- 1 -              I Kž 466/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 466/2018-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. V. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci, od 11. lipnja 2018., broj K-22/2016-113., u sjednici održanoj 15. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu, opt. M. V. i njegovog branitelja, odvjetnika M. Š.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. M. V. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom opt. M. V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 110. u svezi čl. 34. KZ/11., pa je na temelju citiranih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci. Primjenom odredbe čl. 54. KZ/11., optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 13. veljače 2016. do 18. ožujka 2016. Na temelju čl. 70. KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psiho-socijalnog tretmana, koja može trajati najdulje dvije godine. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11., od optuženika je oduzet pištolj marke Češka Zbrojovka, spremnik i streljivo. Primjenom čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći kaznu zatvora u duljem trajanju i obvezati ga na naknadu troškova kaznenog postupka.

 

              Optuženik, putem branitelja M. Š., odvjetnika iz R., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na temelju čl. 475. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su izviješteni opt. M. V. i njegov branitelj M. Š., jer su to zahtijevali, te Državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici su prisustvovali optuženik i njegov branitelj.

 

              Žalbe su neosnovane.

 

              Nije u pravu optuženik kada, u žalbi, tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi su nejasni. Suprotno takvim, paušalnim, žalbenim navodima, sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, kako je to i navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. S tim u svezi se ističe kako je, nasuprot tvrdnji žalitelja, razumljiva rečenična konstrukcija u izreci, iz koje proizlazi da se optuženik "... bez ikakvog prethodnog povoda počeo verbalno obraćati istom unoseći se licem u vjetrobransko staklo kao i staklo na vratima vozača, te čineći kontakt po vozilu ...". Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da nije razumljivo o čemu se radi i pita kako se to „... čini kontakt po stvarima ...“. Citirana rečenična konstrukcija ima dostatan stupanj jasnoće čak i u ovom fragmentu, a posebno kada se ima u vidu sadržaj cijele izreke.

 

              Suprotno navodima žalitelja, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Premda optuženik, u žalbi, osporava vjerodostojnost iskaza žrtve D. T. i svjedoka Ž. Š., tvrdeći da su njihovi iskazi različiti, a u nekim dijelovima i suprotni „... pa se takvi iskazi ne bi mogli prihvatiti ...“,, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su D. T. i Ž. Š., suglasno opisali bitne odrednice odnosnog događaja. Žalitelj upire na navodno „očito nesuglasje“ u iskazima ove dvojice, te navodi kako “... treba samo pročitati što kaže oštećenik od kuda je dolazio optuženik, a što kaže svjedok ...“. Međutim, i u tom dijelu iskazi nisu različiti u mjeri koja bi ukazivala na njihovu nevjerodostojnost. Žrtva D. T. je iskazao kako je optuženik došao sa „... prednje strane moga automobila ...„ (list 215 spisa), imao je osjećaj kao da je optuženik „... ljuljao auto ili lupao po njemu i kao da je zagrebao ključem ili nečim po autu ...“ (list 479 spisa). Kasnije je iskazao kako je optuženik došao iz pravca pješačkog prijelaza po cesti, gledajući u pravcu „M.“, „... ali ne mogu reći točno da li dijagonalno ili pravocrtno uz aute ...“ (list 658 spisa). Svjedok Ž. Š. je, u odnosu na dolazak optuženika, iskazao „... ja ne vidim od kuda je on prilazio vozilu ...“. Svjedoku se dolazak optuženika nije dopao, jer je od ranije znao da je optuženik incidentna osoba. Čuo je nekakav metalan zvuk po automobilu „... kao da netko povlači ključeve ...“ (list 219 spisa). Kasnije je iskazao „... nisam obraćao pažnju na to gdje je stajao optuženik, ali kada sam otvarao vrata suvozača i ulazio u auto, optuženik je bio jako blizu vrata od vozača ... “ (list 659 spisa). Jednako tako, ni iskazi ove dvojice o daljnjem tijeku događanja nisu različiti u mjeri koja bi ukazivala na njihovu nevjerodostojnost. Žrtva D. T. je, optuženika, nakon što mu je počeo ljuljati auto, „... snažno odgurnuo i to u trenutku kada sam se dizao sa sjedišta ... moguće da je optuženik od siline moga odguravanja bio odgurnut preko ceste ... tada sam primijetio da poseže rukom iza pojasa, prvo sam pomislio da „folira“ ali sam se ipak počeo odmicati ... kada sam začuo da je počeo pucati ...“ (list 215 spisa). Kasnije je iskazao kako je optuženika odgurnuo „... on je od toga izgubio ravnotežu i nekako pao na parkirane aute ... sjećam se da sam odmah počeo tražiti zaklon, jer sam vidio da se hvata za leđa i vadi pištolj ... znam da je pucao ...“ (list 658 spisa). Svjedok Ž. Š. je rekao da je žrtva D. T. „... vrlo impulzivno izašao iz auta, sljedeće što sam primijetio da su se njih dvojica već odgurnula odnosno odmakla prema sredini kolnika ... primijetio sam da M. V. ide rukom iza leđa za pojas hlača, te je izvadio pištolj odmah repetirao ... znam da je D. T. počeo bježati ...“  (list 220 spisa).

