Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Kžzd 22/2020-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 22/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. B., zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 18. svibnja 2020. broj Kzd-1/2020-20, u sjednici održanoj 15. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Žalbe optuženog R. B. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. R. B. i to, pod toč. 1. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (ošt. E. B.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pod toč. 2. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11 (ošt. E. B.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pod toč. 3. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 2. KZ/11 (ošt. E. B.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pod toč. 4. i 5. izreke zbog dva kaznena djela iz čl. 166. st. 2. u vezi  čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (ošt. E. B.) za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pod toč. 6. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (ošt. D. B.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pod toč. 7. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 (ošt. D. B.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine te pod toč. 8. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 163. st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je optuženik, prethodnom primjenom odredaba o ublažavanju te primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina. Temeljem čl. 54. KZ/11, optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. srpnja 2019., pa nadalje.

 

Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećene E. B. i E. B. su s imovinskopravnim zahtjevom upućene u parnicu.

 

Optuženik je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 148. st. 6. ZKP/08.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svom branitelju M. J., odvjetniku iz S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te optuženiku, za svako počinjeno kazneno djelo, utvrde kazne zatvora bez primjene odredaba o ublažavanju kazne te ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je u roku vratilo.

 

Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženik u žalbi osporava primjenu sile prema oštećenicama na način da bi im davao nepoznato omamljujuće sredstvo otopljeno u čaši vode, nakon čega bi one čvrsto zaspale. Također, branitelj u žalbi osporava priznanje optuženika da je sa oštećenom djecom E., D. i D. B. vršio spolne odnose ili s tim izjednačene radnje jer je to u suprotnosti s rezultatima njihovog ginekološkog pregleda. Poriče se primjena fizičke sile prema ošt. E. B. jer je s njom "samo simulirao seks" preko odjeće, a sve radnje bile su dragovoljne. Također, ošt. E. B. nije prijetio niti je prodirao svojim spolovilom u njezinu vaginu i anus budući da o tome izostaju vidljive ozljede, u smislu materijalnog traga. U odnosu na sve oštećenice radilo bi se, eventualno, o kaznenom djelu bludnih radnji u smislu međusobnog trljanja spolnih organa. Iskazi oštećenica su međusobno proturječni, a ostali svjedoci nemaju neposrednih saznanja, dok se iz sačinjenih snimki ne može utvrditi radi li se upravo o optuženiku. Zaključno, u odnosu na kaznena djela bludnih radnji ističe se zabluda o protupravnosti djela, u smislu čl. 32. KZ/11.

 

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, na štetu djece E., E., D. i D. B., počinio predmetna kaznena djela spolnog zlostavljanja na način kako ga tereti optužba.

 

Prije svega, optuženik je na raspravi izjavio da se djelomično osjeća krivim te je priznao da je s oštećenom E. i E. B. imao dragovoljne spolne odnose koje je i snimao. Također, priznaje da je ošt. E. B. stavljao svoje spolovilo u usta dok je ona spavala. U odnosu na ošt. D. i D. B., priznaje da se "desilo to što se desilo, kako je navedeno u optužnici", ali tvrdi da je svoje spolovilo samo "površinski" stavljao na njihovo spolovilo ili stražnjicu i to je također snimao kamerom. Konačno, priznaje da mu je bila poznata dob oštećenica jer je oko dvije godine s njima živio u zajedničkom domaćinstvu te je prisustvovao njihovim rođendanima.

 

Branitelj u žalbi nastoji relativizirati obranu optuženika tvrdeći da je "razvidno da je isti u krivu te očito ne razumije što bi to bio spolni odnos". Međutim, takav pokušaj žalbe ostaje bez uspjeha jer je optuženik zrela osoba prosječnog intelektualnog funkcioniranja koja svakako razumije ono o čemu suglasno iskazuje u istrazi i na raspravi. Također, branitelj, koji je nazočio na raspravi, svojim pitanjima optuženiku nije osporavao pojam "spolnog odnosa" kako to sada čini u žalbi. Zbog toga, a imajući u vidu detaljne iskaze ošt. E. i E. B., kao i činjenicu da je dijete E. B. deflorirana, te videozapise spolnih odnosa koje je optuženik s tom oštećenicom snimio, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da se sa ošt. E. B. radilo o potpunoj penetraciji optuženikovog spolovila u njezinu vaginu i usta, dok se kod ošt. E. B. radilo o početku prodiranja u njezin anus i spolovilo, što je u kaznenopravnom smislu izjednačeno s radnjom dovršenog spolnog odnošaja. Time su spolne radnje opisane pod toč. 1., 2., 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude sa sigurnošću dokazane.

