1              Poslovni broj: Gž R-897/2019-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-897/2019-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Denis Pancirov Parcen, kao predsjednice vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici A. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika Z. H. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. P. & M. S. u Z., radi nedopuštenosti otkaza, te po protutužbi tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. P. & M. S. u Z., protiv tužiteljice- protutužene V. B. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici A. B., odvjetnici u Z., radi sudskog raskida, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-2365/2019-38 od 30. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., Z., i potvrđuje pobijana presuda u dijelu točke I., kojom se utvrđuje da su odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., Z., OIB: ... od 1. prosinca 2017. kojom je tužiteljici-protutuženici V. B. otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010. i odluka tuženika-protutužitelja od 3. siječnja 2018. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice-protutuženice, nezakonite i nedopuštene.

II.               Djelomično se prihvaća žalba tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., i preinačava pobijana presuda u preostalom dijelu točke I. izreke te u točki II., III. i IV. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice-protutužene V. B. u dijelu točke I. izreke u dijelu kojim se utvrđuje da radni odnos između stranaka nije prestao te u dijelu točke II. izreke, kojim se nalaže tuženiku-protutužitelju da vrati tužiteljicu na radno mjesto glavne blagajnice temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010., aneksa III ugovoru o radu od 30. travnja 2012. i aneksa III ugovoru o radu od 1. lipnja 2012.,

2. Raskida se Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme od dana 18. listopada 2010. između tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., Z., i tužiteljice-protutuženice V. B., s danom 30. rujna 2019.

3. Nalaže se tuženiku-protutužitelju u Z. H. d.o.o., Z. isplatiti tužiteljici- protutuženici V. B. naknadu štete u iznosu od 36.504,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4.               Svaka strana snosi svoj trošak postupka."

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da su odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., Z., OIB: ... od 1. prosinca 2017. kojom je tužiteljici-protutuženici V. B. iz Z., OIB: ... otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010. i odluka tuženika-protutužitelja od 3. siječnja 2018. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice-protutuženice, nezakonite i nedopuštene, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku-protutužitelju Z. H. d.o.o., Z., OIB: ... vratiti tužiteljicu-protutuženicu V. B. iz Z., OIB: ... na rad, na radno mjesto glavne blagajnice temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. listopada 2010., aneksa III ugovoru o radu od 30. travnja 2012. i aneksa III ugovoru o radu od 1. lipnja 2012., u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku-protutužitelju Z. H. d.o.o., Z., OIB: ... naknaditi tužiteljici-protutuženici V. B. iz Z., OIB: ... trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., Z., OIB: ... koji glasi:

"I. Raskida se Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme od dana 18. listopada 2010. između tuženika-protutužitelja Z. H. d.o.o., Z., OIB: ... i tužiteljice-protutuženice V. B. iz Z., OIB: ..., s danom donošenja prvostupanjske presude.

II. Nalaže se tužiteljici-protutuženici V. B. iz Z., OIB: ... naknaditi tuženiku-protutužitelju Z. H. d.o.o., Z., OIB: ... parnični trošak u roku od 15 dana. "

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik-protutužitelj (u daljnjem tekstu: tuženik) zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) . Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim razlozima, a podredno da istu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbe.

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

Predmet ovog radnog spora predstavlja zahtjev tužiteljice- protutužene ( u daljnjem tekstu: tužiteljica) radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 01.12.2017., kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18.10.2010. te nedopuštenosti odluke tuženika od 03.01.2018., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice izjavljen protiv odluke o izvanrednom otkazu, uz zahtjev za vraćanje na rad na radno mjesto glavne blagajnice te protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu tužiteljice pa s tim u svezi i pravom tužiteljice za naknadu štete s ovog osnova.

Pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tužitelj u žalbi. Presuda se može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni pa se ovaj žalbeni razlog ukazuje neosnovanim.

Isto tako, nisu pobijanom presudom, a ni postupkom koji joj je prethodio, počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o izvanrednom otkazu i tužbu sudu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu u Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17- dalje:ZR) propisanim rokovima iz članka 133. stavak 1. i 2. ZR-a.

Isto tako nije bilo sporno da je tužiteljica odnosne prigode obavljala poslove radnog mjesta glavnog blagajnika temeljem ugovora o radu od 18. listopada 2010, te njegovih Aneksa od 30. travnja 2012. i 1. lipnja 2012., koji čine sastavni dio predmetnog ugovora.

