Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 1855/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Z., OIB: …, .protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica B. Š., odvjetnica u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6396/2016-3 od 3. travnja 2018. u dijelu kojim je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2270/2013-49 od 27. lipnja 2016., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6396/2016-3 od 3. travnja 2018. u pobijanom dijelu pod stavkom II. i III. izreke te se predmet u tim dijelovima vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 98.771,97 kn s pripadajućim zateznim kamatama.
Drugostupanjskom presudom odbijena je, kao djelomično neosnovana, žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.534,85 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim izrekom te presude (stavak I. izreke); djelomično je prihvaćena žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos od 81.237,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (stavak II. izreke); tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.102,36 kn, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 kn (stavak III. izreke).
Protiv te presude, u dijelu kojim je prihvaćena žalba tuženika, tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i i 89/14 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, predlažući donošenje odluke ispravnim tumačenjem materijalnog prava, a razmatrajući sve relevantne zakonske odredbe istaknute u podnesenoj reviziji.
Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.
Revizija je dopuštena i osnovana.
Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP).
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koja je tužitelju, odnosno njegovom predniku nastala plaćanjem troškova liječenja i naknade za bolovanje u razdoblju od 2010. do 2013. godine osiguraniku D. H., kao posljedice ozljede na radu proizašle iz prometne nezgode koju je, prema tvrdnjama tužbe, 28. srpnja 2010. skrivio osiguranik tuženika M. M.
Prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev polazeći od toga da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 150/08 i 94/09 – dalje: ZOZO), već odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06 i 67/08 – dalje: ZOZOZZR), kao posebnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (28. srpnja 2010.). Tek je donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 139/10 – dalje: Zakon o prestanku važenja ZOZOZZR), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2011., prestao vrijediti ZZOZZR, kao i njegove prateće Uredbe i Pravilnici. Dakle, shvaćanje je prvostupanjskog suda da šteta koja je tužitelju nastala plaćanjem troškova liječenja i naknade za bolovanje nije pokrivena uplatama funkcionalne premije u postotku od plaćene premije osiguranja neovisno o tome što je štetni događaj nastao nakon stupanja na snagu ZOZO (taj je Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2009.), budući da je prometna nezgoda koja ujedno predstavlja ozljedu na radu sve do 1. siječnja 2011. bila u režimu ZOZOZZR, slijedom čega je obveza Zavoda koji je provodio zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu bila pokretati regresne postupke protiv osiguratelja.
Drugostupanjski je sud ocijenio pogrešnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da šteta koja je tužitelju nastala nakon što je prestao važiti ZOZOZZR (dakle, nakon 1. siječnja 2011.) nije pokrivena uplatom funkcionalne premije osiguranja iz članka 53. ZOZO, slijedom čega je preinačenjem prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete dospjele nakon 1. siječnja 2011. Naime, prema shvaćanju drugostupanjskog suda ona šteta koja je prije 1. siječnja 2011. nastala u prometnoj nezgodi koja ujedno predstavlja ozljedu na radu bila je u režimu ZOZOZZR. Stoga je obveza Zavoda koji je provodio zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu bila pokretati regresne postupke protiv osiguratelja u smislu odredbe članka 62. stavak 1. u vezi članka 57. tog Zakona, a osiguratelji uplatom funkcionalne premije osiguranja iz članka 53. ZOZO nisu bili oslobođeni svoje obveze naknade štete iz članka 113. i 117. tog Zakona koja je dospjela prije 1. siječnja 2011. To stoga što prema tada važećem ZOZOZZR, Zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu od osiguratelja nije niti mogao potraživati funkcionalnu premiju iz članka 53. ZOZO, jer to prema odredbi članka 32. ZOZOZZR nije ni bio prihod Zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu. Međutim, nakon 1. siječnja 2011., prihodima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdvajaju društva osiguratelja u visini 7 % od naplaćene funkcionalne premije osiguranja, podmiruju se i štete uslijed ozljede na radu, pa je shvaćanje drugostupanjskog suda da je šteta koja je dospjela nakon tog datuma pokrivena funkcionalnom premijom osiguranja u smislu odredbe članka 53. stavak 1. točka 10. i stavka 2. ZOZO.
Revizija tužitelja sadrži slijedeće materijalnopravno pitanje:
„Postoji li pravo tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje na naknadu štete na ime troškova nastalih uslijed priznate ozljede na radu plaćenih nakon 1. siječnja 2011. koji su proizašli iz štetnog događaja nastalog za vrijeme važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06 i 67/08), u kontekstu tumačenja odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) kojima se regulira institut ugovora o osiguranju, kao i odredaba Pravilnika o načinu plaćanja i izvješćivanja te postupku i ovlaštenju za nadzor obračunavanja i plaćanja prihoda po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti („Narodne novine“ broj 118/09)?“
Obrazlažući razloge važnosti revident se poziva na različitu praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, primjerice odluke Pž-5880/13-3 od 29. lipnja 2015., Pž-144/2014-2 od 23. veljače 2017., Pž-8876/2015-2 od 5. lipnja 2017., Pž-9163/12-4 od 11. lipnja 2013., Pž-5249/2014-3 od 16. siječnja 2017., Pž-7535/12-5 od 6. svibnja 2015.
S obzirom na neujednačenu prasku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o pravnom pitanju naznačenom u reviziji, o kojem revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Prije svega valja reći da je sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kad se dogodila nezgoda (28. srpnja 2010.) bio reguliran ZOZOZZR, koji je stupio na snagu 4. srpnja 2006. Prema odredbi članka 2. tog Zakona, obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu provodio je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu (dalje: Zavod).
