- 1 -              I Kž-Us 150/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 150/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice–specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 333. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08., dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik) te optuženika B. M., Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 15. svibnja 2017. broj K-Us-3/2014., u sjednici održanoj 15. listopada 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog B. M. i njegovog branitelja, odvjetnika V. V. te optuženog Ž. K.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog B. M. i optuženog Z. Ž., a u povodu tih žalbi i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri iz članka 80. KZ/97., na način da se sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to: novčanog iznosa od 6.250 eura te mobilnog telefona marke Iphone, crne boje s pripadajućom SIM karticom pozivnog broja ... oduzetih od optuženog B. M. te novčanog iznosa od 6.765 eura i mobilnog telefona marke Samsung SGH – D880 s dual SIM, SIM kartica operatera Mobitel i SIM kartica Tele 2 operatera pozivnog broja ... oduzetih od optuženog Z. Ž. - ukida.

 

II.              U povodu žalbi optuženika B. M., Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 77. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne Novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.-I) i članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-II) utvrđuje da:

 

- novčani iznos od 30.000 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate predstavlja imovinsku korist koju je optuženi B. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 157. stavka 1. KZ/11.,

 

- novčani iznos od 30.000 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Z. Ž. ostvario kaznenim djelom iz članka 157. stavka 1. KZ/11.,

 

- novčani iznos od 15.000 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. K. ostvario kaznenim djelom iz članka 195. stavka 2. KZ/97.,

 

- novčani iznos od 2.000 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate predstavlja imovinsku korist koju je optuženi J. L. ostvario kaznenim djelom iz članka 195. stavka 2. KZ/97.,

 

- novčani iznos od 2.000 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate predstavlja imovinsku korist koju je optuženi N. K. ostvario kaznenim djelom iz članka 195. stavka 2. KZ/97.,

 

te da navedeni novčani iznosi postaju imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženicima da Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe isplate i to:

 

- optuženi B. M. iznos od 23.750 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, dok će se iznos od 6.250 eura naplatiti od novčanih sredstava privremeno oduzetih od ovog optuženika uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU ... brojeva 0420702, 0420703. i 0420704 te brojeva 0420708, 0420709, 0420710, 0420177 i 0420712, sve od 27. studenog 2009.,

 

- optuženi Z. Ž. iznos od 23.235 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, dok će se iznos od 6.765 eura naplatiti od novčanih sredstava privremeno oduzetih od ovog optuženika uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU ... brojeva 0456059, 0456060 i 0456061, od 27. studenog 2009.,

 

- optuženi Ž. K. iznos od 15.000 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate,

 

- optuženi J. L. iznos od 2.000 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate i

 

- optuženi N. K. iznos od 2.000 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate.

 

III.              U ostalom dijelu žalbe optuženog B. M. i optuženog Z. Ž. te u cijelosti žalbe državnog odvjetnika, optuženog Ž. K., optuženog J. L. i optuženog N. K. odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom Županijski sud u Rijeci proglasio krivim optuženog B. M. za kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te za kazneno djelo prostitucije iz članka 157. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je primjenom članka 60. stavaka 1. i 2.c KZ/97. optuženi B. M. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

 

              Istom je presudom, optuženi Z. Ž. proglašen krivim za kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, te za kazneno djelo prostitucije iz članka 157. stavka 1. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Primjenom članka 60. stavaka 1. i 2.c. KZ/97. optuženi Z. Ž. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 6 (šest) mjeseci.

 

              Nadalje, pobijanom su presudom optuženi Ž. K., optuženi J. L. i optuženi N. K. proglašeni krivima za kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97., za koje je optuženom Ž. K. utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, optuženom J. L. kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci te optuženom N. K. kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, te za kazneno djelo podvođenja iz članka 195. stavka 2. KZ/97., za koje je optuženom Ž. K. utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, optuženom J. L. kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci te optuženom N. K. kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci. Potom je, primjenom članka 60. stavaka 1. i 2.c KZ/97. prvostupanjski sud optuženog Ž. K. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec, optuženog J. L. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te optuženog N. K. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istovremeno, prvostupanjski je sud optuženom J. L., na temelju članka 56. stavaka 1. i 2. KZ/11., izrekao uvjetnu osudu na način da jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće biti izvršena ukoliko on u roku provjeravanja u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo, dok je jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine izrečenu optuženom N. K., na temelju članka 55. KZ/11., prvostupanjski sud zamijenio radom za opće dobro na način da se jedna dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, uz sva upozorenja po članku 55. stavcima 6. i 7. KZ/11.

 

              Presudom je prvostupanjski sud, nadalje, optuženom B. M., optuženom Z. Ž. i optuženom Ž. K., a optuženom N. K. u slučaju opoziva uvjetne osude (ispravno bi bilo: u slučaju neizvršenja rada za opće dobro), na temelju članka 63. KZ/97., u izrečenu kaznu zatvora uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru na način specificiran u izreci pobijane presude.

 

              Nadalje je, na temelju članka 80. KZ/97. optuženom B. M. i optuženom Z. Ž. izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to od optuženog B. M. novčani iznos od 6.250 eura u novčanicama apoena i serijskih brojeva specificiranih izrekom te presude, mobilni telefon marke Iphone s pripadajućom SIM karticom te predmete pojedinačno pobrojane izrekom pobijane odluke koji su se nalazili u PVC vrećici, dok je od optuženog Z. Ž. oduzet novčani iznos od 6.765 eura u novčanicama apoena i serijskih brojeva specificiranih izrekom te presude, revolver sa streljivom i također jedan mobilni uređaj marke Samsung s pripadajućim SIM karticama.

 

Na temelju odredbe članka 1. stavka 4. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10, dalje u tekstu: ZOPOIK), od optuženika B. M., Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom na način da je utvrđeno da novčani iznos od po 30.000 eura predstavlja imovinsku korist koju su optuženi B. M. i optuženi Z. Ž. ostvarili kaznenim djelom iz članka 157. stavka 1. KZ/11., da iznos od 15.000 eura predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. K. ostvario kaznenim djelom iz članka 195. stavka 2. KZ/97., dok da novčani iznos od po 2.000 eura predstavlja imovinsku korist koju su optuženi J. L. i optuženi N. K. ostvarili kaznenim djelom iz članka 195. stavka 2. KZ/97. Utvrđeno je, nadalje, da navedeni pojedinačni novčani iznosi postaju imovina Republike Hrvatske te da su optuženici, i to optuženi B. M. 30.000 eura, optuženi Z. Ž. 30.000 eura, optuženi Ž. K. 15.000 eura, a optuženi J. L. i optuženi N. K. svaki po 2.000 eura, sve u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan isplate, dužni Republici Hrvatskoj uplatiti u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

              O trošku kaznenog postupka je riješeno sukladno odredbi članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje: ZKP/08.), na način da su optuženici B. M., Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K. dužni naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od po 1.000,00 kuna svaki te solidarno naknaditi troškove svjedoka u iznosu od 2.032,00 kune i troškove tumača u iznosu od 5.477,01 kunu, a optuženi Z. Ž. dužan je naknaditi trošak branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik te optuženici B. M., Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K..

 

Državni odvjetnik žalbu podnosi zbog odluke o kazni i to u odnosu na optuženog B. M., optuženog Z. Ž. i optuženog N. K., uz prijedlog da "Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači".

 

Optuženi B. M. žali se po braniteljima B. Š., odvjetniku iz Z. i V. V., odvjetniku iz R.. Po oba branitelja, optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, a po branitelju V. V. i zbog oduzimanja imovinske koristi. Žalbama predlaže da Vrhovni sud preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi od optužbe, podredno da presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Budući da se žalbe ovog optuženika, podnesene po braniteljima odvjetnicima B. Š. i V. V., međusobno sadržajno nadopunjuju, biti će razmatrane kao jedinstvena žalba. Žalbom je ujedno zatražena obavijest o drugostupanjskoj sjednici.

 

Žalbu je optuženi Z. Ž. podnio po branitelju A. B., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, o oduzimanju imovinske koristi te odluke o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta, predlažući ovom drugostupanjskom sudu "pobijanu presudu ukinuti te zbog nedostatka dokaza presudu preinačiti i žalitelja osloboditi od optužbe".