Međutim, u postupku je kao sporno valjalo raspraviti i utvrditi je li tužiteljica odnosno prigode počinila težu povredu radne obveze koja se istoj stavlja na teret pobijanom odlukom poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu, time da je u postupku, ovisno o osnovanosti zahtjeva tužiteljice obzirom na postavljeni protutužbeni zahtjev tuženika, valjalo raspraviti jesu li u konkretnom slučaju ostvareni uvjeti za sudski raskid ugovora o radu između stranaka, pa s tim u svezi i zahtjev tužiteljice za naknadu štete .

Naime, prema odredbi članka 116. stavak 1. ZR-u propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili druge osobito važne činjenice, uz uvažanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Iz obrazloženja pobijane odluke o otkazu razvidno je da je tuženik tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnoga odnosa, jer je smatrao da postoji sumnja u nedopušteno ponašanje tužiteljice te joj se stavlja na teret da je boravila u "sef sobi" prodavaonice bez dopuštenja i protivno internim pravilima poslodavca, te da je pritom otuđila ženski ručni sat marke M. K., zbog čega je narušeno povjerenje poslodavca te nastavak radnog odnosa više nije moguć.

Tužiteljica je iznoseći svoju obranu iskazala kako je odnosne prigode iz kutije od naočala u kojoj su bile vezice od iPod-a, uzela vezice od iPod-a jer su bili potrebni radnicima u prodavaonici i stavila ih u džep, a kutiju od naočala je vratila u vrećicu, nakon čega je vrećicu slikala kako bi fotografiju poslala nadređenim kolegicama s upitom što da rade s tim stvarima time da je u drugoj vrećici naišla je na druge stvari koje su kupci ostavili, a među njima je bio i njen kišobran, kojega je uzela i spremila u svoj ruksak, što se vidi iz pregledane snimke video-nazora „sef kabine“ .

Raspravljajući po zahtjevima stranaka u ovom postupku sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio sljedeće:

-da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme od 18.10.2010., a tuženik joj je 01.12.2017. otkazao ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu zbog osobito teške povrede radne obveze,

- da je 17.11.2017., tijekom posjeta prodavaonici tuženika u sklopu trgovačkog centra Arena Zagreb, tužiteljica boravila u tzv. "sef sobi" u kojoj su se nalazile i stvari koje su pronađene u prodavaonici, spakirane u posebnim vrećicama, za koje se smatra da su izgubljene,

-da je predmetni prostor nadziran video-kamerom te da se iz pregledane snimke nadzora odnosno prigode vidi da su u "sef sobi" u isto vrijeme za vrijeme boravka tužiteljice ulazili i I. D. i E. M. te da su vrata iste cijelo vrijeme bila otvorena,

-da je pregledom snimke video nadzora predmetnog prostora razvidno kako je tužiteljica iz predmetne prostorije iznijela dvije stvari, ali nije razvidno o kojim se stvarima radi,

-da tuženik u spornom razdoblju nije vodio nikakav popis stvari izgubljeno/nađeno,

-da je tužiteljice odnosne prigode obavljala za poslodavca poslove glavne blagajnice, što je uključivalo obilazak i nadzor rada blagajnika u prodavaonicama poslodavca,

-da su Pravilnikom o radu tuženika propisane povrede radne obveze među kojima je zloupotreba položaja i prekoračenje danog ovlaštenja,

-da nitko od kupaca nikada nije prijavio da je izgubio sporni sat marke M. K. u prodavaonici tuženika, niti je bilo kad neki kupac reklamirao u prodavaonici tuženika da je izgubio sat marke M. K. za koji se tužiteljicu tereti da ga je otuđila,

-da tužiteljica odnosne prigode protivno internim aktima tuženika nije izvijestila neposredno nadređenog djelatnika o tome da je iz predmetnog prostora iznijela kišobran.

-da se svi djelatnici prilikom izlaska iz prodavaonice vizualno pregledavaju, te im se pregledavaju i torbe, te je tužiteljice bila pregledana spornog dana u dva navrata, kad je odlazila na pauzu, i kad je u 17,00 sati napustila prodavaonicu.

