Poslovni broj Gž-2013/2019-2

 

                     

 

 

 

Poslovni broj Gž-2013/2019-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Krunoslava Barana, predsjednika vijeća, te izvjestiteljice Vesne Bjelousov i Mire Čavajde, članova vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja I. V. iz S.A.D., … N. A. C. P, N. J. …, OIB: …, koga zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz Z., protiv tužene J. M. iz S., S. br. …, OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz S., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Z., poslovni br. P-2800/2011-34 od 12. travnja 2019., sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2020.,               

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Z., poslovni br. P-2800/2011-34 od 12. travnja 2019.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

 

              "1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Ukida se Rješenje o nasljeđivanju iza smrti pok. I. M. V. pok. M. od dana 4. studenog 2011., poslovni broj O-790/11, UPP/OS-102/11 doneseno po javnom bilježniku A. K. Z., u točki II. izreke.

 

II. Utvrđuje se da je tužitelj, I. V. pok. M., jedini nasljednik iza smrti pok. I. M. V. pok. M., za cijelo.

 

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju preda u posjed cjelokupnu ostavinu ostavitelja I. M. V. označenu u točki I. Rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok. I. M. V. pok. M. od dana 4. studenog 2011., poslovni broj O-790/11, UPP/OS-102/11, donesenom po javnom bilježniku A. K. Z., osim nekretnine opisane pod točkom I. A/ izreke.“

 

 

 

2. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 25.000,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tuženice za naknadu

troškova postupka odbija kao neosnovan."

 

Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07., 84/08., 96/08. – odluka USRH, 123/08., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14., dalje ZPP). Predložio je uvažiti njegovu žalbu, uz dosudu troška tog podneska.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je neosnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u svezi sa čl. 354. st. 2. ZPP-a. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a nema nejasnoća, proturječnosti, ni drugih nedostataka, tako da se može sa sigurnošću ispitati.

 

Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze odlučne za utvrđenje pravnih činjenica od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za ukidanje rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika, uz zahtjev za utvrđenje da je tužitelj jedini nasljednik iza ostavitelja, kao i zahtjev da sud naloži tuženoj predati mu cjelokupnu ostavinu koju je naslijedila na temelju navedenog rješenja o nasljeđivanju.

 

Odredbom čl. 237. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 48/03., 163/03., 35/05.) kojoj odgovara odredba čl. 235. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 57/71.) propisano je da nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili zapisu, stranke mogu u rokovima i zbog razloga zbog kojih se može zahtijevati ponavljanje parničnog postupka pokrenuti parnicu i u njoj ostvarivati svoja prava.

 

Navedena odredba ne daje mogućnost da se dira u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, jer nema niti mogućnosti ponavljanja postupka. Takvo rješenje se ne može pobijati, već se može tražiti predaja ostavine ili njenog dijela od nasljednika utvrđenog pravomoćnim rješenjem.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u točki I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev postavljen na ukidanju rješenja o nasljeđivanju, te u točki II. kojom je traženo da se tužitelj utvrdi jedinim nasljednikom.

 

Iz tog razloga žalba tužitelja u tom dijelu odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

 

 

Između parničnih stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj brat, a tužena kćerka ostavitelja, te da je rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika ona proglašena nasljednicom, a niti ju je u S. A. D. usvojio očuh.

 

Između parničnih stranaka sporna je primjena materijalnog prava, odnosno je li mjerodavno pravo države I., gdje je tuženu usvojio njen očuh ili pravo R. H. gdje je živio njen biološki otac i gdje se nalaze njegova ostavinska imovinska prava.

 

Sporno je između parničnih stranaka tijekom prvostupanjskog postupka, a i sada u žalbi jesu li zbog činjenice da je tuženu usvojio njen očuh, prestala nasljedna prava u odnosu na biološkog oca, odnosno ostavitelja.

 

U odnosu na mjerodavno pravo, do primjene dolaze odredbe čl. 44. i 45. Zakona o rješavanju sukoba nadležnosti s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91. i 88/01., dalje ZRS).

 

Prvostupanjski sud je postupio u skladu s čl. 45. st. 3. ZRS-a i zatražio obavijest o mjerodavnom pravu države I. od Ministarstva pravosuđa, te je utvrdio na osnovi dopisa Ministarstva pravosuđa – Uprave za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju da obavijest o propisima nije moguće pribaviti diplomatskim putem, jer između R. H. i S.A.D. nije sklopljen međunarodni ugovor kojim bi to bilo uređeno, a da sudovi nisu obvezni davati savjetodavno mišljenje, a niti Državno Tajništvo ne daje procjenu o primjeni mjerodavnog prava, nego se u takvim slučajevima traži mišljenje privatnih odvjetnika.

 

U provedenom prvostupanjskom postupku pribavljeno je mišljenje odvjetnika J. B. iz kojeg nedvojbeno proizlazi da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje pravo R. H., jer je ostavitelj boravio u R. H., gdje se i nalaze njegova ostavinska imovinska prava.

