Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: 15 UsIgr-218/20-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Anđeline Livaja kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S.V. iz Z., zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Š. & partneri j.t.d., sa sjedištem u Z., protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije, Zagreb, Šubićeva 29, radi oglašavanja rješenja ništavim, nakon javne i usmene rasprave zaključene 7. listopada 2020. godine u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 15. listopada 2020. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, Građevinske inspekcije, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 443-02-03-24/27-20-32 od 8. svibnja 2020. godine, te oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-3 od 15. travnja 2015. godine i rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-14 od 3. studenog 2015. godine, podredno da sud poništi citirano osporeno rješenje tuženika i predmet mu vrati na ponovno odlučivanje.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
U pravovremenoj tužbi podnesenoj 5. lipnja 2020. protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, Građevinske inspekcije, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 443-02-03-24/27-20-32 od 8. svibnja 2020. godine, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 7. listopada 2020. godine, tužitelj u bitnom najprije citira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega citira i izreke rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-3 od 15. travnja 2015. godine, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-14 od 3. studenog 2015. godine i KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-25 od 14. rujna 2016. godine. Potom navodi kako je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu 7. siječnja 2020. FINI podnijelo zahtjev za izravnu naplatu kojim se naplatila novčana kazna protiv tužitelja u iznosu od 30.000,00 kn na temelju rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-14 od 3. studenog 2015. godine, a tužitelj da je dana 9. travnja 2020. tuženiku podnio prijedlog za oglašavanje ništavim naprijed citiranih rješenja od 15. travnja 2015. godine i 3. studenog 2015. godine iz razloga što da je ishođenjem građevinske dozvole za predmetnu nekretninu izvršenje rješenja od 15. travnja 2015. godine postalo pravno nemoguće, a time i ništavo, uslijed čega da su ništavi i njegovi pravni učinci, no takav prijedlog tuženik da je osporenim rješenjem odbio uz obrazloženje koje tužitelj reproducira. Tužitelj nadalje navodi kako je on prijedlogom od 9. travnja 2020. predložio oglašavanje ništavim rješenja od 15. travnja 2015. budući da je ishođenjem građevinske dozvole isto postalo pravno nemogućim za izvršenje, dok da je rješenjem od 14. rujna 2016. obustavljen inspekcijski postupak određen rješenjem od 15. travnja 2015. jer je utvrđeno da više ne postoje pravne pretpostavke za njegovo vođenje, što da niti tuženik ne spori u svom aktu, s tim da tužitelj posebno napominje kako njemu rješenjem od 15. travnja 2015. nije izrečena novčana kazna, već da mu je istim naloženo ukloniti spornu građevinu, ali unatoč tome tuženik da njegov prijedlog ocjenjuje neosnovanim i zaključuje da je izvršenje putem novčane kazne moguće, koji zaključak da je kontradiktoran i da je u suprotnosti sa stanjem isprava na temelju kojih je rješenje donijeto. Osim toga, tuženik da se u osporenom rješenju uopće ne osvrće na pitanje izvršenja rješenja od 15. travnja 2015. u pogledu obveze uklanjanja građevine, a koje pitanje da je ključno za rješavanje ove upravne stvari s obzirom da je istim tužitelju isključivo naložena takva obveza, pa kako je njezino ispunjenje otpalo ishođenjem pravomoćne građevinske dozvole, time da je nemogućim za izvršenje postalo i izvršenje rješenja od 15. travnja 2015. kojim je takva obveza naređena tužitelju, uslijed čega da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu čl. 128. st. 1. toč. 3. Zakona o općem upravnom postupku kada to rješenje nije oglasio ništavim. Potom tužitelj citira odredbu čl. 128. st. 4. istog Zakona u svezi s kojom navodi da rješenje od 3. studenog 2015. predstavlja pravni učinak rješenja od 15. travnja 2015. koje da je uzročno posljedično vezano s istim, pa s obzirom da je rješenje od 15. travnja 2015. postalo nemogućim za izvršenje i kao takvo da je ništavo, tako da su ništavi i svi njegovi pravni učinci, kakav učinak da ima i rješenje od 3. studenog 2015., pa da je tuženik stoga trebao oglasiti ništavim rješenje od 15. travnja 2015., kao i rješenje od 3. studenog 2015. budući da je to direktan pravni učinak ništavog rješenja od 15. travnja 2015. Ujedno, tuženik da je na temelju odredbe čl. 128. st. 4. Zakona o općem upravnom postupku bio dužan oglasiti ništavim rješenje od 15. travnja 2015. jer da je ishođenjem građevinske dozvole otpala obveza uklanjanja građevine, pa da je njegovo izvršenje postalo pravno nemogućim, zbog čega da su ništavim postali i svi pravni učinci tog rješenja, kao i rješenja od 3. studenog 2015. kojim mu je izrečena novčana kazna, no tuženik u svom rješenju da paušalno utvrđuje kako je izvršenje oba rješenja putem novčane kazne stvarno i pravno moguće, koji zaključak da je pogrešan i protivan stanju spisa te utvrđenom činjeničnom stanju, a time i da je protivan načelu zakonitosti sadržanom u odredbi čl. 5. Zakona o općem upravnom postupku. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i oglasiti ništavim rješenja tuženika od 15. travnja 2015. godine i od 3. studenog 2015. godine, podredno da sud poništi osporeno rješenje tuženika i predmet mu vrati na ponovno odlučivanje, a konačno tužitelj je predložio i da sud naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora.
Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naveo kako osporava sve tužbene navode tužitelja jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama utvrđenim u osporenom rješenju, slijedom čega da ostaje pri navodima iznijetim u obrazloženju pobijanog rješenja, te je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.
U sporu je održana rasprava 7. listopada 2020. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila zamjenica opunomoćenika tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.
Na navedenoj raspravi zamjenica opunomoćenika tužitelja istaknula je kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i pri postavljenom tužbenom zahtjevu, pa kako nije imala nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga, predložila je zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno poništava osporeno rješenje tuženika i oglašavaju ništavim rješenja tuženika od 15. travnja 2015. godine i od 3. studenog 2015. godine, podredno da sud poništi osporeno rješenje tuženika i predmet mu vrati na ponovno odlučivanje, te je naposljetku popisala trošak spora u ukupnom iznosi od 6.250,00 kuna uz prijedlog da sud naloži tuženiku naknaditi tužitelju trošak u naznačenom iznosu.
U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 6. listopada 2020. zajedno s prilogom te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.
Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Naime, osporenim rješenjem tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, Građevinske inspekcije, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 443-02-03-24/27-20-32 od 8. svibnja 2020. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za oglašavanjem ništavim rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-3 od 15. travnja 2015. godine i rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-14 od 3. studenog 2015. godine, to u bitnom iz razloga što je prvostupanjsko tijelo smatralo kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za oglašavanje rješenja ništavim kakve u vidu ima odredba čl. 128. st. 1. toč. 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09) sukladno kojoj odredbi je tužitelj predložio citirana rješenja oglasiti ništavim, odnosno iz razloga što je tuženik zaključio da je izvršenje citiranih rješenja pravno i stvarno moguće, uslijed čega je zahtjev odbijen na temelju odredbe čl. 128. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku.
Među strankama ovog spora nije prijeporno da je rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-3 od 15. travnja 2015. godine tužitelju naređeno uklanjanje građevine pobliže opisane točkom 1. ovog rješenja, a kojim je tužitelj ujedno upozoren da će se ukoliko ne ukloni građevinu na izvršenje prisiljavati izricanjem šest novčanih kazni, kao i da je ovo rješenje postalo izvršno i pravomoćno.
Nadalje, nije sporno ni da je rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-14 od 3. studenog 2015. godine tužitelj prisiljen na uklanjanje predmetne građevine novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kn, te je istim tužitelj upozoren da će u slučaju ne ispunjenja ove obveze izvršenje iste provesti sudskim putem, ujedno upozoren je i da će ga se nakon izricanja kazne na uklanjanje građevine prisiljavati novom novčanom kaznom, kao i da je ovo rješenje postalo izvršno i pravomoćno.
Također, nije prijeporno ni da je tužitelj ishodio građevinsku dozvolu KLASA: UP/I-361-03/16-01/179, URBROJ: 2198/1-11/3-16-8 od 31. svibnja 2016. godine, koja je postala pravomoćna 1. srpnja 2016. koju je tuženiku dostavio 15. srpnja 2016., nakon čega je tuženik svojim rješenjem KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-25 od 14. rujna 2016. godine po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 17. Zakona o građevinskoj inspekciji obustavio postupak izvršenja rješenja o uklanjanju, kao i da je ovo rješenje postalo izvršno i pravomoćno.
Konačno, nesporno je i da je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu 7. siječnja 2020. FINI podnijelo zahtjev za izravnu naplatu kojim se naplatila novčana kazna tužitelju u iznosu od 30.000,00 kn, a koja mu je izrečena naprijed citiranijom rješenjem tuženika od 3. studenog 2015. godine.
