao s tadašnjom partnericom. Naime, muslimanska vjeroispovijest čiji je otac pripadnik ne dozvoljava takve odnose radi čega ju je otac zajedno sa susjedima istukao i na nekoliko mjesta su joj otopljenom plastikom spalili kožu na rukama uz očevu prijetnju da će ju slijedeći puta ubiti. Prema izjavi tužiteljice u lipnju 2019., ponovno je izbio sukob s ocem kada je došao u stan njezine partnerice s nožem, ali je uspjela pobjeći, dok su ga neki susjedi pokušavali smiriti. Nema saznanja što se kasnije zbilo, jer nije s nikim u kontaktu kako ne bi znali gdje se nalazi. U zemlji podrijetla nije bila kažnjavana, pritvarana, uhićena niti je mjesto njezinog boravka bilo pretresano, ali je bila osuđivana od okoline i oca zbog seksualne orijentacije. Pomoć od države nije tražila, jer nije htjela prijaviti oca, a zbog sveprisutne mržnje prema homoseksualcima zaštitu niti ne može dobiti. Također navodi da je preko prijateljičinog poznanika kupila vizu za Hrvatsku pa je avionom iz L., preko I. došla u Z. gdje je hostelu boravila dva dana, nakon čega je zbog nedostatka novca spavala u parku kraj kolodvora. Kad joj je prijateljica poslala novce, vlakom je otišla za P., ali je na granici zaustavljena obzirom da je vizu imala samo za Hrvatsku. Nakon povratka u Z., tijekom noći je konzumirala alkohol s jednim muškarcem pa je ostala bez putovnice. Prihvatilište je pronašla preko internetske stranice „google“, gdje je došla taksijem.

Na zapisnik KLASA: UP/I-217-03/19-06/466 URBROJ: 511-01-212/19-8 od 19. listopada 2019. tužiteljica je ponovila da je zemlju podrijetla napustila zbog seksualne orijentacije. Prema njenom iskazu otac i susjedi uhvatili su je 2015. godine s partnericom u njezinom stanu zbog čega su je tukli i rastaljenom plastikom palili kožu kao i da ju je otac 2019. godine ponovno pokušao ubiti iz istog razloga. Tvrdi da je imala problema što je muslimanka, jer ta religija ne podržava homoseksualnost radi čega je bila ponižavana i izopćena iz društva. Iznosi da je imala probleme i zbog svoje plemenske pripadnosti, jer pleme M. čvrsto vjeruje u ritualno sakaćenje, što su za razliku od nje, njezina braća i sestre prošli. Iako je taj obred obavezan ona je to odbila radi ozbiljnih fizičkih posljedica. Suprotstavila se majci koja ju je nagovarala da to učini. Kastraciju je izbjegla tako što je pobjegla iz gradova K. i B., gdje je većina plemena M. Navodi da se kastracija uglavnom ne provodi u F., gdje je ona boravila. Kasnije pojašnjava da njezina braća to nisu prošla, već samo sestre i polusestre. Iznosi da je u zajedničkom kućanstvu živjela s majkom, ocem te dvije sestre i dva brata. Dodaje da je nakon sukoba s ocem 2015. godine odlazila iz kuće na drugi kraj grada kada bi otac dolazio kod njezine majke. Naime, njezin otac ima još jednu obitelj gdje također živi. Navodi da njezina partnerica živi također s roditeljima u F. obzirom da je plaćati vlastiti najam preskupo. Strahuje za nju, jer su ju također ponižavali, a nema saznanja što se s njom dogodilo obzirom da je u međuvremenu izgubila mobitel. Na upit zašto nije željela prijaviti oca, konstatira da joj to ne bi pomoglo. Budući da je navela da je homoseksualnost kažnjiva upitana je da li je ikada imala problema s vlastima, odgovara da ju je jednom na ulici čovjek s policijskom iskaznicom ošamario. Pojašnjava da nikada nije bila radi homoseksualnosti pritvarana, ali doživljavala je i prijetnje i ponižavanja. Ukoliko se vrati u S. L. smatra da bi ju ponižavali, a možda i ubili. Nije upoznata koja je sankcija za prokazivanje homoseksualnosti u S. L., ali smatra da se ima pravo ponašati kako želi, jer se radi o njezinom tijelu.   