 

Žrtva D. T. i svjedok Ž. Š. su, dakle, suglasno iskazivali o agresivnom dolasku optuženika do žrtve koja je, do tada, mirno sjedila za upravljačem automobila, te o izlasku žrtve iz automobila. Njihovi se iskazi razlikuju u broju hitaca koje je ispalio optuženik prema žrtvi, koja je počela bježati. Žrtva D. T. prvotno je govorio o puno pucnjeva u dva navrata, a svjedok Š. je najprije govorio o 3-4 pucnja u dva navrata, a kasnije to mijenja u 2-3 pucnja u dva navrata. Međutim, njihovi iskazi o više ispaljenih hitaca, potvrđeni su iskazima drugih svjedoka i materijalnim tragovima pronađenim na licu mjesta. Žrtva D. T. i svjedok Ž. Š. su, suglasno, iskazivali da je žrtva bila pogođena kada se pokušala sakriti iza stabla, s desne strane M.

 

Žalitelj, osporavajući vjerodostojnost njihovih iskaza, zanemaruje kako je životno da su neke dijelove događaja doživjeli nešto drugačije, te iskazivali donekle različito, a neke dijelove nisu upamtili zbog šoka, straha, djelovanja alkohola i proteka vremena. Uostalom, teško je pronaći dvije osobe koje će u istom događaju svaki detalj identično opisati, a kada se to i dogodi, tek tada je upitna njihova vjerodostojnost.

 

Nema dvojbe da je žrtva D. T. „vrlo impulzivno„ reagirao na agresivne postupke optuženika, izašao i odgurnuo optuženika. Kada je, nakon toga, optuženik sa stražnje strane pojasa izvadio pištolj, žrtva se počela odmicati i bježati od optuženika. Svjedok Ž. Š. je opisao ovaj detalj i iskazao da se žrtva povlačila kada je on prišao optuženiku, uhvatio ga oko ruku i trupa i molio da ne puca. Povukao se kada mu je optuženik zaprijetio da će pucati i u njega. O ovom su detalju iskazivali i drugi svjedoci. Svjedok A. R. je kroz prozor svoga stana vidio kako Ž. Š. pokušava optuženika "... odgovoriti od nečega ...". Svjedok G. B. je vidio kroz prozor kako je Ž. Š. optuženika "... obgrlio ... držao ga je za ruku ... nešto su pričali, govorili, ali što točno ne zna ...".

 

Iskazi svjedoka su u izravnoj opreci sa obranom optuženika, koji je iskazao kako se ne sjeća verbalnog konflikta, ali zna da su u „H.“ bila otvorena vrata, kada ga je vozač toga automobila udario šakom. Iz daljnje obrane optuženika proizlazi da ga je svjedok Š. uhvatio za ruku, a žrtva se nagnula nad njim „... kao da će ga udariti ...“, pa je on izvadio repetirani pištolj sa metkom u cijevi i pucao, jer bi ga u suprotnom ova dvojica "iscipelarila". Nalaz vještaka balističara D. T. je u opreci sa takvom obranom optuženika. Kemijskim testovima na odjeći žrtve nisu pronađene čestice baruta (list 606-608 spisa), a vještak balističar je utvrdio da je optuženik pucao sa udaljenosti „... veće od 1 metar a moguće i oko 10 metara ... “ (list 661 spisa). Nadalje, optuženik je, prilikom prvog ispitivanja, iskazao kako je pao na leđa i onda pucao, a potom je izmijenio obranu te iskazivao kako je pucao iz klečećeg položaja. Prvostupanjski sud je, analizirajući slijed događaja, pravilno zaključio kako obrana optuženika nije vjerodostojna, već ju je optuženik prilagođavao rezultatima dokaznog postupka, sve u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti.