Međutim, među strankama spora ukazuje se spornim predstavlja li okolnost što je tužitelj ishodio građevinsku dozvolu KLASA: UP/I-361-03/16-01/179, URBROJ: 2198/1-11/3-16-8 od 31. svibnja 2016. godine, koja je postala pravomoćna 1. srpnja 2016. zbog čega je tuženik svojim rješenjem KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-25 od 14. rujna 2016. godine po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 17. Zakona o građevinskoj inspekciji obustavio postupak izvršenja rješenja o uklanjanju, razlog kakav u vidu ima odredba čl. 128. st. 1. toč. 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09) za oglašavanje ništavim rješenja od 15. travnja 2015. godine i 3. studenog 2015. godine, odnosno radi li se u konkretnom slučaju o situaciji zbog koje izvršenje tih rješenja ne bi bilo pravno ili stvarno moguće, slijedom čega je prijeporna zakonitost osporenog akta tuženika u cijelosti.
Odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
St. 2. da će se rješenje oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke u svako doba.
St. 3. da kad je rješenje o oglašivanju rješenja ništavim donijelo prvostupanjsko tijelo, protiv toga rješenja može se izjaviti žalba. Kad je drugostupanjsko javnopravno tijelo ili tijelo koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo rješenje oglasilo ništavim, protiv toga rješenja može se pokrenuti upravni spor.
St. 4. da ništavo rješenje nema pravni učinak. U slučaju oglašivanja rješenja ništavim, smatraju se ništavim i pravni učinci tog rješenja.
Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio zahtjev tužitelja za oglašavanjem ništavim rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-3 od 15. travnja 2015. godine i rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Zadru, KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-14 od 3. studenog 2015. godine, ovo iz razloga što i ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za oglašavanjem naznačenih rješenja ništavim kakve u vidu ima prethodno citirana odredba čl. 128. st. 1. toč. 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), odnosno da izvršenje tih rješenja ne bi bilo pravno ili stvarno moguće, uslijed čega sud u cijelosti prihvaća razloge koje je tuženik naveo u obrazloženju svog rješenja zbog kojih je takav prijedlog tužitelja odbijen kao neosnovan, pa sud cijeni osporeno rješenja tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Glede temeljnih, a zapravo i jedinih tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe kako je tuženik bio dužan oglasiti ništavim svoje rješenje od 15. travnja 2015. s obzirom da je ishođenjem građevinske dozvole otpala obveza uklanjanja građevine, pa da je njegovo izvršenje postalo pravno nemoguće, zbog čega da su ništavim postali i svi pravni učinci tog rješenja, kao i rješenja od 3. studenog 2015. kojim je tužitelju izrečena novčana kazna, no da tuženik u svom rješenju paušalno utvrđuje kako je izvršenje oba rješenja stvarno i pravno moguće, a koji zaključak je po mišljenju tužitelja pogrešan i protivan stanju spisa te utvrđenom činjeničnom stanju, time i da je protivan načelu zakonitosti sadržanom u odredbi čl. 5. Zakona o općem upravnom postupku, uslijed čega da je osporeno rješenje nezakonito, za kazati je kako su predmetni prigovori u cijelosti neosnovani.
Naime, kao što je to sud već prethodno naveo nije sporno da je tužitelj ishodio građevinsku dozvolu KLASA: UP/I-361-03/16-01/179, URBROJ: 2198/1-11/3-16-8 od 31. svibnja 2016. godine, koja je postala pravomoćna 1. srpnja 2016. koju je on tuženiku dostavio 15. srpnja 2016., nakon čega je tuženik svojim rješenjem KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-25 od 14. rujna 2016. godine po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 17. Zakona o građevinskoj inspekciji obustavio postupak izvršenja rješenja o uklanjanju, međutim od ključne je važnosti da tuženik svojim rješenjem od 14. rujna 2016. godine nije poništio niti ukinuo rješenje o uklanjanju od 15. travnja 2015. ni rješenje od 3. studenog 2015. godine kojim se tužitelja prisiljava na uklanjanje predmetne građevine novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kn, što pak znači da su navedena rješenja koja su izvršna i pravomoćna ostala pravno egzistentna, već se tim rješenjem isključivo obustavlja postupak izvršenja rješenja o uklanjanju budući je tužitelj ishodio naznačenu pravomoćnu građevinsku dozvolu i to na temelju odredbe čl. 17. Zakona o građevinskoj inspekciji prema kojoj će građevinski inspektor po službenoj dužnosti obustaviti postupak izvršenja rješenja ukoliko iz nekog drugog razloga prestane obveza izvršenja inspekcijskog rješenja, s tim da upravo ishođenje pravomoćne građevinske dozvole predstavlja razlog kakav u vidu ima ova odredba zbog kojeg je prestala obveza izvršenja inspekcijskog rješenja.
