1

Poslovni broj: 32 UsI-915/18-23

 

 

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol Fulir, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja S. B. iz S. K., kojeg zastupa D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Z. h. d.o.o., P. Č., Z., radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, 15. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e 

                           

1.                Poništava se rješenje tuženika rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, klasa: UP/II-502-03/18-01/29, ur. broj: 338-01-21-18-03 od 13. ožujka 2018.     

 

2.                Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., klasa: UP/I-502-03/17-02/4228, ur. broj: 338-21-81-17-1 od 4. prosinca 2017.

 

3.                Osiguraniku S. B. iz S. K., OIB:…, ozljeda zadobivena 30. rujna 2017. izražena dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S 83.5 priznaje se ozljedom na radu te mu se u vezi navedene ozljede priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

 

4.                Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova upravnog spora odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje 

 

Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-502-03/18-01/29, ur. broj: 338-01-21-18-03 od 13. ožujka 2018. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., klasa: UP/I-502-03/17-02/4228, ur. broj: 338-21-81-17-1 od 4. prosinca 2017. kojim tužitelju ozljeda zadobivena 30. rujna 2017. izražena dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S 83.1 (dislokacija lijevog koljena) nije priznata ozljedom na radu te mu u vezi navedene ozljede nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

 

                            Tužitelj je u pravodobno podnesenoj tužbi osporio zakonitost osporavanog rješenja smatrajući da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Zahtijeva poništavanje osporavanog rješenja.

 

                            Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, u cijelosti je ostao kod argumentacije iznesene u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

 

Zainteresirana osoba tijekom spora nije dostavila odgovor na tužbu.

 

                            Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17., dalje ZUS).

 

                            Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja te razmatrajući sporna pitanja, sud je pročitao isprave u spisu i spis tuženika te je proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku specijalistu ortopedu J. R.

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

Prema članku 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj: 80/13. i 137/13., dalje ZOZO) ozljedom na radu prema ovome Zakonu smatra se: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima.

 

Sukladno članku 67. ZOZO-a ozljedom na radu, u smislu ovoga Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti, 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

 

                            Iz obrazloženja rješenja tuženika, prvostupanjskog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je liječnik opće medicine tužitelja u Izvješću koje je privitak prijavi ozljede na radu u odnosu na zadobivenu ozljedu postavio dijagnozu bolesti S 83.1 i pritom naveo da tužitelj boluje i od drugih bolesti koje su mogle rezultirati ozljedom.

 

                            Nadalje proizlazi da tužitelju ozljeda zadobivena 30. rujna 2017. izražena dijagnozom šifre S 83.1 nije priznata ozljedom na radu, jer je tijekom upravnog postupka provedenim vještačenjem u prvom stupnju (nalaz i mišljenje od 10. studenog 2017.) utvrđeno da se dijagnoza S 83.1 može uzročno posljedično povezati s opisanim načinom nastanka ozljede, ali se ne može piznati ozljedom na radu, jer je kod tužitelja postojala predispozicija za nastanak ozljede. Vještačenjem u drugom stupnju (nalaz i mišljenje od 24. siječnja 2018.) utvrđeno je da prilikom predmetne ozljede kod tužitelja uopće nije došlo do dislokacije lijevog koljena (dakle do dijagnoze S 83.1), radi čega se navedena dijagnoza S 83.1 ne može uzročno-posljedično povezati s predmetnim događajem od 30. rujna 2017. Utvrđeno je da se kod tužitelja radi o kroničnom stanju lijevog koljena te da se tužitelj i prije predmetne ozljede liječio radi ozljeda meniska i prednje križne sveze.

 

                            Na temelju navedenih nalaza i mišljenja javnopravna tijela utvrdila su da se navedena dijagnoza S 83.1 ne može uzročno-posljedično povezati s predmetnim događajem od 30. rujna 2017., jer je utvrđeno da se kod tužitelja radi o kroničnom stanju lijevog koljena radi kojeg je već ranije operativno liječen radi istih ozljeda/tegoba koje su kod tužitelja započele godinu dana prije predmetnog ozljeđivanja, radi čega se kod tužitelja radilo o stečenoj predispoziciji zdravstvenog stanja za nastanak bolesti/ozljede.

 

                            Iz obrazloženja osporavanih rješenja razvidno je da javnopravna tijela nisu posebno obrazlagala niti analizirala činjenicu da je liječnik opće medicine postavio dijagnozu S 83.1 za koju je vijeće viših vještaka utvrdilo da do iste uopće nije niti došlo prilikom predmetnog ozljeđivanja, dakle činjenicu da je liječnik nedvojbeno postavio pogrešnu dijagnozu (za koju je proveden postupka utvrđivanja da li je ista ozljeda na radu). Također javnopravna tijela nisu utvrdila potrebu za dopunom vještačenja i utvrđivanjem prave dijagnoze koju je zadobio tužitelj prilikom predmetnog ozljeđivanja, kako bi se razmotrilo da li se ista može smatrati ozljedom na radu.