Iskazom danim na zapisnik 16. prosinca 2019., tužiteljica je ponovno bila saslušana kako bi joj se omogućilo da se izjasni o informacijama koje je tuženik pribavilo iz viznog sustava. Naime, tužiteljica je u Republiku Hrvatsku ušla s putnom ispravom u kojoj je bila hrvatska viza izdana u svrhu sudjelovanja u sportskom paraolimpijskom streljačkom natjecanju. Uvidom u dopis od 12. lipnja 2019. koji je poslan od strane Građanskog streljačkog društva „Osijek 1784“ sudionicima natjecanja utvrđeno je da je tužiteljica bila na popisu osoba koje su trebale sudjelovati u paraolimpijskom svjetskom kupu koji se održava u Osijeku od 22. do 31. srpnja 2019. Tužiteljica je na zapisnik iznijela da nije znala o kakvoj se vizi radi i da ništa ne zna o sportu kao i da je S. L. napustila 1. lipnja 2019. Međutim, putovnicu više nema kod sebe, jer joj je nestala torba kada je bila lagano alkoholizirana.

Sud je prihvatio prijedlog za saslušanje tužiteljice na raspravi održanoj 8. listopada 2020., kojom prilikom tužiteljica ističe da su razlozi napuštanja zemlje podrijetla njezina seksualna orijentacija i spolno obrezivanje. Smatra da bi joj život bio ugrožen povratkom u zemlju podrijetla, jer tamo nije bila na sigurnom, zlostavljali su je i bila je pod velikim stresom. Ukazuje da je u S. L. problem što niti religija niti zakoni ne priznaju lezbijke te ne postoji niti jedan dio te države u kojoj bi se osjećala sigurnom. Ističe da je na drugom razgovoru rekla da je genitalno sakaćenje bio jedan od dva glavna razloga zbog kojih je otišla. Naime, prisustvovala je početku genitalnog sakaćenja mlađe sestre Z. od kojeg je otišla jer je to strašno, a nažalost radi se o dijelu tradicije njezine zemlje. Iznosi da je napustila zemlju podrijetla 1. lipnja 2019. te da se ne sjeća točnog datuma kada ju je otac uhvatio s partnericom, ali napominje da ju je otac zatekao i 2015. godine od čega ima fizičke posljedice, koje pokazuje. Objašnjava da je putovnicu ishodila u tzv. Imigracijskom uredu, a čekala njezinu izradu tri dana boraveći u hotelu. Na poseban upit suda je li genitalno sakaćenje izbjegla odlaskom iz S. L. ili ranije, ističe da ga je izbjegla odlaskom iz S. L. obzirom da se genitalno sakaćenje može napraviti bilo kada, ali se mora učiniti.

Prema članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15. i 127/17.), azil će se priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

Prema članku 23. stavku 1. Zakona djela koja se smatraju proganjanjem sukladno članku 20. ovoga Zakona moraju biti:

1. dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, osobito prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ili

2. skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje su dovoljno ozbiljne da u cjelini mogu utjecati na pojedinca na način iz točke 1. ovoga stavka.

Djela proganjanja iz stavka 1. ovoga članka, među ostalim, mogu biti:

1. fizičko ili psihičko nasilje, uključujući i spolno nasilje

2. zakonske, administrativne, policijske i/ili sudske mjere koje su diskriminirajuće ili se provode na diskriminirajući način

3. sudski progon ili kažnjavanje koje je nerazmjerno ili diskriminirajuće

4. uskraćivanje sudske pomoći što dovodi do nerazmjernih ili diskriminirajućih kazni

5. sudski progon ili kažnjavanje radi odbijanja obavljanja vojne službe prilikom sukoba, kada bi obavljanje vojne službe uključivalo kaznena djela ili radnje koje potpadaju pod razloge isključenja navedene u člancima 30. i 31. ovoga Zakona

6. djela koja su po svojoj prirodi specifično vezana uz spol ili djecu (stavak 3.).

Između razloga i djela proganjanja i/ili nepostojanja zaštite protiv tih djela mora postojati povezanost (stavak 3.).

Prilikom procjene strahuje li tražitelj osnovano od proganjanja, nije važno posjeduje li tražitelj stvarno rasne, vjerske, nacionalne, društvene ili političke karakteristike koje izazivaju proganjanje ako mu počinitelj proganjanja pripisuje takve karakteristike (stavak 4.).