 

              Nasuprot tvrdnji žalitelja kako „... ništa ne ukazuje da je moralo biti više od jednog hica ...“, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik pucao u pravcu žrtve više od jedanput. Iz balističkog vještačenja D. T. (list 610-620 spisa) proizlazi kako su na jakni žrtve utvrđena mehanička oštećenja, i to jedno koje odgovara ulazu zrna streljiva, zatim drugo oštećenje nastalo izlazom streljiva, te još jedno mehaničko oštećenje nastalo izlazom zrna streljiva. Očevidom su fiksirana i dva svježa mehanička oštećenja na stablima, za koja je vještak utvrdio da odgovaraju djelovanju zrna streljiva ispaljenog iz vatrenog oružja. S obzirom na postojeća utvrđenja, balistički vještak je zaključio kako je „... kritičnog događaja moglo biti ispaljeno četiri komada streljiva (list 607 spisa). Iz medicinskog vještačenja prof. dr. sc. D. C. (list 625-630 spisa) proizlazi da je žrtva D. T. zadobio prostrijelnu ranu desnog ručnog zgloba i desne podlaktice s prijelomom distalnog dijela desne palčane kosti, te prostrijelnu ranu desnog ramena s prijelomom korakoidnog nastavka desne lopatice, kao i dvije manje razderotine lateralno na desnoj strani vrata. Radi se o teškoj tjelesnoj ozljedi. Vještak zaključuje kako je žrtva mogla zadobiti opisane prostrijele desne podlaktice, desnog ramena i desne strane vrata, djelovanjem dva zasebna zrna streljiva ispaljena iz vatrenog oružja. Jednog, koje je pogodilo podlakticu (ulaz-izlaz) i drugog zrna koje je pogodilo rame (ulaz) i u nastavku prošlo kroz muskulaturu prednje torakalane stijenke, te izašlo u visini desnog sternoklavikularnog zgloba (izlaz). Samo teoretski je vještak prof. dr. sc. D. C. dopustio mogućnost da je do svih ovih rana došlo djelovanjem jednog projektila.

 

Imajući u vidu nalaze i mišljenja vještaka, te iskaze ispitanih svjedoka, prvostupanjski sud je, pravilno, utvrdio kako se ne može, pouzdano, zaključivati o točnom broju, ali se svakako radilo o više ispaljenih hitaca. Svjedokinja I. Š. i svjedok G. B. spominju dva pucnja koja su čuli, svjedok A. R. govori o „... najviše četiri pucnja ... “, svjedok L. B. je čuo tri pucnja, a svjedok F. Č. dva, tri pucnja, a onda je „... čuo još nekoliko pucnjeva ...“. Vještak  D. T. je bio decidiran kako ozljede oštećenika i konstatirana oštećenja na stablima nisu mogla nastati djelovanjem samo jednog zrna streljiva (list 607 spisa).

 

Dakle, pored žrtve i svjedoka Ž. Š., koji su neposredni očevici događaja, još pet, potpuno slučajnih svjedoka, govori o više pucnjeva koje su čuli.