Temeljem navedenih činjenih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, jer je smatrao kako tuženik u postupku nije dokazao postojanje osobito teške povrede radne obveze od strane tužiteljice, a koja joj se stavlja na teret pobijanom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Gornja utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na ocjenu nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužiteljici, svoj osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje je sud prvog stupnja u ovom dijelu pravilno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

Naime, iz stanja spisa je razvidno kako se tužiteljica odnosne prigode nalazila u "sef sobi" u prodavaonici tuženika u trgovačkom centru Arena Zagreb, radi obavljanja konkretnih radnih zadataka vezanih uz njeno radno mjesto, da ju je u istu pustila ovlaštena djelatnica, te da nije cijelo vrijeme sama boravila u "sef sobi", pri čemu je u "sef sobi" bio osiguran i nadzor putem video-kamera te je tužiteljica u "sef sobi" bila uz znanje i odobrenje ovlaštenih osoba, pa stoga tužiteljica nije počinila povredu radne obveze koja joj se odlukom o otkazu stavlja na teret, da je 17.11.2017. protivno procedurama neovlašteno boravila u "sef sobi", odnosno da je tamo bila sama, bez pratnje.

Da je tomu tako proizlazi i iz kazivanja voditeljice ljudskih resursa i nadređenoj tužiteljici Š. K., prema čijim navodima je tužiteljica u okviru poslova svog radnog mjesta bila dužna nagledati poštivanje blagajničkih procedura, u što spada i procedura postupanja s izgubljenim stvarima, a nije sporno da su se u "sef sobi" nalazile i izgubljene stvari. Pri tome okolnost da tužiteljica nije bila cijelo vrijeme sama u "sef sobi" predstavlja propust voditelja tuženika, te ne može ići na štetu tužiteljici.

S druge strane u postupku nije utvrđeno tko je i kada u prodavaonici tuženika pronašao sat marke M. K. i odnio ga u "sef sobu", jer tuženik nije vodio popis izgubljenih, a nađenih stvari koje su bile pohranjene u sef sobi, pri čemu su iskazi svjedoka M. i S., koji su jedini navodili da su sporni sat vidjeli u "sef sobi" i poslije toga na ruci tužiteljice, nepodudarni u bitnim elementima, kako u opisu sata kojega su vidjeli na ruci tužiteljice, tako i u opisu svoga postupanja nakon što su uočili sat na ruci tužiteljice. U navedenom, obzirom da nitko od kupaca nikad nije reklamirao da je u prodavaonici izgubio sporni sat, niti proizlazi da je podnesena kaznena prijava zbog krađe spornog sata, pri čemu je utvrđeno da je tužiteljica prilikom napuštanja prodavaonice, odnosno prostorija tuženika bila pregledana, sud smatra da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je tužiteljica 17.11.2017. iz prodavaonice tuženika otuđila sat marke M. K., a koji se trebao nalaziti u tzv. sef sobi kao izgubljena, a pronađena stvar.

Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja drži nedokazanim povredu radne obveze koja se tužiteljici stavlja na teret, a koja bi se sastojala i u iznošenju te otuđivanju iz sef sobe srebrno-zlatnog sata marke M. K., jer se na temelju dokaza provedenih u ovom postupku nije moglo utvrditi da je takav sat bio pohranjen u "sef sobi" u prodavaonici tuženika, nakon što ga je zagubio netko od kupaca. Nadalje, jedino su svjedoci M. i S. iskazivali da se u "sef sobi" nalazio, odnosno bio pohranjen sat marke M. K., kojega su poslije i vidjeli na ruci tužiteljice, i to onog dana kada je tužiteljica boravila u "sef sobi", dakle 17.11.2017., no njihovi opisi tog sata nisu podudarni.

U utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja kada nitko od ostalih saslušanih radnika, koji su odnosne prigode radili u predmetnoj prodavaonici, nije potvrdio navode poslodavca o otuđenju spornog sata, kod nedvojbeno utvrđene činjenice da tužiteljica odnosne prigode nije boravila u navedenoj prostoriji bez odobrenja ovlaštene osobe, sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, provilno izvodi zaključak kako tuženik nije na nedvojben način dokazao postojanje teže povrede radne obveze koja se tužiteljici stavlja na teret pobijanom odlukom.

Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka, unatoč razlici o opisu spornog sata u kazivanja tijekom postupka saslušanih radnika tuženika M. i S., koji su potvrdili navode iz pobijane odluke poslodavca te odstupanja o hodogramu radnji koje su prethodile spornom događaju, proizlazi nedvojbenim činjenica kako suprotno pravilima tuženika, tužiteljicu nitko nije zaustavio prilikom pregleda pri završetku smjene i odlasku s radnog mjesta.