 

              S obzirom na to da je tužitelj u tužbi osporavao pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku specijalistu ortopedu J. R., budući da je to jedino prikladno dokazno sredstvo kojim tužitelj u konkretnom slučaju može dokazati da je činjenično stanje u upravnom postupku pogrešno utvrđeno odnosno da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak o činjeničnom stanju. Bez izvođenja takvog dokaza bilo bi povrijeđeno načelo jednakosti oružja, koje pretpostavlja pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

                            Stalni sudski vještak J. R. je u pisanom nalazu i mišljenju naveo da je kod tužitelja nakon predmetnog ozljeđivanja učinjen MR koljena 30. listopada 2017. (dakle, prije provođenja prvostupanjskog vještačenja) te je navedena pretraga pokazala da nema signifikantnih znakova degenerativnih promjena zgloba koljena, hrskavica je održane debljine, med. menisk je manji, stražnji se rog ne prikazuje, lat. menisk je uredan, a vidljivo je i stanje iza artroskopske rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta/presadak. Naveo je da je nakon ranije ozljede od 6. lipnja 2009. razderani prednji križni ligament rekonstruiran iz tetive mišića semitendinusa i gracilisa, uz što je bila učinjena i resekcija stražnjeg dijela medijalnog meniska. Naveo je da iz navedenog jasno proizlazi da je pri predmetnoj ozljedi od 30. rujna 2017. došlo do razdora presadka te je postavljena indikacija za novu operaciju, koja je učinjena 24. studenog 2017. (prije provođenja drugostupanjskog vještačenja), ovaj put dijelom tetiva četveroglavog mišića lijeve noge. Odstranjen je preostali dio medijalnog meniska, odstranjeni su dijelovi prijašnjeg presadka, zglob je dreniran. Naveo je da je tužitelj prilikom predmetnog ozljeđivanja djelovanjem jake i nenadane sile zadobio razdor prvog presadka kojim je rekonstruiran prednji križni ligament pa to nije ozljeda koja je postojala od prije ili koja je nastala uslijed stečene predispozicije zdravstvenog stanja za nastanak ozljede, već se radi o ozljedi nove strukture, odnosno novog presadka kojim je rekonstruiran dekusat. Točna dijagnoza ove bolesti je S 83.5 (uganuće i nategnuće ligamenta krucijatuma (anterior), (posterior) koljena) te se ista mora priznati ozljedom na radu. 

 

                            Tuženik je podnio primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka izrađene na temelju očitovanja Liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda, u kojima je naveo da je iz medicinske dokumentacije jasno vidljivo da kod tužitelja prilikom ozljeđivanja nije došlo do dijagnoze S 83.1, kao i da se vještak nije uopće očitovao o navedenoj dijagnozi. Vezano za stav sudskog vještaka da je ruptura presatka (rekonstruiran ACL/prednji križni ligament) nova ozljeda i da nema veze sa stečenom predispozicijom za nastanak ozljede, Liječničko povjerenstvo Direkcije zavoda izrazilo je apsolutno neslaganje te je obrazložilo da presadak sam po sebi može biti jednake čvrstoće kao i ligament, no da u funkcijskom smislu upravo zbog specifičnosti građe ligamenta (dva snopa, poprečni presjek poput pješčanog sata, specifični mehanoreceptori) te uloge ligamenta (odgovoran za 85% stabilnosti zgloba) presadak ga nikada ne može u potpunosti zamijeniti. Također je obrazloženo da se ne mogu ignorirati prisutne posttraumatske artrotske promjene kao i da je nepobitna činjenica da osobe s prethodnim ozljedama prednjeg križnog ligamenta te rekonstruiranim prednjim križnim ligamentom imaju veći rizik za ponovno ozljeđivanje, a što ujedno znači i postojanje stečene predispozicije osiguranika za nastanak ozljede.

 

                            Tuženik, iako je bio uredno pozvan na ročište održano 7. listopada 2020. te obaviješten o tome da će na istom biti proveden dokaz saslušanjem sudskog vještaka, nije pristupio na navedeno ročište, niti je opravdao nedolazak. 

 

                            U usmenoj dopuni nalaza i mišljenja iznesenoj na ročištu održanom 7. listopada 2020. sudski vještak je dodatno obrazložio svoja utvrđenja navodeći da tužitelj prilikom predmetnog ozljeđivanja uopće nije pretrpio dijagnoszu S 83.1, slijedom čega ista niti ne može biti priznata ozljedom na radu, a čime je vještak potvrdio i utvrđenja vještaka u upravnom postupku.

