- 1 -              I Kž 282/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 282/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. F., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. prosinca 2019. broj K-74/2019-15, u sjednici održanoj 15. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda te se optuženi M. F. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavaka 1. i 4. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

II. Odbija se žalba optuženog M. F. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi M. F. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 4. KZ/11. i na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 72. KZ/11. optuženom M. F. izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženom M. F. da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08. i to na ime vještačenja po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Z. K. u iznosu 1.467,50 kn, na ime vještačenja po stalnom sudskom vještaku dr. P. B. u iznosu 1.440,00 kn, na ime vještačenja po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. S. H. u iznosu 5.276,25 kn, na ime troška svjedokinje E. K. 80,00 kn te na ime paušala u iznosu 1.000,00 kn, dakle sveukupno 9.263,75 kn.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora u adekvatnom, primjerenom trajanju.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. F. po branitelju, odvjetniku A. V., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka „iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, članka 468. stavka 2. ZKP-a i članka 468. stavka 3. ZKP-a‟, povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu na način da oslobodi optuženika optužbe, a podredno, pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku kao i da se optuženika oslobodi naknade troškova kaznenog postupka, odnosno da drugostupanjski sud „o istima odluči u svojoj presudi‟.

 

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 126/19. - dalje: ZKP/08-I) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik u uvodu žalbe upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., no navedenu povredu uopće ne obrazlaže, dok su svi istaknuti žalbeni prigovori usmjereni na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga će se navedeni prigovori razmatrati u dijelu koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik također smatra da su se tijekom kaznenog postupka u kojem je on nepravomoćno osuđen zanemarivali njegovi argumenti, a posebno oni koji su mu išli u korist, zbog čega da su takvim postupanjem grubo povrijeđena njegova procesna prava i to pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na jednakost oružja stranaka u postupku, a koja su mu zajamčena člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine‟ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) te člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.), pozivajući se na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga smatra da su takvim postupanjem ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavaka 2. i 3. ZKP/08.

 

Nema sumnje da pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupanje njenih interesa i prava pod jednakim uvjetima odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Međutim, optuženik u svojoj žalbi ne navodi na koji je to način optuženiku onemogućeno zastupati njegove interese i prava pod jednakim uvjetima i kako je to postupanjem suda stavljen u bitno nepovoljniji položaj, osim što nije zadovoljan ocjenom provedenih dokaza, smatrajući da argumenti koji mu idu u korist nisu prihvaćeni, čime ustvari smjera na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

Tijekom ovog kaznenog postupka optuženiku je bilo omogućeno pratiti tijek postupka, sudjelovati uz branitelja, izjašnjavati se i predlagati dokaze u odnosu na odlučne činjenice te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavaka 2. i 3. ZKP/08., budući da optuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, niti mu je tijekom prvostupanjskog postupka uskraćeno pravo na jednakost oružja kao jedno od temeljnih prava na pravično suđenje.

 

U uvodu žalbe optuženik ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali je ne obrazlaže, pa je pobijana presuda ispitana sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-I te nisu nađene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, optuženik ističe da tijekom postupka nije dokazano da je njegovo postupanje u uzročno-posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom i da je postupao s neizravnom namjerom. Smatra također da nije dokazano da su svjetla na motociklu oštećenika bila upaljena, je li netko od vozača kočio kao i pravac kretanja motocikla i osobnog vozila prije prometne nesreće. Ponavlja da je vozio brzinom od 38 km/h, maksimalno se držao desne strane kolnika (0,6 m od desnog ruba) te da nije mogao utjecati na suženje kolnika i ograničavajuće faktore (ogradu i rasvjetni stup). Napominje da je trebalo uzeti u obzir da je on nastavio voziti još bliže desnom rubu kolnika, zaletio bi se u ogradu. Dodaje da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako motocikl nije vozio središnjom zamišljenom linijom te da nije trebao vjerovati svjedoku T. K., već iskazu svjedokinje E. K. Konačno, zaključuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio dokaze koje optuženiku idu u prilog, zbog čega da je povrijedio načelo in dubio pro reo.

