1                            Broj: Gž R-2/2020-5

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

 

              Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Krešimira Biljan, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Željka Marin, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. T. iz T., OIB:…, zastupan po punomoćniku P. V., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. P. iz V., , OIB:…, vlasnika ugostiteljskog obrta L., zastupan po punomoćniku S. Š., odvjetniku iz V., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu, isplate naknade plaće i naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka, protiv presude i dijela rješenja Općinskog suda u Vukovaru broj: Pr-92/2017. od 27. travnja 2018., na sjednici vijeća održanoj dana 15. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

i

 

r i j e š i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane, te se prvostupanjska presuda i rješenje u pobijanom dijelu u odluci o trošku (točka II. izreke rješenja) Općinskog suda u Vukovaru broj: Pr-92/2017. od 27. travnja 2018. potvrđuju.

Odbija se  zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Općinskog suda u Vukovaru broj: Pr-92/2017. od 27. travnja 2018. utvrđeno je da je nedopušten otkaz ugovora o radu dan odlukom tuženika od 6. travnja 2009. kojom se otkazuje ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme dana 1. listopada 2001. između tužitelja i tuženika kao vlasnika ugostiteljskog obrta L. (točka I. izreke), zatim je kao dan prestanka ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 1. listopada 2001. između tužitelja i tuženika određen 30. studenoga 2009. (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu neto iznos od 15.383,20 kuna sa zateznom kamatom od 27. travnja 2018. do isplate (točka III. izreke), te da tužitelju isplati na ime naknade plaće u razdoblju od 21. svibnja 2009. do prestanka radnog odnosa 30. studenoga 2009. bruto iznos od 17.864,88 kuna sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka IV. izreke), a rješenjem istoga suda i broja odbačena je tužba u odnosu na preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu neto iznosa od 12.086,80 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, kao i u odnosu preostalog dijela zahtjeva za isplatu naknade plaće u razdoblju od 1. prosinca 2009. do 22. srpnja 2010. u bruto iznosu od 21.606,22 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke), a o troškovima postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka II. izreke).

Protiv navedenog rješenja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke) žalio se tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka. Predložio je da se prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu preinači.

Protiv navedene presude i rješenja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke) žalio se tuženik zbog svih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku. Predložio je da se pobijane odluke preinače.

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika, te predložio žalbu kao neosnovanu odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Tužitelj je naime protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja odluke o otkazu ugovora o radu nezakonito i isplate tvrdeći da je otkaz bio nezakonit odnosno nedopušten jer da kod tuženika nije prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je on radio, te da je tuženik odmah nakon otkaza njemu na istim poslovima zaposlio drugog radnika i da nije bilo opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu.

              Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu jer da se u stvari radilo o izvanrednom otkazu ugovora o radu bez obzira na naziv odluke.

              Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio osim u dijelu za isplatu, a što je već presuđeno ranijom odlukom i to da se dio tih zahtjeva odbija, a revizijski sud je nižestupanjske presude ukinuo samo u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja kao i u odluci o trošku, a jer je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj kao radnik zasnovao s tuženikom kao poslodavcem radni odnos na neodređeno vrijeme na temelju ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme dana 1. listopada 2001., ali da je tuženik ovaj ugovor otkazao odlukom od 6. travnja 2009. zbog prestanka potrebe za obavljanje poslova na kojima radnik radi uz otkazni rok od 30 dana koji počinje teći 6. travnja 2009. bez prava na otpremninu, ali da iz obrazloženja ove odluke proizlazi da radniku prestaje radni odnos 6. svibnja 2009. radi kašnjenja na posao, neodgovornog ponašanja i svakodnevnog manjka prilikom obračuna dnevnog prometa, pa se nije mogla prihvatiti tvrdnja tuženika da je pobijana odluka o otkazu zapravo tzv. izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe članka 107. stavak 1. Zakona o radu/95. jer se takav otkaz može dati samo u roku iz članka 107. stavak 2. Zakona o radu u kojem slučaju radni odnos prestaje danom dostave otkaza odnosno danom uručenja odluke o otkazu.

              Nadalje, je sud utvrdio da je tuženik tužitelju priznao pravo na korištenje plaćenog godišnjeg odmora za kalendarsku 2009. godinu u trajanju od 20 radnih dana kao i da će tužitelj koristiti godišnji odmor odjednom u razdoblju od 6. travnja 2009. do 9. svibnja 2009. odnosno za vrijeme trajanja otkaznog roka, a što je protivno odredbi članka 111. stavak 5. Zakona o radu/95.

              Primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o radu/95. sud je odlučio o sudskom raskidu ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka 1. listopada 2001. tako da je kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika određen 30. studenoga 2009. i odmjerena visina naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u neto iznosu od 15.383,20 kuna kao sedam prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, a također je dosuđena tužitelju naknada plaće za vrijeme prekida rada i to od 21. svibnja 2009. do 30. studenoga 2009. u bruto iznosu od 17.864,88 kuna.

              Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev prihvatio, a koje razloge, utvrđenja i slijedom toga primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

              Protivno žalbenim navodima tuženika iz sadržaja same odluke kao i iz iskaza tuženika kao poslodavca proizlazi da je pobijana odluka zapravo tzv. redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika u smislu odredbe članka 106. stavak 1. alineja 3. Zakona o radu/95. prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa, ali tuženik tužitelju nije omogućio da iznese svoju obranu prije otkazivanja ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem ili radom radnika, a nije naveo ni okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da kao poslodavac to učini.

              Tuženik je  na taj način povrijedio odredbe članka 110. stavak 1. i 2. Zakona o rad/95. na štetu tužitelja, a iz obavijesti Državnog inspektorata od 21. srpnja 2009. proizlazi da je isti protiv tuženika kao poslodavca podnio optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Vukovaru zbog kršenja odredbi o zabrani tijeka otkaznog roka za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, zapošljavanja drugog radnika na istim poslovima u roku od šest mjeseci od otkaza ugovora o radu tužitelju, pa s obzirom na sve to otkaz ugovora o radu je bio nedopušten.

              O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku s obzirom na vrijednost predmeta spora te da je kasnije tužbeni zahtjev povišen, a uspjeh stranaka je djelomičan s obzirom da je tuženik uspio sa revizijom, pa je Vrhovni sud povodom njegove revizije ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima i u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje time da o troškovima postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije prvostupanjski sud odluči u konačnoj odluci.

              Pravilno je stoga prvostupanjski sud odlučio da svaka stranka treba snositi svoje troškove.

              Prvostupanjski sud je dakle, nakon ukidanja prvostupanjske odluke o troškovima postupka bio ovlašten donijeti novu odluku o troškovima bez ograničenja u načinu odlučivanja s obzirom na raniju odluku o troškovima.

              Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbe je valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu (točka II. izreke) potvrditi, dok je prvostupanjsko rješenje u nepobijanom dijelu (točka I. izreke) ostalo neizmijenjeno.

              O zahtjevu tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu odlučeno je na temelju članka 155. stavak 1. Zakona o parničnom postupku jer taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tuženika.

 

 

 

Vukovar, 15. listopada 2020.

 

 

 

PREDSJEDNIK VIJEĆA

              Krešimir Biljan