S druge strane, iako sud prvog stupnja, protivno izričitoj uputi suda drugog stupnja o potrebi utvrđenja činjenica vezanih za postupanje tužiteljice odnosne prigode prilikom boravka u „sef sobi“, ali i nakon napuštanja iste, nije utvrđivao navedene okolnosti, sud je prihvatio kao pravilan zaključak suda prvog stupnja i to primjenom pravila o teretu dokaza u skladu s odredbom članka 7. i 221.a ZPP-a . Naime, u smislu članka 135. stavak 3. ZR-a teret dokaza o postojanju opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor otkazao poslodavac. Dakle, kod odluke o otkazu ugovora o radu teret dokaza je na tuženiku kao poslodavcu, pa u okolnostima kada tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, sud prvog stupnja je pravilno, a osnovom rezultata provedenog dokaznog postupka, bez potrebe za daljnjim izvođenjem dokaza predloženih od strane tužiteljice, smatrao osnovanim zahtjev tužiteljice o nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici.

Utoliko ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da rezultati provedenog dokaznog postupka ne daju dovoljno osnova za zaključak o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljici.

Međutim, suprotno zaključku suda prvog stupnja, u navedenim okolnostima konkretnog slučaja tuženik je dokazao pretpostavke za prihvaćanje sudskog raskida ugovora o radu tužiteljice na zahtjev poslodavca.

Pretpostavka za dopuštenost sudskog raskida jest u postupku utvrđena nedopuštenost otkaza poslodavca pri čemu u smislu članka 125. stavak 1. ZR-a pravo na sudski raskid ima i poslodavac, koji je u tom slučaju dužan dokazati postojanje pretpostavki za dopuštenost sudskog raskida ugovora o radu tužitelja.

Naime, u smislu članka 125. stavka 2. ZR-a odluku o sudskom raskidu iz stavka 1. ovog članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

U konkretnom slučaju prije svega valja imati na umu činjenicu da je tužiteljica kod tuženika zaposlena na radnom mjestu voditeljice blagajne, što obzirom na opseg poslova ali i prirodu posla, koji obuhvaća rad na blagajni i koordinaciju s ostalim djelatnicama koji rade na blagajni podrazumijeva veći stupanj povjerenja između poslodavca i radnika, kao nužnu pretpostavku neometane mogućnost odvijanja procesa rada unutar jedne poslovne cjeline kao što je prodavaonica tuženika u trgovačkom centru.

Suprotno pravnom zaključku suda prvog stupnja, u situaciji kao što je konkretna, kada je u postupku na nedvojben način utvrđeno da je tužiteljica iz predmetne prostorije za koju vrijede posebna sigurnosna pravila postupanja, kao što je odobrenje za ulazak i boravak uz nazočnost menadžera, uzela osobne stvari-kišobran za koji nije razjašnjeno na koji način je završio u predmetnom prostoriji te vezice za Ipod, o kojima uostalom nitko od zaposlenika saslušanih u postupku nije imao posebna saznanja, tužiteljica je svojim činom kod poslodavca izazvala opravdanu sumnju.

Naime, sukladno internim procedurama tužiteljica je u navedenoj situaciji o svom postupanju bila dužna izvijestiti voditelja poslovnice, što je u konkretnom slučaju izostalo. To svakako narušava odnos povjerenja poslodavca i predstavlja okolnost koja opravdano upućuje na to da nastavak radnog odnosa tužiteljice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć budući su odnosi između stranaka u tolikoj mjeri narušeni, čime su ostvareni uvjeti za sudski raskid ugovora o radu na zahtjev poslodavca. Osim toga zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za ugovorne strane ugovor o radu pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i zaposlenika.