 

Optuženi Ž. K. žali se po branitelju A. D., odvjetniku iz Odvjetničkog društva V., B. i D. iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i trošku kaznenog postupka s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno "pobijanu presudu preinačiti". Ovaj je žalitelj, također, zatražio obavijest o drugostupanjskoj sjednici.

 

Optuženi J. L. žali se osobno i po branitelju Š. V., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka. Žalbom predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu odluku na način da optuženika oslobodi od optužbe, podredno da presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Osobna žalba i žalba podnesena po branitelju, također se sadržajno dopunjuju pa su razmatrane kao jedinstvena žalba ovog optuženika.

 

Žalbu je optuženi N. K. podnio po branitelju B. Č., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, imovinskoj koristi i troškovima kaznenog postupka. Žalbom predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da ovog optuženika oslobodi od optužbe, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

 

Državni odvjetnik, kojem su žalbe optuženika uredno dostavljene, na iste nije odgovarao, dok je na žalbu državnog odvjetnika odgovor podnio optuženi B. M., po branitelju, odvjetniku V. V., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08-I), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u roku vratio.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća pristupili su optuženi B. M., optuženi Ž. K. te branitelj optuženog B. M., odvjetnik V. V. dok uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika te branitelj optuženog B. M., odvjetnik B. Š. i branitelj optuženog Ž. K., odvjetnik A. D., nisu pristupili pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08-II, održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe optuženika B. M. i Z. Ž. osnovane su u dijelu koji se odnosi na odluku o primjeni sigurnosne mjere iz članka 80. KZ/97., dok u ostalom djelu njihove žalbe, jednako kao i žalbe državnog odvjetnika te optuženika Ž. K., J. L. i N. K., nisu osnovane.

 

Nisu u pravu optuženici kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Naime, optuženi B. M. ističe da se pobijana odluka ne može ispitati jer da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sebi i razlozima presude. Ovaj vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. žalitelj pogrešno nalazi u činjenici da je u preambuli činjeničnog supstrata presude inkriminirani period naznačen navodom "od sredine siječnja 2009. pa do 26. studenog 2009.", dok da pojedine radnje naznačene pod a) do i) činjeničnog opisa počinju tek s rujnom 2009. (konkretno 9. rujna 2009.), o čemu da u obrazloženju nisu dani dostatni i jasni razlozi, uz daljnju tvrdnju da u postupku nisu izvedeni dokazi temeljem kojih bi bilo moguće nedvojbeno zaključiti da se prostitucija u klubu odvijala i prije rujna 2009., time da i sam prvostupanjski sud, prilikom odluke o oduzimanju imovinske koristi od optuženika uzima u obzir samo period naznačen pod alinejama a) do i) izreke presude. Jednako tako, ovaj žalitelj smatra da iz činjeničnog opisa djela kako je on naznačen u izreci presude proizlazi kako je u K. 69, uz redovnu, poduzimana i ona prikrivena djelatnost, dok da prvostupanjski sud razlozima odluke obrazlaže kako je ovaj klub osnovan isključivo s kriminalnim ciljem, u čemu nalazi daljnju nerazumljivost izreke te njenu proturječnost razlozima presude. Konačno, ovaj žalitelj ističe da sukladno činjeničnom opisu djela iz izreke presude proizlazi da su usluge konzumacije pića plaćane trgovačkom društvu u čijem je vlasništvu bio K. 69 (T.G. d.o.o.), a nasuprot tome da je razlozima presude utvrđeno kako su ove usluge plaćane fizičkim osobama, i to optuženicima, dodajući da ukoliko je piće plaćano pravnoj osobi tada korist i eventualna zarada koja ovdje predstavlja bitno obilježje djela ne može pripadati optuženicima, već pravnoj osobi koja optužnicom nije obuhvaćena. Jednako tako, ističe da prvostupanjski sud uopće nije uzimao u obzir trošak koji je pravna osoba morala uložiti (nabavna cijena pića, trošak najma prostora i slično) u ovu djelatnost, čime svime smatra da je ostvaren ranije izloženi vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., zbog koje da se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Osim ovog žalitelja i optuženi Ž. K. ističe ovaj vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka kada, za razliku od optuženog B. M., paušalno i bez konkretiziranja u čemu bi se točno sastojala, tvrdi da je izreka pobijane odluke nerazumljiva i proturječna sama sebi te razlozima presude. Istu povredu ističe i optuženi N. K. koji proturječnost izreke razlozima presude nalazi u opisu njegovih protupravnih radnji.

 

Naprotiv izloženim žalbenim tvrdnjama, izreka pobijane odluke jasna je i u cijelosti razumljiva budući da su činjeničnim opisom djela naznačeni svi bitni elementi koji čine kaznena djela za koja su u konačnici optuženici oglašeni krivima. Jednako tako, prvostupanjski je sud obrazlažući pobijanu odluku naznačio potpune, dostatne i neproturječne razloge zbog kojih je našao dokazanim sve za meritum odlučne činjenice, nedvosmisleno i razumljivo naznačene činjeničnim opisom djela iz izreke.

 

Tako je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog kojih utvrđuje da inkriminirani period obuhvaća razdoblje od sredine siječnja, a ne tek od rujna 2009., pri čemu treba skrenuti pažnju žalitelju B. M. da se optuženici, osim za kazneno djelo prostitucije i podvođenja, terete i za kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela, a pobijanom su odlukom dani jasni i potpuni razlozi kojima prvostupanjski sud nalazi dokazanim da je opisana kriminalna aktivnost započela već u siječnju 2009. godine. Jednako tako, prvostupanjski sud iznosi dostatne i potpune razloge zbog kojih je, prilikom donošenja odluke o oduzimanju imovinske koristi i izračunu iste, postupajući maksimalno u korist optuženika, za obračun uzeo u obzir dva mjeseca, a ne čitav inkriminirani period, dok s druge strane uslijed izostanka žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, ovaj sud nije u mogućnosti istu obračunati za čitavo inkriminirano razdoblje jer bi time postupio protivno odredbi članka 13. ZKP/08-II. Međutim, ova okolnosti ne čini izreku presude proturječnom razlozima iste, a pogotovo ne u mjeri da se ona zbog toga ne bi mogla ispitati.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud razlozima pobijane odluke jasno utvrdio zbog čega nalazi dokazanim da se u K. 69 odvijala inkriminirana nezakonita djelatnost za koju su optuženici oglašeni krivima, sve neovisno o eventualnoj redovitoj djelatnosti koja niti nije bila predmet utvrđenja u ovom kaznenom postupku, a jednako je tako izložio potpune, dostatne i neproturječne razloge za zaključak da su zaradu, ovom djelatnošću, ostvarili upravo optuženici, a ne trgovačko društvo koje je samo formalno bilo vlasnikom K. 69. Ovdje je za dodati kako nije u pravu žalitelj B. M. kada tvrdi da bi u činjeničnom opisu djela bilo naznačeno da su usluge konzumacije pića klijenti plaćali trgovačkom društvu. Naime, upravo suprotno, činjeničnim je opisom ove meritorne okolnosti naznačeno da su usluge koje su bile uvjet za realizaciju pružanja seksualnih usluga naplaćene od strane optuženika.

 

Nastavno, nije u pravu ni žalitelj N. K. kada tvrdi da opis njegovih radnji naznačen u izreci presude ne odgovara razlozima presude kojima sud utvrđuje u čemu se sastojalo postupanje ovog optuženika. Naime, to što je činjeničnim opisom u odnosu na optuženike Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K. zajednički naznačeno više radnji, odnosno da su bili „zaduženi za vrbovanje djevojaka, njihovo odvođenje vozilima, zaštitu, osiguranja te kontrolu ponašanja i prihvat korisnika seksualnih usluga“, ne znači ujedno da je svaki od spomenutih optuženika nužno morao činiti svaku pojedinačnu od nabrojanih radnji. Stoga, razlozi pobijane odluke, kojima prvostupanjski sud utvrđuje da se radnja optuženog N. K. sastoji u prijavljivanju pružateljica seksualnih usluga na svoju adresu stanovanja te u angažmanu oko ulaska jedne od pružateljica usluga, M. K., u Republiku Hrvatsku i dovoženja do K. 69, protivno žalbenim navodima ovog optuženika, nisu proturječni izloženom opisu njegovih radnji iz činjeničnog supstrata izreke presude.