Člankom 24. stavkom 1. Zakona propisano je da osnovani strah od proganjanja ili stvarni rizik od trpljenja ozbiljne nepravde može se temeljiti na:

1. događajima koji su se dogodili nakon što je tražitelj napustio zemlju podrijetla

2. aktivnostima tražitelja nakon što je napustio zemlju podrijetla, osobito kada se utvrdi da predstavljaju izražavanje i nastavak uvjerenja i/ili orijentacije koje je imao u zemlji podrijetla.

Odredbom članka 25. istog Zakona propisano je da proganjanje iz članka 20. i ozbiljnu nepravdu iz članka 21. ovoga Zakona mogu provoditi:

1. državna tijela

2. stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili značajan dio državnog područja

3. nedržavni subjekti, ako se dokaže da državna tijela ili stranke, odnosno organizacije koje kontroliraju značajan dio državnog područja, uključujući i međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

Nadalje, člankom 29. istog Zakona propisao je da će se iskaz tražitelja smatrat vjerodostojnim u dijelu u kojem određena činjenica ili okolnost nije potkrijepljena dokazima ako:

1. je utvrđena opća vjerodostojnost iskaza tražitelja

2. je tražitelj uložio istinski napor da potkrijepi dokazima svoj zahtjev

3. su svi relevantni elementi koji su mu na raspolaganju podneseni uz zadovoljavajuće objašnjenje glede nedostataka ostalih relevantnih elemenata

4. je utvrđeno da su izjave tražitelja dosljedne i uvjerljive te da nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama koje su relevantne za odlučivanje o zahtjevu i

5. je tražitelj zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije ili je opravdao razlog zašto nije tako postupio.

Na temelju iskaza tužiteljice danog u upravnom postupku i upravnom sporu, sud ocjenjuje da je tuženik pravilno zaključio da su tužiteljičine izjave o problemima oko njezine seksualne orijentacije, genitalnog sakaćenja i počiniteljima proganjanja neuvjerljive, jer su paušalne, općenite i nejasne.

              Uzimajući u obzir sadržaj izvora o pravima i položaju istospolnih zajednica u R. S. L. pribavljenih tijekom upravnog postupka, pravilno tužiteljica upućuje da pripadnicima takvih zajednica osobna prava mogu biti povrijeđena na takvoj razini da bi takve povrede osnovanim činile zahtjev za azil. Iako ženska homoseksualnost nije kažnjiva, sud nalazi da to ne znači da je društveno prihvatljiva, kako to pravilno upućuje tužiteljica tužbenim navodima. Međutim, da bi ova općenita ugroženost dovela do odobravanja azila, sud smatra da ona treba biti subjektivno konkretizirana na način da izazove osjećaj ugroženosti takvog intenziteta da se napuštanje doma čini jedinom životnom opcijom za podnositelja zahtjeva za azil, a što tužiteljica svojim iskazom nije dokazala. 

Ocjenjujući cjelokupan iskaz tužiteljice o razlozima proganjanja, djelu proganjanja, progoniteljima te uzročno posljedičnim vezama između razloga i djela proganjanja, sud smatra da njezine izjave nisu konzistentne i uvjerljive radi čega nije poklonio vjeru tužiteljici kako se boji za vlastiti život u slučaju povratka u zemlju podrijetla. Naime, pravilno tuženik zaključuje da se od tužiteljice kao pripadnice homoseksualne društvene skupine opravdano očekuje da osim iskazivanja spoznaje da je homoseksualnost u R. S. L. ilegalna, zna vrste i načine sankcioniranja LGBT osoba. Osim toga, tužiteljica nije dala niti valjano ni vjerodostojno obrazloženje o djelu i vremenu proganjanja te progonitelju. Ovo iz razloga što iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da ju je otac dva puta zatekao s partnericom pod istim okolnostima, odnosno u stanu njezine partnerice i sa susjedima koji su uz oca sudionici sukoba. Tim više što su drugi puta uz njih tijekom napada bili prisutni i roditelji njezine partnerice, ali o njihovim reakcijama, tužiteljica nije iznijela nikakve činjenice iako su direktno emotivno povezani s njezinom partnericom. Također tužiteljica nije dala niti vjerodostojno tumačenje o vremenu napada njezinog oca tijekom 2019. obzirom da je prilikom podnošenja zahtjeva izjavila da je to bilo 1. lipnja 2019. dok je kasnije izjavila da je iz zemlje podrijetla otišla nakon ishođenja putovnice poslije napada u lipnju 2019. Sumnju u strahovanje od očeve osvete, dovode navodi tužiteljice prema kojima ona nije promijenila svoje ponašanje niti je poduzela ikakve radnje kako bi se zaštitila od oca. U odnosu na strah tužiteljice od genitalnog sakaćenja, valja reći kako je nejasno kako je tužiteljica uspjela jednostavno odbiti obavezno ritualno kastriranje za razliku od njezinih sestara pogotovo dok je bila maloljetna. Pored navedenog, na neuvjerljivost tužiteljičinog iskaza upućuje krađa putovnice s vizom koju je nezakonito pribavila, dok joj je mobilni uređaj „Samsung galaxy“ ostao u posjedu prilikom dolaska u Prihvatilište.