 

Nije u pravu optuženik kada ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio uzročno-posljedičnu vezu između inkriminiranog postupanja optuženika te prometne nesreće koju je izazvao, a svoje zaključke je pravilno izveo iz provedenog kombininiranog sudsko-medicinskog i prometnog vještačenja, kao i personalnih dokaza u spisu.

 

Upravo iz rezultata kombiniranog dijela prometnog vještačenja proizlazi da je optuženik u sumrak upravljao osobnim vozilom usponom od 2,5 % prema prijevoju uskog kolnika bez razdjelne linije koji se s desne strane iza prijevoja još više sužava zbog dvorišne ograde, dok mu je iz suprotnog smjera većim usponom prema prijevoju (od 6%), lijevom stranom sebi desne polovice kolnika, nailazio motocikl s dvojicom oštećenika, da bi u nastavku na vrhu prijevoja na lijevoj strani kolnika za smjer optuženika došlo do sudara prednjeg krajnje lijevog dijela osobnog automobila i prednjeg dijela motocikla.

 

Na mjestu sudara kod kućnog broja ... osobnog vozila kojim je upravljao optuženik te motocikla kojim je upravljao oštećenik širina kolnika je iznosila 4,4 m, time da je osobno vozilo u trenutku sudara lijevim bokom bilo za oko 1,4 m od lijevog ruba kolnika, a desnim za oko 1,2 m od desnog ruba, dok se motocikl u trenutku sudara kretao po putanji koja je udaljena oko 1,6 m lijevo od njemu desnog ruba kolnika, tj. za oko 0,6 m desno od zamišljene središnje osi kolnika. Prema tome, iz vještačenja proizlazi da je do sudara došlo na dijelu kolnika koji je širine 4,4 m, što znači da u tom dijelu nije bilo sužavanja ceste te da je u tom trenutku optuženik osobnim vozilom lijevim bokom prešao zamišljenu središnju os za oko 0,8 m, dok se motocikl nalazio za oko 0,6 m desno od zamišljene središnje osi kolnika.

 

Također, iz vještačenja proizlazi da se kod sudara osobno vozilo kretalo brzinom od oko 38 km/h, a motocikl 32 km/h, dok na kolniku nisu pronađeni tragovi kočenja. Ono što je odlučno, a kako se to navodi u vještačenju, je činjenica da kada se optuženik nalazio za oko 17,1 m ispred mjesta sudara, gdje se za brzinu kao kod sudara mogao zaustaviti do mjesta sudara uz povratak udesno do dvorišne ograde na svoju desnu polovicu kolnika, što je vremenski za brzinu kao kod sudara bilo oko 1,6 s ranije, a motocikl je za brzinu kao kod sudara bio udaljen za oko 14,1 m ispred mjesta sudara, u kojem trenutku je međusobna udaljenost osobnog vozila i motocikla iznosila oko 30,2 m, pa su vozači tada mogli vidjeti preko prijevoja naizlazak svjetla onog drugog vozila tako da bi sudarne brzine bile prilagođene vertikalnoj preglednosti. Osim toga, vještak je u usmenoj dopuni svog vještačenja pojasnio da se cesta iza prijevoja oko 5,2 m dalje osobnom vozilu sužava, pa bi u odnosu na nastavak vožnje desni bok osobnog vozila bio udaljen za oko 0,6 m od desnog ruba kolnika, koji u naravi predstavljaju ogradu dvorišta, pa je navedena ograda doista bila ograničavajući faktor, ali ne i stup javne rasvjete koji se nalazi unutar kućnog dvorišta broj 32. Pored navedenog, vještak je naveo da je mogućnost uočavanja vozila u suprotnom smjeru u bitnome ovisila o tome je li na motociklu bilo uključeno putno svjetlo ili nije, kao i da je optuženik imao dovoljno vremena da uoči motociklistu te ne prijeđe preko zamišljene središnje linije.