 

Isto tako, dokazano je i da je optuženik izvršio spolne radnje opisane pod toč. 6. i 7. izreke prvostupanjske presude. U odnosu na ošt. D. B., tada staru 11 godina, i ošt. D. B., tada staru 7 godina, optuženik priznaje da je "površinski" stavljao svoje spolovilo na njihovo spolovilo i stražnjicu, međutim, prvostupanjski sud taj navod obrane s pravom otklanja i zaključuje da se, u stvari, radilo o početku prodiranja optuženikovog spolovila u vaginu i anus tih oštećenica. Naime, iz sačinjene snimke s djetetom D. B., vidljivo je kako joj optuženik, dok ona spava na trbuhu, skida gaćice i svojim ukrućenim spolovilom prodire prema njezinom spolovilu i anusu. Ovu, ali i druge snimke, su na tabletu optuženika vidjele sestre E. i E. B., a ne poriče niti optuženik koji iskazuje da je s ošt. D. B. radio "sve isto kao i s D.". Svjedok M. B., majka oštećenica, pak potvrđuje da joj se ošt. D. jedne prilike potužila na bol u predjelu anusa gdje je zamijetila crvenilo, a kćer E. joj je ispričala da je na tabletu optuženika vidjela snimke kako optuženik gura spolovilo u stražnjicu ošt. D. i ošt. D., koje snimke je zbog stida i straha obrisala. Na jednak način ove obrisane snimke s tableta optuženika opisuje i ošt. E. B., te potvrđuje da se njezina sestra, ošt. D. B., u jesen 2018.g. plačući tužila da ju boli stražnjica, dok svjedok M. B. govori o promjeni u ponašanju ošt. D. B. koja je odjednom, iako u dobi od 12 godina, počela vršiti veliku nuždu u gaćice.

 

S tim u vezi, iako kod ovih oštećenica ginekološkim pregledom nisu nađene ozljede himena i anusa, prvostupanjski sud s pravom prihvaća rezultate provedenog medicinskog vještačenja po prof. dr. sc. D. H. prema kojem nepotpuna penetracija tj. početak prodiranja ukrućenog spolovila ne mora nužno ostavljati tragove ozljeđivanja niti ožiljke.

 

Kako se već i sam početak prodiranja u spolovilo ili anus u kaznenopravnom smislu izjednačava sa spolnim odnošajem ili s tim izjednačenom spolnom radnjom, očito je da se ovdje, suprotno tvrdnji žalbe, ne radi tek o kaznenim djelima bludnih radnji, već o spolnim odnošajima s djecom koja kaznena djela su kvalificirana činjenicom da je djelo počinjeno od strane osobe koja je s djecom živjela u zajedničkom domaćinstvu, a u odnosu na djecu D. i D. B., i činjenicom da su žrtve, zbog svoje izrazito mlade dobi, bile i posebno ranjive. Ove kvalifikatorne okolnosti u žalbi nisu sporne.

 

U odnosu na tvrdnju obrane da se radilo o nenasilnim tj. dragovoljnim spolnim radnjama, treba reći sljedeće:

 

Iako optuženik poriče da bi ošt. E., E., D. i D. B. davao nepoznato omamljujuće sredstvo otopljeno u čaši vode, suprotno proizlazi iz iskaza ošt. E. i E. B. te svjedoka E. B. koje suglasno tvrde da je voda, koju im je optuženik uslužno donosio prije spavanja, bila mutna, bijela i čudnog okusa, što je on opravdavao prisutnošću klora u vodovodu. Nasuprot tome, kada su vodu uzimale same iz pipe, ona nije bila takva (svjedok E. B.). Ošt. E. i E. B. suglasno iskazuju da su poslije konzumacije vode, koju bi im optuženik davao, ubrzo tonule u čvrst i dugačak san, a kada bi se noću probudile osjetivši prisutnost optuženika u svojoj sobi, nisu se mogle razbuditi nego su bile u polusnu i nastavljale spavati. Svjedok E. B. to opisuje riječima "kao da nisam bila pri sebi". Nadalje, iz videozapisa koji su nađeni na mobitelu ili USB sticku optuženika, ali i iskaza oštećenica koje su vidjele druge, obrisane zapise na njegovom tabletu, jasno je vidljivo da snimljene oštećenice tvrdo spavaju tj. "leže nepomično, uopće se ne miču, kao da su mrtve", kako opisuje svjedok E. B.. S obzirom da i sam optuženik priznaje da je posjedovao i koristio tablete za spavanje te imajući u vidu suglasne iskaze oštećenica koje nemaju motiva optuženika lažno teretiti, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je optuženik, kako bi onesposobio oštećenice za otpor i time sebi olakšao izvršenje spolnih radnji, omamljivao ih nepoznatim sredstvima za spavanje, čime je ostvario elemente sile usmjerene na zadovoljenje vlastite seksualne pohote.