Prema odredbi članka 32. istog Zakona prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu su: doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu sukladno posebnom zakonu, prihodi iz državnog proračuna te prihodi od dividendi, kamata i drugi prihodi.
Dakle, prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu nisu i prihodi od obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove autoodgovornosti, odnosno prihod koji društva za osiguranje uplaćuju u visini od 7 % naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.
Ti su prihodi (od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti), prema odredbi članka 53. stavak 1. točka 10. ZOZO, isključivo prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja koje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.
S obzirom na odredbu članka 22. ZOZO, nedvojbeno je da se osiguranim osobama Zavoda u okviru zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne osigurava plaćanje troškova za zaštitu zdravlja na radu.
Tek je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10 – dalje: ZIDZOZO), koji je na snazi od 1. siječnja 2011., kada je ujedno prestao važiti ZOZOZZR, propisano da se u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona, a istim Zakonom (u članku 20.) je određeno i da se uz poslovne fondove predviđene člankom 64. ZOZO, predviđa i poslovni fond Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti.
Dakle, bez obzira na to što se predmetni štetni događaj dogodio u vrijeme kada je na snazi bio ZOZO, sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu bio je uređen posebnim zakonom (ZOZOZZR). To znači da je u razdoblju od 4. siječnja 2006. do 1. siječnja 2011., kada je prestao važiti ZOZOZZR, obvezno zdravstveno osiguranje provodio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, osim obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu kojeg je provodio Zavod.
U tom razdoblju su odredbama ZOZO bili regulirani svi oni prihodi iz kojih se namiruju troškovi obveznog zdravstvenog osiguranja, među kojima su i prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (dio naplaćene funkcionalne premije). Međutim, od namirenja iz tih prihoda bili su izuzeti troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu, slijedom čega su funkcionalnom premijom u postotku od plaćene premije osiguranja bile pokrivene sve one štete prema ZOZO, ali i ne i one prema ZOZOZZR.
Tek od 1. siječnja 2011., na temelju ZIDZOZO, prihodi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa tako i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdvajaju društva osiguratelja u visini 7 % od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, postali su i doprinosi za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu.
Stoga je tuženik izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja po polici (ugovoru) o osiguranju od automobilske odgovornosti važećoj na dan štetnog događaja (28. srpnja 2010.) pokrio sve one štete koje nisu posljedica ozljede na radu, dok je predmetna šteta, koja ujedno predstavlja ozljedu na radu, a koja se dogodila do 1. siječnja 2011., bila u režimu ZOZOZZR i time nije pokrivena funkcionalnom premijom.
Dakle, neovisno o tome kada su dospjeli pojedini iznosi štete koju tužitelj potražuje ovom tužbom i neovisno o tome koji su propisi vrijedili u trenutku plaćanja troškova liječenja i naknade za bolovanje, za ocjenu je li ta šteta pokrivena funkcionalnom premijom isključivo je mjerodavan trenutak nastanka štetnog događaja (ozljede na radu) i propisi koji su u tom trenutku bili mjerodavni u odnosu na prihode iz kojih se namiruju troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu.
Drugim riječima, odredbe ZOZO kojima je regulirano financiranje tužitelja izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti moguće je primijeniti na sve one slučajeve ozljeda na radu koje su se dogodile prestankom važenja ZOZOZZR, i to po policama osiguranja od automobilske odgovornosti koje su sklopljene nakon 1. siječnja 2011.
Navedeno je shvaćanje u skladu sa samom svrhom ugovora o osiguranju, ali i s činjenicom da je funkcionalna premija, kao dio premije osiguranja, vezana uz konkretnu policu osiguranja i buduće osigurane slučajeve.
Imajući na umu sve navedeno, odgovarajući na postavljeno pitanje tužitelja valja istaknuti da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačavajući prvostupanjsku presudu odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete (troškova liječenja i naknade za bolovanje) koja je dospjela nakon 1. siječnja 2011., unatoč tome što je štetni događaj nastao u režimu ZOZOZZR.
Tijekom postupka tuženik je osim prigovora koji je ovom odlukom otklonjen, istaknuo i niz drugih prigovora, među ostalima i prigovor (su)odgovornosti osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja iz kojeg je proizašla utužena šteta, a koji prigovor, kao žalbeni, drugostupanjski sud u pobijanoj odluci nije u dovoljnoj mjeri (o)cijenio.
S obzirom na to da se odgovornost vlasnika vozila za štetu koja je prouzročena pogonom dvaju ili više motornih vozila procjenjuje prema načelu krivnje (članak 1072. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj 35/05), onda je upravo u smislu navedene zakonske odredbe bilo potrebno preispitati stupanj krivnje vlasnika oba vozila kao osnovne pretpostavke odštetne odgovornosti, vodeći pritom računa o dokazima koje su stranke predložile, a prvostupanjski sud potom izveo, radi utvrđenja (su)odgovornosti za nastanak predmetne prometne nezgode oba vlasnika vozila (i osiguranika tužitelja i osiguranika tuženika).
Kako stoga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja, a drugostupanjski će sud u nastavku postupka, ponovno odlučujući o žalbi tuženika, odgovoriti i na ostale prigovore tuženika, uključujući prigovor razmjernog dijela krivnje osiguranika tužitelja za predmetni štetni događaj.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v. r.