Stoga, rješenje tuženika KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-25 od 14. rujna 2016. godine kao i svako drugo rješenje proizvodi pravne učinke od dana njegovog donošenja pa za ubuduće, što pak znači da nakon donošenja ovog rješenja više nije moguće izvršavati rješenje o uklanjanju na način da od tog dana više nije moguće tužitelja prisiljavati na uklanjanje građevine daljnjim novčanim kaznama ili putem treće osobe na odgovornost i trošak izvršenika, međutim to ne znači da nije moguće izvršenje rješenja koje je donijeto prije ovog rješenja, pa tako ni rješenja KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-14 od 3. studenog 2015. godine kojim se tužitelja prisiljava na uklanjanje predmetne građevine novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kn, uslijed čega je potpuno jasno da citirano rješenje tuženika od 14. rujna 2016. godine utvrđuje prestanak obveze izvršenja inspekcijskog rješenja o uklanjanju „pro futuro“, koja obveza je prestala tek trenutkom pravomoćnosti građevinske dozvole, dakle 1. srpnja 2016., no takva obveza nije prestala prije toga, što pak znači da nisu postojale nikakve pravne ili stvarne zapreke za izvršenje rješenja od 3. studenog 2015. godine, koje je postalo izvršno i pravomoćno prije donošenja rješenja od 14. rujna 2016. godine, kao i prije pravomoćnosti građevinske dozvole i kojeg je tužitelj bio dužan izvršiti najkasnije do 26. studenog 2015., na koji način on nije postupio, radi čega je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu FINI podnijelo zahtjev za izravnu naplatu kojim se naplatila novčana kazna tužitelju u iznosu od 30.000,00 kn.
Ujedno, za nadodati je kako rješenje tuženika KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-16-25 od 14. rujna 2016. godine ne može imati retroaktivni učinak, odnosno donošenjem istog nisu poništeni niti ukinuti učinci izvršnosti i pravomoćnosti rješenja od 3. studenog 2015. godine, koje tužitelj nije dobrovoljno izvršio, uslijed čega se pravilno i zakonito proveo postupak sudskog izvršenja tog rješenja, na što je tužitelj i bio upozoren točkom 6. rješenja od 3. studenog 2015. godine.
Uslijed izloženog, nedvojbeno je da u konkretnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke kakve u vidu ima odredba čl. 128. st. 1. toč. 3. Zakona o općem upravnom postupku da bi se oglasili ništavim rješenja tuženika od 15. travnja 2015. godine i 3. studenog 2015. godine, s obzirom da je riječ o izvršnim i pravomoćnim rješenjima, koja su pravilna i zakonita, koja pak ujedno nisu poništena ni ukinuta rješenjem tuženika od 14. rujna 2016. godine, što znači da je izvršenje istih bilo pravno i stvarno moguće, pa je tako stvarno i pravno bilo moguće provesti i sudsko izvršenje rješenja od 3. studenog 2015., koje je postalo izvršno i pravomoćno prije donošenja rješenja o obustavi postupka izvršenja rješenja o uklanjanju.
Zaključno, za naglasiti je kako je ništavost izvanredni pravni lijek, a razlozi za oglašavanjem rješenja ništavim taksativno su propisani prethodno citiranom odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, što pak znači da je rješenje moguće oglasiti ništavim isključivo ako nadležno upravno tijelo nađe da egzistira jedan od razloga propisanih ovom odredbom, no kako u konkretnoj upravnoj stvari nije egzistentan niti jedan od razloga iz navedene odredbe istog Zakona, pa tako niti onaj iz točke 3. ovog članka to je jasno da nije bilo razloga za oglašavanje ništavim rješenja tuženika KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-3 od 15. travnja 2015. godine i KLASA: UP/I-362-02/15-02/460, URBROJ: 531-07-1-3-4-15-14 od 3. studenog 2015. godine, slijedom čega je pravilno odbijen prijedlog tužitelja za oglašavanje tih ništavim rješenja.
Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.
Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.
U Splitu, 15. listopada 2020. godine
S U D A C
Ivan Dadić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).
Za točnost otpravka- ovlašteni službenik
Anđelina Livaja