 

S tim u svezi potrebno je istaknuti i da je obzirom na čl. 45. st. 3. ZRS-a, te pribavljeno mišljenje odvjetnika iz S. o mjerodavnom pravu u konkretnoj pravnoj stvari primjenjiva odredba čl. 18. st. 1. ZRS-a prema kojoj je za vlasničkopravne odnose i druga strana prava na stvarima mjerodavno pravo mjesta gdje se stvar nalazi.

 

Ovo iz razloga jer je mjesto gdje stvar leži poveznica između hrvatskog i stranog međunarodnog privatnog prava, odnosno kolizijskog pravila za određivanje mjerodavnog prava.

 

Nadalje, u ovoj pravnoj stvari mjerodavan je i čl. 30. st. 1. tog ZRS-a kojim je propisano da je za nasljeđivanje mjerodavno pravo čiji je državljanin bio ostavitelj u vrijeme smrti, a prema rezultatima postupka otac tužene bio je državljanin R.H.

 

Stoga žalitelj neosnovano ističe žalbenim navodima da je prvostupanjska presuda utemeljena na iznimkama koje navodi odvjetnik, te se ukazuje na primjenu prava države I. (str. 80. spisa).

 

Prema rezultatima postupka i stanju spisa proizlazi da je prema presudi Općinskog suda Devetnaestog okruga D. I., Ž. L. od 16. svibnja 1967. godine očuh tužene C. F. M. usvojio tuženu s tim datumom.

 

 

Do stupanja na snagu Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 11/78.) 21. ožujka 1978. godine na snazi je bio Osnovni zakon o usvojenju ("Službeni list FNRJ", br. 30/47. i 24/52. i "Službeni list SFRJ", br. 10/65).

 

Odredbom čl. 17. st. 1. tog Zakona bilo je propisano da se usvajanjem stvaraju između usvojitelja s jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane, prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece, a st. 3. da usvojenjem ne nastaju između usvojenika i srodnika usvojitelja odnos srodstva ni prava i dužnosti koje se na tom odnosu temelje. Stavkom 4. istog zakonskog članka bilo je uređeno da usvajanje ne utječe na prava usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima, kao ni na njegove dužnosti prema njima.

 

Zakon o usvajanju iz 1947.  godine postao je Osnovni zakon o usvajanju tek izmjenama i dopunama iz 1965., ali i dalje nije bilo moguće zasnivanje jednog neraskidivog posvojiteljskog odnosa.

 

Zakon o braku i porodičnim odnosima predviđao je dva oblika posvajanja, a dvije adoptivne mogućnosti bile su predviđene Obiteljskim zakonom iz 1998. godine.

 

Tek je Obiteljskim zakonom ("Narodne novine", br. 116/03., dalje Obz/03.) predviđen jedinstveni oblik posvajanja, s tim što su prema čl. 62. Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona propisana mogućnost prevođenja posvajanja podnošenjem prijedloga nadležnom centru za socijalnu skrb do 31. prosinca 2009. godine. Takva mogućnost postojala je samo za života posvajatelja i posvojenika, neovisno o njihovoj dobi.

 

Prema rezultatima postupka nema podataka da je za tuženu izvršeno prevođenje na jedinstveni način posvajanja, tako da je pravilan pravni zaključak prvostupanjskog suda da tužena nije posvojena sa srodničkim učinkom, jer takav oblik posvojenja u vrijeme njenog posvojenja nije bio moguć.

 

Tužena nije iskoristila mogućnost prevođenja na jedinstveni oblik posvojenja, tako da je mjerodavna odredba čl. 361. st. 2. Obz/03. kojom je propisano da se danom primjene tog Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima, dakle, prema navedenim odredbama Osnovnog zakona o usvajanju.

 

Stoga su bez pravnih posljedica žalbeni navodi kojima se ukazuje na ostale odredbe Obz/03.

 

Neosnovano se žalbenim navodima osporava primjena odredbi Zakona o nasljeđivanju, jer je na 7. str. 4. odlomku prvostupanjski sud primijenio upravo odredbu čl. 25. st. 4. ZN br. 20/55. i 12/65. kojom je propisano da usvajanjem ostaju nedirnuta prava nasljeđivanja između usvojenika i njegovih srodnika, dakle upravo zakona koji je na snazi bio u trenutku smrti ostavitelja.

 

Niti ostali žalbeni navodi kojima se ukazuje da je tužena izgubila pravo naslijediti svog biološkog oca zbog usvojenja, nemaju pravnog uporišta jer se ne radi o usvojenju sa srodničkim učinkom.

 

 

 

S obzirom da ne postoje žalbeni razlozi, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjska presuda u točki 1.II. izreke, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Osijeku 15. listopada 2020.

 

 

 

    Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

                 Blaženka Vuletić