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, koji iznosi pretpostavku da su ovi svjedoci mogli čuti jeku od jednog ispaljenog hica, prvostupanjski sud je iskaze svjedoka, pravilno, stavio u kontekst sadržaja zapisnika o očevidu i vještačkih nalaza i mišljenja, te utvrdio da je optuženik ispalio više hitaca. Prihvaćajući vještački nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. sc. D. C., prvostupanjski sud je zaključio kako je jedno zrno nanijelo žrtvi prostrijelnu ranu desne podlaktice uz prijelom donjeg dijela desne palčane kosti, a drugo ga je pogodilo u predio desnog ramena i nanijelo prostrijelnu ranu desnog ramena uz prijelom korakoidnog nastavka desne lopatice. Kao što je to već navedeno, prvostupanjski sud je prihvatio i vještački nalaz i mišljenje vještaka D. T., koji je utvrdio da su dva različita stabla pogodila dva zrna. Svježi tragovi na stablima su fiksirana na visini 113 cm i 146 cm, dakle u visini gdje se nalaze vitalni organi žrtve.

 

Žalitelj, nadalje, osporava utvrđeno činjenično stanje koje je proizašlo iz psihijatrijskog vještačenja. Tvrdi da je bio je u stanju jake prepasti, a što je opisao policajac M., koji je došao na lice mjesta. Za razliku od vještaka, ovaj je svjedok vidio optuženika, odmah, nakon događaja i to je opisao. S obzirom na tu činjenicu, žalitelj smatra da je sud trebao provesti dodatno vještačenje.

 

Nasuprot takvoj žalbenoj tvrdnji, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim i stručnim kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje, psihijatrice prof. prim. dr. sc. K. R. i psihologinje H. S.-V., prof. (list 346-387 spisa i 665-668 spisa). Stoga je prihvatio njihove zaključke i mišljenje kako je optuženik, tempore criminis, bio u stanju smanjenje ubrojivosti uslijed utjecaja alkohola (akutno pijano stanje) i psihofarmaka (diazepam i antidepresiv), ali nije bio u stanju prepasti. Policajac S. M., koji je na lice mjesta došao sa kolegom J. S., u odnosu na optuženikovo stanje je, doista, upotrijebio pojam "delirij", jer je optuženik „... bio pod utjecajem opijata ili alkohola, govorio je kroz afekt kao da je rastrojen ili u deliriju ...“. Međutim, vještakinje su bile suglasne kako se nije radilo o delirijumu, već je to bila laička procjena osobe koja nije stručna za postavljanje dijagnoze. Pravilan je, stoga, zaključak prvostupanjskog suda da optuženik nije bio u stanju jake prepasti kada je pucao u gornji dio tijela žrtve D. T.

 

              Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo.

 

              Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

 

              Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. Optuženik se nije, izrijekom, žalio zbog odluke o kazni, međutim njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

 

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnostima u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

              Prilikom izbora vrste i visine kazne, prvostupanjski je sud optuženiku, olakotnim, cijenio njegovu neosuđivanost, to što je otac četvero djece i odlikovani sudionik Domovinskog rata, a posebno je cijenjena kako činjenica smanjene ubrojivosti optuženika tako i njegova iskrena isprika upućena žrtvi. S druge strane prvostupanjski je sud, otegotnim, cijenio upornost optuženika dovršiti djelo kao i činjenicu da je pucao u centru grada, ugrožavajući sve koji bi se zatekli na tom mjestu. Akceptirajući brojnost i značenje olakotnih okolnosti, u kontekstu činjenice da se radi o pokušaju, prvostupanjski sud je procijenio optimalnim izreći zatvorsku kaznu u trajanju nešto manjem od zakonskog minimuma predviđenog za ovo kazneno. Međutim, propustio je označiti i odredbe koje propisuju granice ublažavanja kazne.

 

              Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne te o svrsi kažnjavanja, kaznom zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

              Odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

 

Prvostupanjski sud je, pravilno, izrekao optuženiku sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana, jer se radi o kaznenom djelu s obilježjem nasilja. Vještakinje prof. prim. dr. sc. K. R. i H. S.-V., prof., iskazale su postojanje opasnosti od počinjenja istog ili sličnog kaznenog djela (list 667 spisa).

 

              Nasuprot žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je, pravilno, utvrdio kako optuženik ima skromna primanja kojima, između ostalog, mora doprinositi i za uzdržavanje kćeri. S obzirom na postojanja uvjeta za oslobađanja od plaćanja troškova, primjenom čl. 148. st. 1. ZKP/08., optuženik je pravilno oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

 

Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. listopada 2020.