Budući da sud nije poklonio vjeru tužiteljičinom iskazu, odbijen je njezin zahtjev za  kombinirano medicinsko vještačenje po liječniku psihijatru i traumatologu na okolnost jesu li opisane ozljede mogle nastati na opisani način.   

Utvrđujući osobne okolnosti tužiteljice pravilno tuženik također zaključuje da nisu nađeni nikakvi razlozi koji bi ukazivali da će se povratkom u zemlju podrijetla ona suočiti s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem kao ni da će biti izložena mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju budući da je njezin cjelokupan iskaz ocijenjen kao nevjerodostojan te joj se radi istog ne može pokloniti blagodat sumnje. U odnosu na ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, na temelju informacija o sigurnosnoj situaciji u S. L. nije utvrđeno da će tužiteljica ukoliko se vrati u zemlju podrijetla biti u riziku kao civil, obzirom da se situacija na tom području ne može okarakterizirati kao situacija međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Obzirom na navedeno problemi s kojima bi se tužiteljica kao tražiteljica međunarodne zaštite mogla suočiti povratkom u zemlju podrijetla, prema shvaćanju suda, ne predstavljaju opravdane razloge koji ukazuju da će biti suočena sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde u vidu mogućeg nečovječnog postupanja državnih vlasti prema njoj, zbog kojih bi trebalo odobriti zaštitu u smislu odredbe članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

Razmatrajući navode tužbe, prema ocjeni suda, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, jer je rješenje doneseno u zakonito provedenom postupku primjenom procesnih pravila pomoći podnositelju zahtjeva (članak 59. Zakona) uz pomoć prevoditelja na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje navodima tužbe nije dovedeno u pitanje te uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Nadalje, sud ocjenjuje da je zakonita i točka II izreke osporenog rješenja kojom se tužiteljici određuje dužnost napuštanja Europskog gospodarskog prostora u roku od 30 dana od izvršnosti odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu, jer je donesena uz pravilnu primjenu odredaba članka od 112. do 114. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 130/11, 74/13 i 69/17), a određeni rok primjeren je i dostatan, budući se tužiteljica ne može smatrati ranjivom osobom u smislu članka 100. stavka 3. Zakona o strancima, a posjeduje identifikacijsku ispravu.

Slijedom navedenog, primjenom članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

Kako je iz zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć tužiteljice, utvrđeno da ona nema novčanih sredstva za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, njoj je točkom II. izreke odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku međunarodne zaštite (Narodne novine, broj 140/15).

U pogledu troškova besplatne pravne pomoći sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavka 2. Pravilnika propisano da će opunomoćeniku iz Hrvatskog pravnog centra kao pružatelju pravne pomoći, Ministarstvo isplatiti iznos za sastavljanje tužbe i zastupanje pred Upravnim sudom sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost. Kako je tarifnim brojem 23. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12.) propisano da u upravnim sporovima za sastav tužbe, podneska i zastupanje na raspravi u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada 250 bodova, a vrijednost boda prema tarifnom broju 50. citirane Tarife iznosi 10,00 kuna, opunomoćeniku G. Š., diplomiranom pravniku koji je pružio pravnu pomoć tužiteljici za sastav tužbe i zastupanje na ročištu, pripada iznos od 2.500,00 kn uvećan za iznos PDV-a, odnosno sveukupno 3.125,00 kn. Stoga je točkom III. izreke presude sud naložio tuženiku da pružatelju pravne pomoći isplati ukupan iznos od 3.125,00 kn. Uzimajući u obzir navedeno, preostali traženi iznos odbijen je točkom IV. izreke.

 

U Zagrebu, 15. listopada 2020.

 

 

Sutkinja

Kristina Senjak Krunić, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.