 

S tim u vezi, iz fotografija fotoelaborata proizlazi, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, da je nakon prometne nesreće prekidač za svjetla na desnom rukohvatu motocikla zatečen u položaju ”ON” – uključeno, a da je prekidač za dužinu svjetala na lijevom rukohvatu motocikla zatečen u položaju ”LO” – kratko svjetlo, pri čemu su prekidači svjetala na rukohvatu motora, nakon nesreće, zatečeni u položaju uključeno. Osim toga, svjedok T. K. je u svom iskazu potvrdio da su svjetla na motociklu bila upaljena. Kad se navedeno poveže s dijelom prometnog vještačenja iz kojeg proizlazi da su prekidači na motociklu izvedeni na takav način da je praktično nevjerojatno da bi se pomakli uslijed sudara koji djeluje s prednje strane, a da pri tome nema nekog preokretanja motocikla ili oštećivanja tih dijelova gdje se nalaze prekidači, pravilno je onda prvostupanjski sud zaključio da su svjetla na motociklu bila upaljena, slijedom čega nije cijenio vjerodostojnim iskaz svjedokinje E. K. koja se kretala lijevom stranom kolnika u smjeru kojim se kretao i motocikl pa nije mogla sa sigurnošću vidjeti jesu li svjetla doista bila upaljena.

 

Iz toksikološkog vještačenja proizlazi da je optuženik upravljao osobnim vozilom pri koncentraciji od 1,71 g/kg apsolutnog  alkohola u krvi, zbog čega je bio u pijanom stanju te je uslijed takvog alkoholiziranog stanja bio bitno smanjenih sposobnosti za sigurno upravljanje motornim vozilom, uslijed čega se nije kretao što bliže desnom rubu kolnika. Osobe koje u krvi imaju najmanje 1,71 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, imaju vrijeme reakcije od oko 3 sekunde, što znači da je vrijeme reakcije optuženika bilo bitno produženo.

 

Imajući na umu sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je uzrok ove prometne nesreće to što je optuženik protivno članku 199. stavku 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine‟ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15. - dalje: ZOSPC), upravljao motornim vozilom na način da se nije kretao što bliže desnom rubu kolnika, protivno članku 47. stavku 2. ZOSPC-a, pa je uslijed alkoholiziranog stanja u kojem se nalazio i time bitno smanjenih sposobnosti za sigurno upravljanje motornim vozilom, prešao na lijevu polovicu kolnika namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera gdje je na lijevoj polovici kolnika prednjim krajnjim lijevim dijelom osobnog vozila udario u prednji dio motocikla kojim je upravljao oštećenik T. R., prevozeći suvozača T. K., uslijed čega su zadobili teške tjelesne ozljede, od kojih je oštećeni T. R. preminuo.

 

Stoga, a protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona pa nije bilo niti mjesta primjeni pravnotehničkog pomagala „in dubio pro reo“, odnosno odredbe članka 3. stavka 2. ZKP/08., a koje pitanje je ustvari činjenične naravi. Dakle, okolnost što prvostupanjski sud nije prihvatio ocjenu dokaza kako je to sugerirao optuženik, ne znači povredu članka 3. stavka 2. ZKP/08., već se ustvari radi o žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koja je u cijelosti neosnovana.

 

Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je optuženik postupao u inkriminiranom događaju s neizravnom namjerom iz razloga što je bio pod utjecajem alkohola pri koncentraciji od 1,71 g/kg, zbog čega ne smije upravljati osobnim automobilom jer svojom vožnjom može ugroziti i druge sudionike u prometu, a pristajanjem na vožnju pristao je istovremeno i na ugrožavanje drugih sudionika u prometu, a kako je kao posljedica takve vožnje, prelazak na lijevu polovicu kolnika namijenjenu za kretanje vozila u suprotnom smjeru, čime je izazvana prometna nesreća u kojoj je nastupila teška posljedica, smrt mlade osobe, vozača motocikla te teška tjelesna ozljeda suvozača na motociklu, to je oblik krivnje kojim je kazneno djelo počinjeno, neizravna namjera utvrđena u svemu pravilno.