 

Stoga, ne stoje tvrdnje žalitelja B. M., žalitelja Ž. K., kao ni žalitelja N. K., da bi izreka presude bila nerazumljiva, odnosno proturječna sama sebi i razlozima pobijane odluke, dok je, nadalje, prvostupanjski sud za svoje zaključke o dokazanosti meritornih činjenica i ostvarenju elemenata terećenih kaznenih djela, dao jasne potpune i u svemu dostatne razloge. Drugo je pitanje što se s takvim zaključcima žalitelji ne slažu, što zapravo predstavlja prigovor činjenične naravi o kojem će više riječi biti u nastavku ove odluke.

 

Nastavno na izloženo, nije u pravu ni žalitelj N. K. kada paušalno i bez konkretizacije ističe da presuda ne sadrži razloge o odlučnim okolnostima, kao niti žalitelj Z. Ž. kada tvrdi da presuda nema razloga o krivnji optuženika ni o činjenici prethodnog dogovora za činjenje kaznenih djela. Naime, prvostupanjski je sud i za ove odlučne činjenice, dakle zbog čega smatra dokazanim da se radilo o grupi ljudi s ciljem počinjenja kaznenih djela, dao dostatne i potpune razloge, sve bez proturječja, dok se, uostalom, kaznena djela za koja su optuženici oglašeni krivima i mogu počiniti samo s izravnom namjerom pa da prvostupanjski sud istu nije našao dokazanom, svakako bi o krivnji žalitelja donio drugačiju odluku.

 

Jednako tako, protivno daljnjem navodu žalbe optuženog N. K., razmatranjem spisa predmeta te razloga pobijane presude, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi između razloga presude o sadržaju dokaza i samih tih dokaza, konkretno sadržaja snimke razgovora nastale kao rezultat posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08., postojala ikakva, a kamoli znatna proturječnost, koji vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ovaj žalitelj paušalno ističe, ne navodeći konkretno u kojem se točno sadržaju i kojeg razgovora eventualna razlika i proturječnost ostvaruju.

 

Optuženi B. M. nadalje ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. smatrajući da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, konkretno iskazima prikrivenih istražitelja M. i J. kao i da je utvrđivanjem za presudu bitnih činjenica pročitanim iskazima svjedokinja J. K., E. K., P. F. i M. K. teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući on osobno nije imao priliku ispitati ove svjedokinje. Potonju povredu ističe i optuženi J. L., dodajući da niti on, a ni njegov branitelj nisu bili prisutni dokaznom ročištu na kojem su ranije navedene svjedokinje ispitane, dok da se presuda, kako to neosnovano smatra ovaj žalitelj, temelji isključivo na njihovim iskazima. Jednako tako i optuženi N. K. žalbom ističe da se presuda temelji samo na iskazu svjedokinja ("navodnih davateljica usluga") koje da nisu ispitane u kontradiktornom postupku, zbog čega da je povrijeđeno pravo optuženika na konfrontaciju, jednakost oružja i nužnost saslušanja svjedoka obrane, uz daljnje isticanje da sud nije dao valjane razloge zašto je odbio prijedlog obrane da se iste svjedokinje ispitaju neposredno na raspravi. Nadalje, ovaj žalitelj paušalno ističe da je izvješće prikrivenog istražitelja "sa video snimkama sačinjenim u javnom, ispred lokala bez obrazloženog naloga suca istrage za tajnim praćenjem" nezakoniti dokaz, zbog čega ga je trebalo izdvojiti iz spisa predmeta, kao i da se osuđujuća presuda ne može temeljiti samo na tajno snimljenoj komunikaciji optuženika pribavljenoj posebnim dokaznim radnjama.

 

Protivno ovim žalbenim navodima, pobijanom presudom i postupkom koji je prethodio donošenju iste, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Naime, uvidom u spis Županijskog suda u Rijeci broj Kir-Us-147/2009., koji prileži ovom spisu predmeta, utvrđeno je da je sudac istrage tog suda obrazloženim nalogom od 28. kolovoza 2009. naložio provođenje posebnih dokaznih radnji nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta i to prema optuženicima B. M., Ž. K. i Z. Ž., dok je nalogom suca istrage od 17. studenog 2009. određena i uporaba prikrivenih istražitelja kodnog naziva M. i J. Stoga nije u pravu žalitelj N. K. koji paušalno ističe da bi ove dokazne radnje bile provedene bez naloga suca istrage, zbog čega da bi rezultati provođenja istih bili nezakoniti dokazi. Nadalje, točan je navod žalbe optuženog B. M. da su ovosudnim rješenjem od 5. veljače 2013. broj I Kž-Us 84/2012-4 iz spisa predmeta, kao nezakonite, izdvojene audio snimke koje su nastale provedbom dokazne radnje uporabe prikrivenih istražitelja. Međutim, ove snimke, specificirane u ranije naznačenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dokaznom postupku nisu preslušane, odnosno izvedene kao dokaz na raspravi, dok je zakonitost ispitivanja prikrivenih istražitelja u svojstvu svjedoka o sadržaju razgovora koje su vodili s osobama prema kojima je posebna dokazna radnja određena, kao i sa svim sudionicima kaznenog djela radi čijeg otkrivanja i dokazivanja je ta radnja određena, bila predviđena u tada važećem procesnom zakonu, a jednako i danas, sve sukladno odredbi članka 333. stavka 2. ZKP/08-II. Točno je da se isključivo na iskazu takvog svjedoka, sukladno članku 333. stavku 3. ZKP/08-II, presuda ne može temeljiti, međutim u konkretnoj situaciji to nije slučaj, što će biti izloženo dalje u razlozima ove odluke.

 

Nadalje, a u odnosu na zakonitost zapisnika o ispitivanju svjedokinja J. K., E. K., P. F. i M. K. na dokaznom ročištu održanom pred sucem istrage Županijskog suda u Rijeci 28. studenog 2009., prvenstveno treba istaknuti da je o istoj pravnoj problematici u dva navrata već odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske i to rješenjima od 21. rujna 2011. broj I Kž-Us 123/2010-5 te od 5. veljače 2013. broj I Kž-Us 84/2012-4, kojima je ovaj sud utvrdio da se radi o zakonitim dokazima pribavljenim u cijelosti sukladno odgovarajućim procesnim odredbama. Stoga, u prvom redu valja reći da se radi o zakonitom dokazu koji je proveden po sucu istrage, sve u nazočnosti branitelja optuženika B. M., Z. Ž., Ž. K. i N. K.

 

Točno je da ispitivanju ovih svjedokinja nisu bili prisutni optuženici osobno, kao ni optuženi J. L. koji u tom trenutku postupka nije bio dostupan niti prvi puta ispitan, slijedom čega nije imao branitelja, međutim imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, konfrontacijsko pravo kao jedno od temeljnih sastavnica prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98.- pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) i člankom 6. stavkom 3. (d) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje: EKLJP), ovdje nije povrijeđeno. Naime, osim što je obrana, po braniteljima, imala mogućnost postavljanja pitanja spomenutim svjedokinjama tijekom dokaznog ročišta, koju je mogućnost uvidom u zapisnike i konzumirala, prvostupanjski je sud doista poduzeo sve razumne mjere kako bi nazočnost ovih svjedokinja i njihovo neposredno ispitivanje osigurao tijekom rasprave. Tako iz spisa predmeta proizlazi da su svjedokinjama J. K., E. K. i P. F., državljankama Republike Češke, te M. K., državljanki Republike Srbije, u više navrata upućivani pozivi na raspravu na koju se iste nisu odazvale, dok je M. K. obavijestila sud da zbog zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku na raspravu ne može pristupiti. Osim navedenog, u spisu postoji podatak da je prvostupanjski sud svjedokinje J. K., E. K. i P. F. pokušao ispitati i putem video-linka posredstvom nadležnog suda u Republici Češkoj, međutim unatoč višekratnom nastojanju, iz tehničkih razloga, to ispitivanje nije rezultiralo uspjehom. Jednako tako, svakako je ovdje potrebno naglasiti da se presuda u smislu odredbe članka 431. stavka 2. ZKP/08., iako su konkretne svjedokinje ispitane u smislu članka 235. ZKP/08., ne temelji isključivo samo na njihovim iskazima, već na nizu drugih dokaza, o čemu će kasnije biti više riječi.