 

                            Sudski vještak je nadalje naveo da je tužitelj prilikom predmetnog ozljeđivanja pretrpio dijagnozu S83.5 te da ista mora biti priznata kao ozljeda na radu. Vjštak je obrazložio da je navedeno utvrdio na temelju povijesti bolesti od 19. listopada 2017. Klinike za traumotologiju. u kojoj je jasno navedena dijagnoza da je tužitelj upravo uslijed predmetne ozljede zadobio razdor prednjeg križnog ligamenta i to na način da je silazeći s kamiona ozljedio lijevo koljeno. Iz dokumentacije od 90. rujna 2017. Klinike za traumatologiju navedeno je da se radi o ozljedi na radu, da je koljeno otečeno i imobilizirano, a iz dokumentacije od 19. listopada 2017. Klinike za traumatologiju navedeno je da se zbog pretrpljene ozljede indicira operativni zahvat u smislu rekonstrukcije prednje križne sveze. Operacija je učinjena 24. studenog 2017., a presadak kojim je rekonstruiran predni križni ligament učinjen je tetivom četveroglavog mišića lijeve noge. Vještak je utvrdio da ruptura prvog presadka prilikom ozljeđivanja nema veze s predispozicijom za nastanak ozljede, jer presadak može u potpunosti zamijeniti prirodni ligament, budući da odlično stabilizira koljeno, a što se kod tužitelja može vidljeti po tome da je on nakon prvog liječenja vraćen na obavljanje teških poslova sakupljača smeća i opslužitelja kamiona za skupljanje smeća.

 

              Sud ocjenjuje da je nalaz i mišljenje sudskog vještaka pravilno i potpuno obrazložen sukladno pravilima struke te je utemeljen na spisu priloženoj medicinskoj dokumentaciji. Sud je istome poklonio vjeru, jer je sačinjen od strane neovisnog vještaka koji je po specijalnosti ortoped, dok je nalaz, mišljenje i ocjena liječničkog povjerenstva tuženika, na temelju kojeg je doneseno osporeno rješenje, sačinjeno od tri liječnika, od čega dva specijalista obiteljske medicine, a jedan bez navedene specijalnosti. Prvostupanjsko rješenje je doneseno na temelju vještačenja liječničkog povjerenstva prvostupanjskog tijela sastavljenog od tri liječnika, od kojih također niti jedan nije ortoped.

 

S obzirom da sud, sukladno članku 33. ZUS-a, slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice te uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, sud je na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog sudskog vještaka ortopeda, koji je za svoje mišljenje dao logično obrazloženje potkrijepljeno medicinskim argumentima, utvrdio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 67. točke 5. ZOZO-a, jer do predmetne ozljede nije došlo zbog predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest, već je primarni uzrok ozljede tužitelja silazak s kamiona. Naime, sudski vještak je utvrdio da je koljeno lijeve noge, unatoč ranijim uspješno provedenim zahvatima, bilo stabilno te se u konkretnom slučaju radi o novoj traumi presadka, a ne ponovljenoj ozljedi iste strukture, dakle radi se o novoj ozljedi koja je uzročno vezana uz obavljanje poslova na osnovi kojih je tužitelj osiguran u obveznom zdravstvenom osiguranju.

 

Naime, sud je mišljenja da odredbu članka 67. točke 5. ZOZO-a, kao iznimku od članka 66. ZOZO-a, treba primjenjivati restriktivno te između više uzroka koji su mogli dovesti do određene posljedice treba utvrditi koji je primarni uzrok. Ozljedom na radu neće se smatrati ona ozljeda do koje je došlo primarno, ako ne i isključivo, zbog urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest (primjerice ozljede zadobivene zbog pada ili nesreće do koje je došlo zbog infarkta ili epileptičkog napada radnika). Međutim, nema mjesta primjeni navedene odredbe kada je primarni uzrok nastanka ozljede neposredno i kratkotrajno mehaničko, fizikalno ili kemijsko djelovanje, nagla promjena položaja tijela, iznenadno opterećenje tijela ili druga promjena fiziološkog stanja organizma, koja je uzročno vezana uz obavljanje poslova na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno ako je ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova sukladno posebnim propisima.

 

Također, to što je liječnik obiteljske medicine koji je ispunjavao prijavu ozljede na radu upisao pogrešnu MKB-10 šifru dijagnoze S 83.1, umjesto pravilno S 83.5, nikako ne može ići na štetu tužitelja, a navedeno može biti i posljedica okolnosti da je prijava ozljede na radu ispunjena prije dovršetka dijagnostičkog postupka, kada bi trebala biti postavljena konačna i ispravna dijagnoza. Iz tog razloga se liječničko povjerenstvo tuženika prilikom davanja svoje stručne ocjene ne smije „slijepo“ držati šifre dijagnoze koja ja navedena u prijavi, već treba temeljito analizirati medicinsku dokumentaciju i utvrditi da li je ozljeda zbog koje se osigurana osoba liječi nakon štetnog događaja uzročno vezana uz obavljanje poslova na osnovi koje je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju.