 

Prema tome, na tako utvrđeno postupanje optuženika, kada počinitelj postupa na utvrđeni način bez obzira na posljedicu, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je postupanje optuženika bilo sa neizravnom namjerom na počinjenje kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim.

 

Državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud precijenio olakotne (iskreno priznanje počinjenje djela te izraženo kajanje optuženika, njegovu neosuđivanost, mlađu dob, kao i činjenicu da je išao pomoći oštećenima nakon prometne nesreće) i podcijenio otegotne okolnosti, smatrajući da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe o ublažavanju, osobito zbog optuženikovog grubog kršenja prometnih propisa.

 

Iako se optuženik izrijekom ne žali zbog odluke o kazni, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog te osnove (članak 478. ZKP/08.).

 

Naime, prvostupanjski je sud pravilno kao olakotno cijenio iskazano kajanje optuženika, njegovu raniju kaznenu neosuđivanost kao i okolnost da je mlađe životne dobi te da je nakon izazvane prometne nesreće išao pomoći oštećenicima, koje okolnosti imaju značaj naročito olakotnih okolnosti.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je trebalo dati puno veći značaj otegotnim okolnostima koje su bile od utjecaja na odmjeravanje konkretne kazne.

 

Tako je uz pravilno cijenjenu otegotnu okolnost da je u prometnoj nesreći jedna osoba smrtno stradala, a druga je teško tjelesno ozlijeđena, prvostupanjski sud propustio adekvatno cijeniti okolnost da je optuženik inkriminiranim postupanjem pokazao iznimnu upornost u nepoštivanju prometnih propisa i visoki stupanj kriminalne volje, kršeći više blanketnih normi ZOSPC-a, s obzirom na to da je upravljao osobnim vozilom na način da je prešao na lijevu polovicu kolnika namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera pri visokoj koncentraciji alkohola od 1,71 g/kg, pri čemu je ugrozio više sudionika u prometu na način da je vozač motocikla preminuo, a njegov suvozač zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Navedeno postupanje povećava društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela i zahtijeva strože kažnjavanje.

 

Slijedom iznijetoga, cijeneći sve navedene olakotne i otegotne okolnosti, mišljenje je ovog drugostupanjskog suda da će se upravo kaznom zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a koja kazna je ublažena primjenom odredbe članka 48. stavka 2. KZ/11., vodeći računa o  naročito olakotnim okolnostima, postići ciljevi specijalne i generalne prevencije te ispuniti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Izrečena kazna zatvora je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i upravo takva kazna zatvora može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela prouzročio te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Optuženik smatra da izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom nema nikakvu svrhu jer nema dokaza da je on u međuvremenu počinio neko novo kazneno djelo, a nije ni za očekivati da će u budućnosti počiniti takvo djelo.

 

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je optuženik počinitelj kaznenog djela protiv sigurnosti prometa i da postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa, upravo zbog vožnje pod utjecajem velike koncentracije alkohola u krvi, a to je jedan od najopasnijih oblika prometne nediscipline i jedan od najčešćih uzroka prometnih nesreća. Navedeno tim više što je u navedenoj prometnoj nesreći smrtno stradala jedna osoba, a druga je dobila tešku tjelesnu ozljedu. Zbog toga, a kako bi se izbjegla stanja koja ubuduće mogu poticajno djelovati na ponavljanje sličnih kaznenih djela, optuženiku je prvostupanjski sud pravilno izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11. u trajanju od dvije godine jer postoji opasnost da će optuženik kršiti prometne propise i ugrožavati sigurnost prometa u budućnosti. Pri tome, treba naglasiti da ovaj drugostupanjski sud, u nedostatku žalbe državnog odvjetnika zbog izrečene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11., nije mogao, uslijed preinake odluke o kazni,  intervenirati i u tom dijelu presude u pogledu trajanja navedene mjere.

 

Slijedom iznesenog, te budući da nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-I pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08-I trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. listopada 2020.