 

Stoga, a razmatranjem svih istaknutih okolnosti, ovaj sud nalazi da čitanjem iskaza svjedoka J. K., E. K., P. F. i M. K. sa zapisnika o njihovom ispitivanju na dokaznom ročištu pred sucem istrage od 28. studenog 2009., prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Nadalje, a u odnosu na navode žalitelja kojim pobijaju odluku prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznih prijedloga obrane, potrebno je u prvom redu istaknuti da pravo predlaganja dokaza ne znači i dužnost suda da te dokaze prihvati radi izvođenja, dok neprihvaćanje dokaznih prijedloga ne dovodi odmah nužno i do povrede konfrontacijskog prava i jednakosti oružja stranaka, odnosno do povrede prava na pravično suđenje. Treba reći i to da je prvostupanjski sud prvotno usvojio dokazne prijedloge obrane optuženog B. M. za ispitivanjem u svojstvu svjedoka navodnih posjetitelja K. 69, i to H. K. i J. S. koje je u dva navrata diplomatskom dostavom pozvao na raspravu, no kako istoj nisu pristupili, u konačnici je ove, kao i druge dokazne prijedloge ovog optuženika, odbio. Nadalje, prvostupanjski je sud na prijedlog obrane optuženog Z. Ž. u svojstvu svjedoka ispitao D. S. i Đ. B. C., dok je prijedlog za ispitivanje ostala četiri svjedoka predložena na iste okolnosti (navodni posjetitelji K. 69) odbio. Dokazni prijedlog obrane optuženog J. L. za čitanjem podataka iz njegove radne knjižice sud je usvojio i u raspravi čitanjem izveo, dok je dokazni prijedlog optuženog N. K. da se pribavi podatak o redovnom iznajmljivanju apartmana u vlasništvu njegove majke, prvostupanjski sud odbio. Sve izložene dokazne prijedloge prvostupanjski sud je odbio kao nevažne, odnosno odugovlačeće, a za svoju je odluku  u presudi dao jasne, dostatne i potpune razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, tijekom dokaznog postupka ispitan je niz svjedoka koji su zalazili u predmetni klub, pa nije jasno koje bi to činjenice, a koje do sada nisu utvrđene, predloženim svjedocima trebalo utvrditi. Jednako tako, prvostupanjski sud nije raspolagao niti jednim vjerodostojnim knjigovodstvenim dokumentom o financijskom i materijalnom prijavljenom poslovanju  društva u čijem je vlasništvu bio K. 69, niti je obrana optuženog B. M. bilo što u smislu dokazivanja da su pića plaćana za račun društva, a ne osobno optuženika, dostavila u spis predmeta, pa stoga nije jasno što bi se i na koji točno način financijskim vještačenjem poslovanja K. 69 (odnosno društva T.G. d.o.o.) moglo i trebalo utvrditi, osobito imajući u vidu tijekom ovog dokaznog postupka izvedene dokaze iz kojih proizlazi da su konkretne usluge plaćane "na crno".

 

Slijedom izloženog, a s obzirom, dakle, na činjenicu da odbijeni dokazni prijedlozi obrane nisu bili dostatno precizirani, niti su bili važni za predmet optužbe i utvrđenje meritornih činjenica, dok je s druge strane prvostupanjski sud njihovo odbijanje jasnim i prihvatljivim razlozima dovoljno obrazložio, odlukom o dokaznim prijedlozima obrane u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a time nije ostvarena niti povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.  Pokušaj optuženika da te razloge ospore svodi se, zapravo, na činjenično pobijanje utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda, o čemu će u nastavku ove drugostupanjske odluke biti više rečeno.

 

Slijedom svega izloženog, nisu u pravu žalitelji kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog svih ranije navedenih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08., dok ispitivanjem sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08-II ovaj drugostupanjski sud nije našao takve povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženi B. M. u prvom redu prigovara utvrđenju prvostupanjskog suda da je naručivanje dva pića u vrijednosti od 50 eura ili pak šampanjca djevojkama koje su u klubu radile bio uvjet za realizaciju pružanja njihovih seksualnih usluga. Nadalje smatra da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda kako je novac od plaćenih pića predstavljao zaradu optuženika, a ne pravne osobe koja je vlasnik tog kluba, dok da je u postupku nesporno utvrđeno da optuženik s djevojkama nije dijelio novac zarađen prostitucijom. Potonjim prigovorom pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pobija i optuženi Z. Ž.

 

U odnosu na ove žalbene navode, prvenstveno valja naglasiti da se činjeničnim opisom djela za koje su optuženici oglašeni krivima niti ne tvrdi da bi mjesečna zarada ostvarivana na terećeni način proizlazila iz novaca plaćenih za samu seksualnu uslugu, već upravo iz onih novaca koji su plaćeni za pića i ostale usluge koje su bile uvjet pružanja seksualne usluge, kako u prostorijama prvog kata kluba, tako i izvan noćnog kluba. Točno je da je prodaja pića i iznajmljivanje soba legalna djelatnost ako se odvija uz valjanu financijsko knjigovodstvenu dokumentaciju, no nikako se ne može govoriti o legalnoj djelatnosti, ako, kao takva, ista predstavlja uvjet vršenja nedozvoljene djelatnosti – prostitucije koja je u Republici Hrvatskoj zabranjena. Slijedom navedenog, nisu u pravu ovi žalitelji kada ističu da činjenicom što s djevojkama nisu sudjelovali u raspodjeli novčanog iznosa od 150 eura za sat, odnosno 100 eura za pola sata plaćenih za izvršene seksualne usluge, nisu ostvarivali zaradu od ove zabranjene djelatnosti.

 

              Nasuprot izloženih žalbenih tvrdnji, potpuno pravilno prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza smatra nesporno utvrđenim da je plaćanje pića bio uvjet odlaska gostiju s djevojkama u sobu, kao i da su novac od tih popratnih usluga (pića, taksi usluga, korištenja jacuzzia i dr.) naplaćivali optuženici za svoju osobnu korist. Dokaze za ova utvrđenja pravilno prvostupanjski sud nalazu u iskazima svjedokinja J. K., E. K., P. F., M. K. i E. M., ali i u iskazu svjedoka R. K. i Ž. Ž., te u preslušanoj telefonskoj komunikaciji optuženog B. M., optuženog Z. Ž. te optuženog Ž. K., kako međusobnoj, tako i s nepoznatim osobama, no i sa svjedocima D. M., D. P. i R. R.

 