U navedenom, suprotno pravnom zaključku suda prvog stupnja, u konkretnom slučaju ovaj odnos je narušen postupanjem tužiteljice, koja je odnosne prigode iz predmetne " sef sobe" iznijela dvije stvari protivno internim propisima s kojima je prema osobnom priznanju bila upoznata i o čemu nije izvijestila nadređene, što je pak kod poslodavca opravdano izazvalo sumnju u nedopušteno ponašanje . Ovo neovisno o tomu što navedeno postupanje nije bilo razlogom osobito teške povrede radnog odnosa, koja predstavlja razlog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici. Naime, gubitak povjerenja poslodavca time i narušene odnose do kojih je došlo, a na što upućuju rezultati provedenog dokaznog postupka, po ocjeni ovoga suda predstavljaju okolnosti koje opravdano upućuju na zaključak da nastavak radnog odnosa više nije moguć. Pri tome je za ukazati kako okolnost da je izvanredni otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim ne mora sama po sebi isključivati mogućnost da određene okolnosti koje su i bile osnov za izvanredni otkaz ugovora o radu mogu imati značaj opravdanih razloga za sudski raskid ugovora o radu( pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2147/01 od 27. lipnja 2002.). To zapravo znači da se u situaciji kada se određeno ponašanje radnika ne može kvalificirati kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa to još ne mora isključiti samo po sebi mogućnost ocjene da iz razloga navedenih u odluci o otkazu, postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa nije moguć, a što daje osnov za donošenje odluke o sudskom raskidu ugovora o radu.

Kada je na temelju odredbe članka 125. stavka 2. ZR-a prihvaćen zahtjev tuženika u svojstvu poslodavca za sudski raskid ugovora o radu, valjalo je slijedom toga i odbiti zahtjev tužiteljice kao radnika za vraćanje na rad.

No, budući je tužiteljica tijekom postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom postavila zahtjev za naknadu štete to je isti pozivom na odredbu članka 125. ZR-a valjalo prihvatiti. Naime, pretpostavka za ostvarivanje naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu jest prethodno utvrđenje suda da je otkaz poslodavca nedopušten i to je jedina odlučna okolnost koja je potrebna da bi radnik ostvario ovo pravo, što je pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet u odluci od 17. studenog 2010. pod brojem Revr-1497/10. Radi se zapravo o sankciji poslodavca za nedopuštenu odluku o otkazu ugovora o radu pa je utoliko, pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe članka 125. stavak 1. ZR-a, tužiteljici s ovog osnova valjalo dosuditi traženu naknadu.

Naime, radi se o posebnom obliku pravične naknade štete radniku kao svojevrsno osiguranje materijalne situacije u određenom razdoblju. U konkretnoj situaciji je, obzirom na težinu povrede koja se tužiteljici kao 35-godišnjoj radnici stavlja na teret, ali i činjenicu da je kod tuženika radila punih sedam godina, te osobnom odbitku za jednu uzdržavanu osobu prema dostavljenom obračunu mjesečne plaće za ožujak 2017., sukladno članku 14. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 10/17), primjereno okolnostima slučaja odrediti visinu ove naknade od šest ugovorenih, u fiksnom iznosu mjesečnih plaća u iznosima od po 4.917,00 kuna bruto te stimulacija (provizija) u iznosu od 1.167,00 kuna bruto, a prema dostavljenom Aneksu ugovora o radu za radno mjesto glavne blagajnice od 1. lipnja 2012.

U smislu odredbe članka 125. stavak 1. ZR-a ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, sukladno odredbi stavka 2., sud će na zahtjev poslodavca odrediti dan prestanka ugovora o radu, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, a radniku na njegov zahtjev dosuditi naknadu štete u visini od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Za razliku od novog zakonodavnog rješenja, prema ranije važećem propisu članka 117. stavka 1. ZR/09 sud je mogao dosuditi naknadu štete radniku u slučaju sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća tog radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca.

Utoliko je pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici valjalo priznati njen zahtjev za naknadu štete, a pozivom na odredbu članka 125. stavak 2. ZR-a, , jer je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora uz utvrđenu visinu iste u iznosu od šest ugovorenih mjesečnih plaća te stimulacija, kao sastavni dio ugovora o radu odnosno aneksa istog kojeg je tužiteljica imala sklopljenog s tuženikom, predstavlja ukupno iznos od 36.504,00 kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana prestanka ugovora o radu tj. od donošenja prvostupanjske presude, sukladno odredbi članka čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO).

Slijedom naprijed izloženog, djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika pobijanu presudu je valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u dijelu u kojim je utvrđena nedopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljici, dok je u preostalom dijelu na temelju odredbe članka 373. stavak 2. ZPP-a, prihvaćanjem žalbe tuženika pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti zahtjev tužiteljice za naknadu štete te odlučiti kao u točki II. izreke.

S obzirom da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka te istu donijeti u okviru ovlaštenja odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, prema podjednakom uspjehu stranaka u postupku, radi čega je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

U Splitu 14. listopada 2020.