 

Nadalje, iz medicinske dokumentacije razvidno je da je nova operacija učinjena 24. studenog 2017., te je sva medicinska dokumentacija bila na raspolaganju vještacima prilikom provođenja drugostupanjskog vještačenja. Liječničko povjerenstvo je propustilo na temelju analize dostavljene medicinske dokumentacije zahtijevati dostavu pojašnjenja i dodatne medicinske dokumentacije, iako je utvrdilo da je tužitelj nije pretrpio dijagnozu S 83.1, dakle, iako je utvrdilo da je liječnik opće medicine postavio pogrešnu dijagnozu o kojoj je proveden postupak.

 

Navedena obveza vještaka prema stavu ovog suda proizlazi iz odredbe članka 9. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Narodne novine broj: 8/15., 17/15., 41/15. i 104/17., dalje Pravilnik), koji propisuje: (stavak 1.) Kada tijekom provođenja stručno-medicinskog vještačenja u postupku pokrenutom na osnovi zahtjeva osigurane osobe za priznavanjem pojedinog prava ili na osnovi prijedloga izabranog doktora osigurane osobe, odnosno doktora specijalista ugovorne zdravstvene ustanove, odnosno ugovorne ordinacije privatne prakse liječničko povjerenstvo nije u mogućnosti donijeti valjanu ocjenu jer uz zahtjev osigurane osobe, odnosno uz prijedlog nije priložena relevantna medicinska dokumentacija, odnosno prijedlog nije obrazložen ili nije dostatno obrazložen, obvezno je od osigurane osobe, izabranog doktora, odnosno doktora specijalista zatražiti medicinsku dokumentaciju, odnosno obrazloženje ili dopunu obrazloženja; (stavak 2.) U slučaju kada liječničko povjerenstvo dopunu dokumentacije traži od osigurane osobe, obvezno joj je naznačiti koju dokumentaciju je obvezna dostaviti te joj odrediti rok dostave potonje koji ne može biti duži od 8 dana. Pri tome je osiguranu osobu potrebno upozoriti da će, ako u ostavljenom roku ne dostavi traženo, nalaz, mišljenje i ocjena biti donijeti na osnovi raspoložive dokumentacije i u skladu s njom utvrđenim činjeničnim stanjem; (stavak 3.) U postupku stručno-medicinskog vještačenja liječnička povjerenstva Zavoda imaju pravo i obvezu tražiti usmena i pisana pojašnjenja ugovorne zdravstvene ustanove, odnosno ugovorne ordinacije privatne prakse o činjenicama koje se odnose na ostvarivanje prava na ugovorenu zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a koje mogu biti od utjecaja na donošenje odluke o pravu osigurane osobe; (stavak 4.) Liječničko povjerenstvo u postupku stručno-medicinskog vještačenja ne može donijeti negativnu ocjenu samo iz razloga jer za donošenje valjane ocjene nije raspolagalo dostatnom dokumentacijom, a da prije toga nije provelo postupak utvrđen stavcima 1. do 3. ovoga članka.

 

Ovaj propust Liječničkog povjerenstva ispravljen je u ovom upravnom sporu na način da je navedeno učinio sudski vještak u svome nalazu i mišljenju kada je utvrdio da je tužitelj pretrpio ozljedu opisanu dijagnozom S 83.5.

 

Na temelju svega navedenog sud utvrđuje da su vještaci u upravnom postupku  pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, a koji nedostatak je otklonjen u ovom upravnom sporu. Time su i javnopravna tijela prilikom donošenja rješenja pogrešno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje te posljedično tome i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Radi navedenog sud je tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim, rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela nezakonitima, radi čega je ista poništio na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a te je sam riješio ovu upravnu stvar na način da je tužitelju priznao dijagnozu S83.5 pretrpljenu 30. rujna 2017. ozljedom na radu u skladu s odredbom članka 66. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

 

S obzirom na potpuni uspjeh u sporu, tužitelju je na temelju odredbe članka 79. ZUS-a priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 7. svibnja 2020. i 7. listopada 2020. za svaku radnju u iznosu od 3.125,00 kn, odnosno ukupno 9.375,00 kn. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka, jer je tužitelj sve navedeno u podnescima mogao iznijeti na ročištima te ovi troškovi prema stavu ovog suda ne predstavljaju opravdane izdatke učinjene u tijeku i povodu spora.

 

 

U Zagrebu, 15. listopada 2020.

 

              Sudac:

 

Janja Topol Fulir, v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).