Tako, ranije navedene svjedokinje jasno iskazuju da su preko poznanice upućene na ovaj noćni klub u P., na granici Republike Hrvatske s Republikom Slovenijom, gdje su odmah po dolasku upoznale vlasnike kluba Z. i B., s kojima su dogovorile sve o poslu, na način da su im optuženici B. M. i Z. Ž. objasnili da po satu seksualne usluge mogu naplatiti 150 eura, za pola sata 100 eura, a da je uvjet da s klijentom mogu otići u sobu na prvom katu bio da klijent naruči minimalno dva koktela po cijeni svakog od oko 22 eura, koje one u konačnici nisu bile dužne popiti, time da, ako je klijent veće platežne moći, otvore i bocu šampanjca, što je bio uvjet korištenja jacuzzia u klubu, dok ako je klijent došao taksi vozilom cijena se povećava za 20 eura koji su novac kasnije davali na šanku D. (optuženom Ž. K.) ili Z. (optuženom Z. Ž.). Jednako tako, iz iskaza ovih djevojaka jasno proizlazi da one nisu bile dužne plaćati najam soba u koje su odvodile klijente radi pružanja seksualnih usluga, dok su sobe u kojima su osobno boravile (one na drugom katu kuće), plaćale 5 eura dnevno. Nadalje, iz iskaza ovih svjedokinja proizlazi i da su seksualne usluge pružale u nekoliko navrata i izvan kluba, u obližnjem casinu i hotelu te u privatnim kućama klijentima, na koje ih je uputio optuženi Z. Ž. ili optuženi B. M., dok su većinu vremena provodile u klubu u kojem je bilo poželjno, no ne i nužno da plešu, međutim za taj ples od optuženika nisu bile plaćene. Izložene iskaze svjedokinja potvrđuju svjedoci Ž. Ž. koji je po vlastitom navodu, osim zbog popravaka električnih instalacija, u K. 69 boravio i za vrijeme radnog vremena te vidio da djevojke koje su plesale oko šipke odlaze na kat gdje odvode goste u sobe te se dalo naslutiti da je riječ o bordelu, kao i svjedok R. K. koji detaljno opisuje, ne samo svoje dojmove temeljem kojih je zaključio da se tu nije radilo o običnom noćnom klubu, već i kako mu je upravo optuženi B. M. objasnio da on sa curama nema ništa, ali da mora platiti 50 eura za piće ako se misli ići s njima "seksati", a da se djevojkama plaća 100 eura za sami seks. Navedeno je, slijedeći put, došavši s dva prijatelja Talijana, i konzumirao te platio upravo na način kako mu je to optuženi B. M. objasnio. Iako je ovaj potonji svjedok ispitan na raspravi reterirao od ranijeg iskaza, kada mu je isti predočen, naveo je da se ranije događaja sigurno bolje sjećao i da ako je tako rekao onda je vjerojatno upravo tako i bilo, pri tome potvrdivši da se na zapisniku o njegovom ranijem ispitivanju nalazi njegov potpis.

 

Dovođenjem u vezu izloženih dokaza s iskazima prikrivenog istražitelja M. i prikrivenog istražitelja J. iz kojih proizlazi da im je konobar u klubu, na njihov upit mogu li djevojke ići s njima van lokala, rekao da mogu ako prethodno kupe šampanjac za oko 200 eura te im dao broj telefona na koji se mogu obratiti radi prethodnog dogovora, te povezujući sve s rezultatima posebnih dokaznih radnji nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora koji su razlozima pobijane presude detaljno izloženi i analizirani, potpuno osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se u K. 69 odvijala prostitucija od koje su zaradu, u vidu konzumiranih pića i drugih dobara, kao uvjeta odvođenja djevojaka u sobu, imali upravo optuženici osobno. Naime, niti iz jednog dokaza ne proizlazi da su ta konkretna pića koja su predstavljala uvjet pružanja seksualnih usluga plaćena temeljem ispostavljenog računa za korist društva koje je bilo formalni vlasnik K. 69, dok u spisu predmeta postoje računi raznih supermarketa koji su tijekom pretrage kluba oduzeti od optuženika Z. Ž. i Ž. K. iz kojih proizlazi da su alkoholna pića, šampanjci, sokovi i druga roba kupovani uz obične račune kakvi se izdaju fizičkim osobama, a ne trgovačkom društvu, time da optuženici nisu pridonijeli niti jedan dokaz o poslovanju društva T.G. d.o.o. iz kojeg bi proizlazilo drugačije. Uostalom, sam optuženi B. M. u svojoj obrani navodi da su on i optuženi Z. Ž. odlučili osnovati firmu i otvoriti ugostiteljski objekt, te direktorom društva postaviti optuženog Ž. K., a da su njih dvojica, dakle optuženici B. M. i Z. Ž., bili tajni ortaci tog društva.

 

Stoga, nasuprot žalbenim navodima optuženog B. M. i optuženog Z. Ž. kojim spore da bi prodajom pića oni ostvarivali ikakvu osobnu zaradu, osnovano prvostupanjski sud, temeljem prethodno izloženih dokaza, utvrđuje drugačije. Ovo osobito kada se ima u vidu i snimljeni te na raspravi reproducirani razgovor optuženog Ž. K. s nepoznatom muškom osobom Z. u kojem optuženik govori "da im dobro ide i da u ovoj krizi rade preko 300.000,00 kuna mjesečno i to sve na crno".

 

U odnosu na činjenične prigovore žalitelja B. M. vezane uz inkriminirani period radnji za koje su optuženici oglašeni krivima, razmatranjem vremena zaključenja ugovora o najmu kuće u kojoj se nalazio K. 69 i u kojem su bile smještene djevojke koje su seksualne usluge pružane, nadalje, iskaza svjedokinja J. K., E. K. i P. F. koje navode da su u Republiku Hrvatsku, u klub u P., baviti se prostitucijom prvi puta došle u travnju 2009., kao i iskaza M. K., no i obrane optuženog B. M. da je K. 69 počeo s radom sredinom siječnja 2009., potpuno osnovano sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je kriminalna djelatnost optuženika započela u siječnju 2009. Uostalom, ovaj žalitelj gubi iz vida da je on oglašen krivim i za organiziranje grupe ljudi radi činjenja kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97., slijedom čega se očito početak inkriminiranog perioda odnosi upravo na ovo djelo, pa stoga, dakle, nije nužno i da je vrbovanje i poticanje na pružanje seksualnih usluga te organiziranje i omogućavanje bavljenja prostitucijom radi zarade vremenski koincidiralo s početkom inkriminiranog perioda. 

 

Nadalje, nije u pravu žalitelj Z. Ž. kada tvrdi da je on osuđen za nešto o čemu se samo pričalo, a ne za ono što se stvarno i dogodilo, navodeći da nije izveden niti jedan dokaz o izvršenom spolnom odnošaju u klubu uz naplatu. Protivno tim žalbenim tvrdnjama, temeljem ranije u ovoj odluci izloženih dokaza, u prvom redu iskaza djevojaka J. K., E. K., P. F., M. K. i E. M. (koja tek na raspravi tvrdi da se ona nije prostituirala, ali da ostale djevojke jesu, uz pojašnjenje da sada ima drugi život i da će je muž ubiti ako za ovo sazna), jasno i nedvosmisleno proizlazi da su u K. 69, u sobama na prvom katu ove djevojke gostima kluba i klijentima čiji su dolazak dogovarali optuženici B. M. i Z. Ž. posredstvom D. M., R. R. i većeg broja nepoznatih osoba, pružale upravo seksualne usluge za novac. Navedeno, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u cijelosti potvrđuje svjedok R. K. koji je i sam, zajedno s dvojicom prijatelja Talijana, bio konzument tih usluga te, nadalje, sadržaj telefonskih razgovora nastalih provođenjem posebnih dokaznih radnji.

 

Nastavno, temeljem provedenih, ranije izloženih dokaza, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da su i optuženi Ž. K. te optuženi J. L. u ovoj kriminalnoj aktivnosti imali svoje, unaprijed dogovorene uloge. Naime, protivno navodima žalbe ovih optuženika koji tvrde da su u noćnom klubu bili samo konobari i kao takvi vezani isključivo uz prizemni dio unajmljene kuće u P., u kojem se nalazio prostor K. 69, gdje da se nikakva prostitucija nije odvijala, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje upravo suprotno. Tako uloge ovih optuženika opisuju ispitane djevojke, pružateljice seksualnih uloga, navodeći da su za šankom u klubu radili J. i D., što je nesporno nadimak optuženog Ž. K., nadalje da su oni bili svojevrsna zaštita jer su od njih mogle uzeti toki voki i pozvati ih u slučaju potrebe, dok da je barem u jednom navratu kad su išle raditi izvan kluba upravo optuženi J. L. pitao koja od njih želi ići u eskort u casino te je pet cura, koje su pristale ići, on i odvezao do casina. To potvrđuje i sadržaj više razgovora vođenih između optuženog Z. Ž. i optuženog J. L. 10. studenog 2009. u razdoblju od 17:56 pa sve do 21:09., dok i drugi snimljeni i na raspravi reproducirani razgovori između ovo dvoje optuženika jasno ukazuju da je optuženi J. L. bio upoznat sa svime što se u K. 69 odvijalo vezano uz djevojke, njihovu klijentelu te naplatu seksualnih usluga (tako primjerice razgovori od 1. i 2. listopada 2009.) te je u tome aktivno učestvovao.

 

Jednako tako, iz rezultata posebne dokazne radnje nadziranja i tehničkog snimanja telefonskih razgovora optuženog Ž. K., koji je ujedno bio direktor trgovačkog društva koje je pak formalno bilo vlasnikom K. 69, nedvojbeno proizlazi da je upravo ovaj optuženik vršio prijavu boravka djevojaka u Republici Hrvatskoj posredstvom agencije A., K., da je M. K., jednoj od pružateljica seksualnih usluga, objašnjavao postupak prijave, dok je uostalom nedvojbeno da je ugovor o najmu kuće u kojoj se nalazio K. 69 još u 2018. potpisao upravo ovaj optuženik.

 

Stoga, čak i neovisno o iskazu prikrivenog istražitelja „M.“ koji u svom iskazu tvrdi da mu je prilikom prvog posjeta K. 69 upravo optuženi J. L. objasnio način plaćanja u slučaju izvođenja djevojaka iz kluba, potpuno su neosnovani žalbeni navodi optuženika Ž. K. i J. L. da oni, kao obični konobari, nisu znali niti mogli znati da bi se u klubu u kojem su radili odvijala ikakva nezakonita aktivnost, konkretno prostitucija, uz uvjetovanje iste plaćanjem pića i dodatnih usluga optuženicima.

 

Nadalje, a u odnosu na žalbu optuženog N. K. koji neosnovano problematizira činjenična utvrđenja pobijane presude, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je i ovaj optuženik u inkriminiranoj djelatnosti imao svoju točno određenu ulogu te stoga zajedno s ostalim optuženicima ostvario obilježja kaznenog djela za koje je u konačnici osuđen. Naime, ispravno prvostupanjski sud, utvrđujući dokazanost ovom optuženiku inkriminiranog postupanja, uzima u razmatranje iskaz svjedokinje M. K., kao i nespornu činjenicu da su određene pružateljice seksualnih usluga, i to M. Lj., S. B., N. T. i M. K. s boravištem bile prijavljene na njegovoj adresi stanovanja, iako su nedvojbeno u vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj u inkriminiranom razdoblju boravile u sobama na drugom katu iznajmljene kuće u čijem se prizemlju nalazio K. 69. Tako, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da iz iskaza M. K. jasno proizlazi kako je imala problema prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku, te je po uputi N. (prema podacima u spisu predmeta na adresi ovog optuženika je unutar inkriminiranog razdoblja bila prijavljena N. T.), kontaktirala upravo ovog optuženika koji je, uz naknadu od 600 eura, došao po nju, preveo je preko granice i odvezao do kluba u P. te ujedno prijavio njezin boravak na svojoj adresi u K.. Osnovano, nadalje, prvostupanjski sud, nalazi potvrdu za iskaz ove svjedokinje u razgovorima vođenim između ovog optuženika i optuženog Z. Ž., te optuženog B. M. u kojima dogovaraju da optuženi N. K. M. doveze iz BiH u klub, kao i da joj tu uslugu dobro naplati. Stoga, niti činjenični prigovori ovog optuženika nisu osnovani, a nije osnovan ni navod da je njegova krivnja utvrđena isključivo temeljem rezultata provedenih posebnih radnji, jer kako je to navedeno, činjenica prijave djevojaka na svoju adresu proizlazi iz službene, spisu priležeće materijalne dokumentacije, dok njegovu ulogu svojim iskazom potvrđuje i svjedokinja M. K..

 

Slijedom svega izloženog, navodima žalbi optuženika B. M., Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K. nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci suda prvog stupnja, budući da je prvostupanjski sud savjesnom i pravilnom analizom svih provedenih dokaza osnovano utvrdio da je optuženi B. M. organizirao grupu ljudi čiji su članovi bili optuženici Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K., sve kako bi optuženici B. M. i Z. Ž. vrbovali i poticali ženske osobe na pružanje seksualnih usluga, a svi optuženici zajedno, sve radi stjecanja zarade, takvo što omogućili tim ženskim osobama. Potom je prvostupanjski sud, na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, ispravno primijenio odgovarajuće materijalno pravo. 

 

Naime, nije u pravu optuženi B. M. kada tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom pravne oznake djela primijenio zakon koji se ne može primijeniti, čime ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

 

Protivno žalbenim navodima ovog optuženika, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud, sukladno članku 3. KZ/11., najprije utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta činjenično opisanih radnji, te potom odredio za optuženika povoljniji zakon. Pri tome, valja naglasiti da je u pravu žalitelj B. M. kada ističe da primjena dva kaznena zakona na isto činjenično postupanje predstavlja izuzetak od načela alternativiteta, međutim u konkretnoj situaciji takav je izuzetak moguć i jedino prihvatljiv budući da je podvođenje činjenično opisanih radnji za koje je optuženi B. M. proglašen krivim pod kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97. te pod kazneno djelo prostitucije iz članka 157. stavka 1. KZ/11. za njega u konkretnoj situaciji najpovoljnije.

 

Naime, kada bi se radnje ovog optuženika podvele pod zakonske opise djela iz KZ/97., tada bi iste trebalo pravno kvalificirati kao tri kaznena djela, i to udruživanje za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97., međunarodnu prostituciju iz članka 178. stavka 1. KZ/97. te podvođenje iz članka 195. stavka 2. KZ/97., koja su djela ovom optuženiku prvotnom optužnicom i stavljena na teret, jer je nedvojbeno, temeljem u postupku provedenih dokaza, utvrđeno da je ovaj optuženik oko sebe okupio i organizirao u zajedničko djelovanje više osoba, u okviru kojeg je vrbovao i na pružanje seksualnih usluga poticao više stranih državljanki, a potom kako tim, tako i hrvatskim državljankama, organizirao te omogućio i pružanje seksualnih usluga, a sve radi zarade, čime je ostvario obilježja ranije izloženih kaznenih djela propisanih odredbama KZ/97. S druge strane, podvođenjem ranije opisanog, nedvojbeno utvrđenog, postupanja optuženog B. M. pod zakonske opise kaznenih djela predviđenih odredbama KZ/11., njegove bi radnje bilo pravilno kvalificirati kao kazneno djelo zločinačkog udruženja iz članka 328. KZ/11. te kazneno djelo počinjenja kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 157 stavkom 1. KZ/11., kako je postupanje ovog optuženika izmijenjenom optužnicom pravno kvalificirao državni odvjetnik.

 

Osnovano, prije svega, konstatirajući da nije vezan pravnom kvalifikacijom kaznenih djela iz optužnice, prvostupanjski sud utvrđuje da je pravilnom primjenom članka 3. KZ/11. činjenično postupanje optuženog B. M. potrebno kvalificirati kao kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97. te kazneno djelo prostitucije iz članka 157. stavka 1. KZ/11.

 

Naime, usporedbom zakonskog teksta kaznenog djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97. s kaznenim djelom iz članka 328. stavka 1. KZ/11., u kojem ovo djelo nedvojbeno ostvaruje svoj kontinuitet, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da KZ/11. za počinitelja, organizatora grupe, nije blaži zakon jer, za razliku od KZ/97. koji je tražio da se organiziraju kaznena djela (dakle, najmanje dva ili više), po KZ/11. dovoljno  je organiziranje ili vođenje zločinačke organizacije i samo s ciljem počinjenja jednog djela (članak 328. stavak 4. KZ/11.). Pri tome je, u odnosu na organizatora grupe ili zločinačke organizacije (kako su ti pojmovi bili definirani u KZ/97., a što odgovara opisu zločinačkog udruženja u KZ/11.), i dalje, sukladno odredbama KZ/11., moguć realni stjecaj kaznenog djela organiziranja i konkretnih kaznenih djela zbog kojih je grupa, zločinačka organizacija ili zločinačko udruženje i organizirano, tako da će organizator iz članka 333. stavka 1. KZ/97. i organizator iz članka 328. stavka 1. KZ/11., odgovarati i za djelo organiziranja i za djela počinjena u okviru organizacije. Stoga su za optuženog B. M. svakako u odnosu na kazneno djelo organiziranja grupe povoljnije odredbe KZ/97.

 

Nasuprot tome, sukladno odredbama KZ/97. kako je ranije utvrđeno, činjeničnim postupanjem za koje je optuženi B. M. oglašen krivim ostvaruju se zakonska obilježja dva kaznena djela, međunarodne prostitucije iz članka 178. KZ/97.  i podvođenja iz članka 195. stavka 2. KZ/97., koja kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a protivno navodima žalbe, oba imaju svoj kontinuitet u kaznenom djelu prostitucije iz članka 157. KZ/11. Stoga, a imajući u vidu da bi prema odredbama KZ/97. optuženi B. M., osim za organizaciju, odgovarao za dva kaznena djela, dok sukladno odredbama KZ/11. odgovara za jedno kazneno djelo, to je KZ/11. svakako, a glede ovog činjenično opisanog postupanja optuženika, za njega povoljniji. Tim više što ni propisanom kaznom kazneno djelo prostitucije iz članka 157. stavka 1. KZ/11. (kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina) nije strože od ijedne kazne propisane za kaznena djela pravno označena po KZ/97. (za djelo iz članka 178. KZ/97. propisana je također kazna od 6 mjeseci do 5 godina, a za kazneno djelo iz članka 195. stavka 2. KZ/97. kazna zatvora od 6 mjeseci do 3 godine). Pri tome nije u pravu žalitelj kada ističe da kazneno djelo međunarodne prostitucije iz članka 178. KZ/97. nema svoj kontinuitet u kaznenom djelu prostitucije iz članka 157. KZ/11., samo stoga što u potonjem kaznenom djelu iz KZ/11. nije sadržan "element inozemnosti". Upravo suprotno, kazneno djelo međunarodne prostitucije nije dekriminalizirano, već je obuhvaćeno u kaznenom djelu prostitucije iz članka 157. stavka 1. KZ/11., neovisno o državljanstvu pružateljica seksualnih usluga. Jednako tako, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je KZ/11. za počinitelja stroži zbog činjenice da je općim odredbama tog zakona kod kaznenih djela protiv spolne slobode isključena mogućnost primjene odredaba o produljenom kaznenom djelu. Ovo stoga što je, u konkretnom slučaju, ovaj optuženik ionako proglašen krivim za jedno, a ne više kaznenih djela prostitucije u stjecaju.

 

Slijedom izloženog, jasno je da u konkretnoj situaciji pravni kontinuitet, čije ostvarenje optuženi B. M. žalbenim navodima neosnovano osporava, nedvojbeno postoji, dok je osnovano prvostupanjski sud ocijenio da je u konkretnoj situaciji potrebno učiniti iznimku od načela alternativiteta i sukladno načelu konkretnosti oglasiti optuženog B. M. krivim za kazneno djelo iz članka 333. stavka 1. KZ/97. te kazneno djelo iz članka 157. KZ/11.

 

Optuženi N. K. žalbom zbog pogrešne primjene materijalnog prava također osporava valjanost kombiniranja pravnih kvalifikacija djela po dva zakona, kao i pitanje mogućnosti primjene instituta produljenog kaznenog djela kod kaznenih djela protiv spolne slobode iz KZ/11. Međutim, činjenično postupanje ovog optuženika prvostupanjskom je odlukom kvalificirano samo po odredbama KZ/97., budući da je on oglašen krivim za kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97. i kazneno djelo podvođenja iz članka 195. stavka 2. KZ/97., pa se stoga ovi navodi u odnosu na njega ukazuju bespredmetnim, dok se glede pravne kvalifikacije djela u odnosu na optuženike B. M. i Z. Ž. ovaj žalitelj upućuje na netom izložene razloge ove presude.

 

Slijedom svega izloženog, žalbe optuženog B. M. i optuženog N. K. kojom presudu pobijaju zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. nisu osnovane, a jednako tako nije osnovana ni žalba optuženog Ž. K. kojom on uvodno, a bez daljnje razrade, prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona. Naime, prvostupanjski je sud, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično postupanje koje je predmet optužbe, ispravno primijenio materijalno pravo i osnovano optuženog B. M. oglasio krivim za djela iz članka 333. stavka 1. KZ/97 te iz članka 157. stavka 1. KZ/11., optuženog Z. Ž. za djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97. te iz članka 157. stavka 1. KZ/11., a optuženike Ž. K., J. L. i N. K. za kaznena djela iz članka 333. stavka 3. KZ/97. te iz članka 195. stavka 2. KZ/97.

 

              Međutim, u pravu su optuženici B. M. i Z. Ž. kada u odnosu na odluku o primijenjenoj sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta iz članka 80. KZ/97., i to u odnosu na oduzeti novac, ističu povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08. Ova je povreda učinjena i u odnosu na od optuženika oduzete mobilne uređaje s pripadajućim SIM karticama, što je ovaj drugostupanjski sud, u povodu žalbi optuženika, utvrdio po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-II.

 

              Naime, izricanjem ove sigurnosne mjere u odnosu na od optuženog B. M. oduzeti novac u iznosu od 6.250 eura, a od optuženog Z. Ž. u iznosu od 6.765 eura te na od obojice optuženika oduzete mobilne uređaje, prvostupanjski je sud prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu, jer za primjenu ove mjere nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 80. KZ/97. Obrazlažući svoju odluku, prvostupanjski sud za oduzeti novac tvrdi da se radi o "predmetima koji su proizašli iz počinjenih kaznenih djela", dok da su mobilni telefoni korišteni za počinjenje istih. Međutim sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta iz članka 80. KZ/97. moguće je primijeniti samo glede onih predmeta koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela ili su nastali njegovim počinjenjem, no uz daljnji uvjet da postoji opasnost da će se određeni predmet ponovno uporabiti za počinjenje kaznenog djela ili kada je to potrebno radi zaštite opće sigurnosti ili je oduzimanje predmeta iz moralnih razloga prijeko potrebno.

 

              U pravu su žalitelji B. M. i Z. Ž. kada ističu da, s obzirom na narav i obilježja kaznenih djela za koja su oglašeni krivima, kod njih pronađen i uz potvrde privremeno oduzeti novac, ne ispunjava ni osnovni uvjet predmeta kojeg je sukladno članku 80. KZ/97. potrebno oduzeti, već može biti samo riječi o djelom stečenoj imovinskoj koristi, koja se od optuženika oduzima drugim pravnim institutom.

 

              Jednako tako, u pogledu oduzetih mobilnih uređaja, ovaj sud po službenoj dužnosti nalazi da u postupku nije utvrđeno kako je namjena tih predmeta bila isključivo u svrhu počinjenja kaznenog djela za koje su oglašeni krivima, dok ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na opasnost da bi isti mobilni uređaji bili ponovno uporabljeni za počinjenje novog kaznenog djela.

 

              Stoga, a s obzirom na to da u odnosu na novac i mobitele oduzete od optuženika nisu ispunjene pretpostavke predviđene člankom 80. KZ/97. temeljem kojih bi te predmete trebalo primjenom sigurnosne mjere oduzeti, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08-II odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

 

              Glede odluke o kaznama, nisu u pravu optuženici B. M., Z. Ž., Ž. K., J. L. i N. K. kada žalbom predlažu svoje blaže kažnjavanje, smatrajući da su izrečene kazne prestrogo odmjerene, zbog čega neosnovano predlažu, i to optuženi B. M. da ga se uvjetno osudi ili, pak, da se kazna zamijeni radom za opće dobro, optuženi Z. Ž. i optuženi Ž. K. da ih se blaže kazni, dok optuženi J. L. i optuženi N. K., iako se uvodno žale zbog odluke o kazni, tu žalbenu osnovu dalje ne razrađuju niti ističu na koji način predlažu izrečene im kazne preinačiti.

 

              Nadalje, nije u pravu niti državni odvjetnik kada žalbom pobija odluku o kazni izrečenu optuženicima B. M., Z. Ž. i Ž. K., uz navod da se ovako izrečenim jedinstvenim kaznama u odnosu na ove optuženike neće postići sve svrhe kažnjavanja.

 

Naime, prvostupanjski je sud pobijanom odlukom na strani svih optuženika pravilno utvrdio sve okolnosti odlučne za proces individualizacije kazne, koje je potom na odgovarajući način i vrednovao. Tako je optuženom B. M., optuženom Z. Ž., optuženom Ž. K. i optuženom J. L. osnovano olakotnom cijenjena činjenica dosadašnje neosuđivanosti te, nadalje, životne i zdravstvene okolnosti svih optuženika. Tako je optuženom B. M. cijenjena činjenica da je otac dvoje djece, optuženom Z. Ž. da je otac jednog djeteta, što je jednako tako cijenjeno olakotnim i optuženom N. K. kojem je prvostupanjski sud uzeo u obzir i njegovu nešto manju ulogu u izvršenju djela. Nadalje, optuženom Ž. K. olakotnim je prvostupanjski sud cijenio okolnost narušenog zdravstvenog stanja (o kojem u spisu predmeta postoji medicinska dokumentacija), dok je optuženom J. L. olakotnom cijenjena činjenica da je sada zaposlen u Republici Austriji, unatoč čemu je uredno dolazio na rasprave. Pravilno je nadalje prvostupanjski sud optuženom N. K. otegotnom uzeo u obzir činjenicu prethodne osuđivanosti u jednom navratu zbog kaznenog djela krađe.

 

Ispravno vrednujući sve ranije izložene okolnosti, ali i okolnosti te težinu djela za koja su optuženici oglašeni krivima te vodeći računa o ulogama i značaju svakog optuženika kao člana grupe u izvršenju krimena, pravilno je prvostupanjski sud svakom optuženiku prvotno utvrdio odgovarajuće pojedinačne kazne, a nakon toga izrekao u svemu ispravu jedinstvenu kaznu zatvora, i to optuženom B. M. u trajanju od 1 godine i 8 mjeseci, optuženom Z. Ž. u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, optuženom Ž. K. u trajanju od 1 godine i 1 mjeseca, te optuženicima J. L. i N. K. u trajanju od po 1 godine, koju je optuženom J. L. uvjetovao vremenom provjeravanja u trajanju od 3 godine, a optuženom N. K. zamijenio radom za opće dobro na način da je jedan dan zatvora zamijenjen s dva sata rada.

 

              Protivno žalbenim navodima optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da će upravo tako odmjerene kazne zatvora, u odnosu na optuženog J. L. uz rok provjeravanja od tri godine, a u odnosu na optuženog N. K. izvršenje rada za opće dobro, postići sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja, dok će također izraziti odgovarajući prijekor društva prema ovakvim ponašanjima, kojima je svrha stjecanje lake, brze i velike zarade na djelatnosti drugih osoba, i to onoj koja je pozitivnim propisima Republike Hrvatske zabranjena. Upravo ovakve kazne, pravedne su i potrebne kako bi optuženici shvatili krajnju neprihvatljivost vlastitih ponašanja, a ujedno upozorili drugi građani da se klone činjenja sličnih kaznenih djela.

 

Uslijed ranije izloženih razloga, žalba državnog odvjetnika u dijelu kojim traži strože kažnjavanje optuženika B. M., Z. Ž. i Ž. K. nije osnovana, a u žalbi istaknute okolnosti težine i društvene opasnosti djela, duljine vremenskog razdoblja kao i kalkulirano izuzetno visoke materijalne dobiti, već su našle dovoljnog odraza u po prvostupanjskom sudu optuženicima odmjerenim kaznama.

 

Ovdje je za dodati da je prilikom zamjene kazne zatvora optužnom N. K. radom za opće dobro, prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon i to u korist optuženika. Naime, ovaj je optuženik proglašen krivim za kaznena djela kvalificirana po odredbama KZ/97., temeljem kojih su mu utvrđene pojedinačne pa, potom, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Sukladno odredbi članka 54. KZ/97., kaznu zatvora moguće je zamijeniti radom za opće dobro samo ako je ona izrečena u trajanju do šest mjeseci, dok je odredbe KZ/11. o kažnjavanju moguće primijeniti samo ako je po tom zakonu optuženik proglašen krivim, što ovdje nije slučaj. Stoga je prvostupanjski sud, zamjenjujući konkretnu kaznu zatvora izrečenu po odredbama KZ/97., radom za opće dobro prema pravilima propisanim u KZ/11., prekoračio ovlast koju ima po zakonu. Međutim, a s obzirom na to da se radi o povredi zakona u korist optuženika (rad za opće dobro svakako je manje tegoban od lišenja slobode), dok je žalba državnog odvjetnika u ovom dijelu odluke izostala, ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten uočenu povredu kaznenog zakona po službenoj dužnosti otkloniti.

 

U odnosu na žalbu svih optuženika protiv odluke o oduzimanju imovinske koristi za istaknuti je da je prvostupanjski sud naveo dokaze na temelju kojih je utvrdio visinu stečene imovinske koristi, vodeći se pri tome iskazima svjedokinja o učestalosti i broju klijenata, brojem djevojaka koje su pružale seksualne usluge za koje su kao uvjet plaćana pića i ostale usluge te sadržajem reproduciranih telefonskih razgovora optuženika. Osnovano je, temeljem izloženog, prvostupanjski sud našao utvrđenim navod činjeničnog opisa prema kojem su optuženici inkriminiranim radnjama ostvarivali najmanje 300.000,00 kuna mjesečno. Postupajući maksimalno u korist optuženika, prvostupanjski je sud pri obračunu ostvarene protupravne imovinske koristi, kao parametar uzeo razdoblje od samo dva mjeseca i to ono koje je obuhvaćeno vremenom specificiranim alinejama a) do i) činjeničnog opisa djela, dok drugostupanjski sud, čak i da smatra potrebnim, u taj dio odluke ne može intervenirati budući da bi na taj način povrijedio odredbu članka 13. ZKP/08-II jer protiv odluke o oduzimanju imovinske koristi državni odvjetnik nije podnio žalbu. Nadalje, vodeći se ulogom i radnjama svakog optuženika ponaosob, ispravno je i osnovano prvostupanjski sud oduzimanje imovinske koristi odredio na temelju slobodne ocjene (članak 559. ZKP/08.) te je svoje zaključke u tom dijelu i dostatno obrazložio, zbog čega žalbenim navodima nije dovedena u pitanje ni pravilnost i zakonitost pobijane odluke o oduzimanju imovinske koristi.

 

Nastavno, dio pobijane presude u odluci o oduzimanju imovinske koristi trebalo je preinačiti po službenoj dužnosti i to iz razloga jer je ZOPOIK, temeljem kojeg je korist oduzeta, u međuvremenu, donošenjem Zakona o prestanku važenja ZOPOIK-a ("Narodne novine", broj 70/17.), prestao važiti. Kako je u članku 2. tog Zakona propisano da će se postupci dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak, trebalo je, pravilnom primjenom zakona, imovinsku korist oduzeti temeljem sada važećeg propisa tj. temeljem članka 560. ZKP/08-II, na način učinjen pod točkom II. izreke ove presude. Pri tome je ovaj drugostupanjski sud, određujući da će 6.250 eura i 6.765 eura, privremeno oduzeti od optuženog B. M. i optuženog Z. Ž., biti uplaćeni u korist Republike Hrvatske, a ujedno smanjujući za taj novčani iznos ukupnu imovinsku koristi koju su ovi optuženici dužni platiti Republici Hrvatskoj, samo odredio način naplate ispravno utvrđenog iznosa imovinske koristi koju su optuženici B. M. i Z. Ž. stekli kaznenim djelima za koja su ovdje oglašeni krivima.

 

Glede odluke o trošku, ocjenom ovog drugostupanjskog suda, nisu u pravu optuženici Ž. K., J. L. i N. K. kada uvodno prvostupanjsku presudu pobijaju i ovim žalbenim osnovom. Naime, ovi optuženici daljnjim navodima žalbe ne specificiraju na koji bi to način odluka o trošku bila neosnovana dok je razmatranjem iste od strane ovog drugostupanjskog suda utvrđeno da je trošak odmjeren te je njegovo plaćanje naloženo u cijelosti sukladno odgovarajućim odredbama ZKP/08.

 

              Kako time navodi žalbe državnog odvjetnika te navodi optuženika B. M., Z. Ž.,  Ž. K., J. L. i N. K., osim u nepreinačenom dijelu presude, nisu osnovani, trebalo je na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08-II, odlučiti kao izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. listopada 2020.