 

S druge strane, fizička sila uporabljena pri izvršenju kaznenog djela pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude na štetu E. B., i to obaranjem oštećenice na krevet, hvatanjem za obje ruke i začepljivanjem usta, također je dokazana. To proizlazi iz uvjerljivog i dosljednog terećenja ove oštećenice, ali i iskaza posrednih svjedoka J. D. i M. K. kojima se ona povjerila, pri čemu je, kako svjedoci opisuju, plakala i jako se tresla. Stresne reakcije sukladno traumatskim doživljajima utvrđene su i od strane multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.

 

Isto tako, prvostupanjski sud osnovano vjeruje ošt. E. B. da joj je optuženik prijetio da će ju istući i udariti ako s njim ne bude imala spolne odnose. Radilo se tada o djetetu starom svega 12 odnosno 13 godina koja je takve prijetnje trostruko starijeg optuženika mogla shvatiti vrlo ugrožavajuće pa je zbog straha od njegovog tjelesnog napada pristala trpjeti nasilne spolne odnošaje i s tim izjednačene spolne radnje. Takvo psihičko stanje oštećenice razvidno je i iz nalaza i mišljenja Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba posljedicom čega je toj oštećenici preporučen tretman psihologa i psihijatrijsko praćenje.

 

U odnosu na tvrdnju žalbe da je optuženik bio u zabludi glede protupravnosti svojih radnji u smislu čl. 32. KZ/11 tj. da nije bio dužan niti mogao znati da su bludne radnje s djecom zabranjene, doista nema svrhe raspravljati jer se, osim pod toč. 3. izreke pobijane presude, uopće ne radi o takvim kaznenim djelima, a osim toga, notorno je da iskorištavanje djece za zadovoljenje spolnih potreba nije niti može biti dozvoljeno.

 

Isto tako, promašeni su navodi žalbe u odnosu na kazneno djelo dječje pornografije za koje je optuženik pod toč. 8. izreke pobijane presude proglašen krivim. Za ostvarenje tog kaznenog djela nije nužna distribucija zabranjenog sadržaja, već se elementi bića kaznenog djela iz čl. 161. st. 1. KZ/11 ostvaruju i samim pribavljanjem te posjedovanjem takvih pornografskih sadržaja. To, međutim, u konkretnom slučaju nije sporno jer je optuženik na raznim medijima (mobilni uređaji, DVD i CD mediji, hard-disc i USB stick) posjedovao 553 datoteke, 20133 fotografija, 219 videozapisa i 16258 grafičkih datoteka na kojima su se, osim ošt. E. i D. B., nalazila druga djeca u seksualno eksplicitnom ponašanju s isticanjem njihovih spolnih organa, koju činjenicu niti optuženik ne osporava.

 

Slijedom navedenog, dakle, sa sigurnošću je dokazano da su sva kaznena djela iz optužnice počinjena na tamo opisani način te je optuženik osnovano proglašen krivim i osuđen po zakonu.

 

Konačno, nisu u pravu, kako optuženik, tako niti državni odvjetnik, kada predlažu blaže, odnosno strože kažnjavanje optuženika.

 

Prvostupanjski je sud sve olakotne i otegotne okolnosti konkretnog slučaja valjano i dostatno cijenio te je osnovano zaključio da, izraženi kritički stav optuženika prema vlastitom ponašanju vidljiv iz djelomičnog priznanja kaznenih djela te pokazanog žaljenja i kajanja, a u kontekstu njegovih inače teških uvjeta odrastanja u primarnoj obitelji, opravdavaju ublažavanje pojedinačno utvrđenih kazni zatvora. Utoliko nije u pravu državni odvjetnik kada osporava primjenu čl. 48. st. 2. u vezi čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, ali niti optuženik kada traži još blažu kaznu.

 

S druge strane, sve otegotne okolnosti koje državni odvjetnik ističe u žalbi već su našle dovoljnog odraza u kazni zatvora odmjerenoj po sudu prvog stupnja pa ne opravdavaju niti strože kažnjavanje.

 

Zbog navedenog, imajući u vidu sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja te cijeneći opasnost predmetnih kaznenih djela, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da će se upravo jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od dvanaest godina na optuženika u potrebnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, te će se takvom kaznom upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja na štetu djece.

 

Slijedom toga, kaznom zatvora odmjerenom po sudu prvog stupnja ostvariti će se sve zakonom predviđene svrhe u smislu čl. 41. KZ/11.

 

Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. listopada 2020.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu