- 1 -              Revt 305/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: Revt 305/2018-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Đ. A. dioničko društvo za proizvodnju, usluge i vanjskotrgovinski promet, OIB ..., S. B., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S. B., protiv tuženika Odvjetničkog društva L. & K., j.t.d., OIB ..., u Z., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5115/2017-5 od 28. prosinca 2017. kojom je potvrđena međupresuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-5603/2009 od 6. lipnja 2017., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se međupresuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-5603/2009 od 6. lipnja 2017. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5115/2017-5 od 28. prosinca 2017. te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Međupresudom suda prvog stupnja u točci I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se ništavim ugovor sklopljen dana 02. 01. 2005. godine između tužitelja Đ. Đ. A. d.d. S. B., ... i tuženika S. & L. & K. odvjetničko društvo iz Z., ....

 

Utvrđuje se ništavim ugovor sklopljen dana 10. 06. 2005. godine između tužitelja Đ. Đ. A. d.d. S. B., ... i tuženika S. & L. & K. odvjetničko društvo iz Z., ....

 

Utvrđuje se ništavim aneks ugovoru od 10. 06. 2005. godine sklopljen dana 20. 12. 2005. godine između tužitelja Đ. Đ. A. d.d. S. B., ... i tuženika S. & L. & K. odvjetničko društvo iz Z., ...."

 

U točci II izreke odlučeno je da će do pravomoćnosti ove međupresude sud zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

 

U točci III izreke odluka o troškovima postupka ostavljena je za kasniju presudu u toj pravnoj stvari.

 

Presudom suda drugog stupnja u točci I izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja pa je gore navedena međupresuda suda prvog stupnja potvrđena u točci I izreke.

 

U točci II izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 43.750,00 kuna.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pa se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje, odnosno da se one preinače tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev, a tuženiku naložilo naknaditi parnični trošak tužitelju zajedno s troškom revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom pa je predložio da se revizija odbije, a tuženiku prizna trošak sastava odgovora na reviziju i kao takvog dosudi.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) u onom dijelu u kojem se revizijom ona pobija i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu, a ograničavajući se samo na revizijske razloge i navode iznesene u pogledu toga, za zaključiti je da u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju se upire revizijom jer odluka ne sadrži dostatne razloge da bi se ona mogla ispitati.

 

U ovom parničnom postupku tužitelj je ustao tužbom kojom je tražio da se utvrde ništavim ugovori sklopljeni između stranaka 2. siječnja 2005. i 10. lipnja 2005. te aneksa od 20. prosinca 2005. tom zadnjem ugovoru, te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju nepripadno primljene iznose po osnovi ovih ugovora u visini od 3.448.208,90 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Prvostupanjski je sud odlučio međupresudom o tužbenim zahtjevima na utvrđenje ništavim prije spomenutih ugovora aneksa ugovoru te odbio te tužbene zahtjeve, dok je odlučio zastati sa odlučivanjem o tužbenom zahtjevu na isplatu do pravomoćnosti međupresude.

 

Drugostupanjski je sud s obzirom na način odlučivanja zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o međupresudi nego o djelomičnoj presudi kada je prvostupanjski sud odlučio samo o utvrđenju ništetnosti ugovora, a nije odlučio i o isplati pa je utoliko našao da takvo odlučivanje nije utjecalo na zakonitost donesene odluke unatoč toga što nisu postojali uvjeti za odlučivanje međupresudom kada je prvostupanjski sud našao neosnovanim tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti i odbio ga je.

 

U tom procesnom dijelu revizijom se odluka suda ne pobija pa se ovaj revizijski sud ograničio samo na ispitivanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju se tužitelj poziva u reviziji.

 

Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih ugovora smatrajući da su stranke bile ovlaštene na zaključivanje navedenih ugovora od 2. siječnja 2005. i 10. lipnja 2005. kao i aneksa tom ugovoru od 20. prosinca 2005. ocjenom njihovog sadržaja da se radi o ugovoru o zastupanju tužitelja u postupcima koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Slavonskom Brodu pod brojem P-478/01 i P-391/02, ali ne u smislu obavljanja pojedinih parničnih radnji tijekom postupka za koje je bio angažiran drugi punomoćnik odvjetnik K. već u zastupanju za ishođenje naplate tražbine tužitelja prema tuženiku iz tih postupaka tj. prema Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane.

 

Tako nižestupanjski sudovi smatraju da sklopljeni ugovori ne trpe od razloga ništetnosti jer da su ugovori mogli biti sklopljeni sadržaja kojeg oni imaju prema ugovorenoj naknadi sukladno tarifnom broju 39 Odvjetničke tarife u visini od 20% naplaćenog iznosa po prvom ugovoru odnosno 30% po naplaćenoj tražbini iz drugog ugovora. Ovo stoga što je drugostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz prvostupanjskog postupka da je zakonito ugovorena naknada za zastupanje po prvom ugovoru u članku 3. tog ugovora prema kojoj se tuženik obvezao da će radnje za zastupanje obaviti do okončanja parničnog postupka te u ovršnom postupku radi naplate tražbine ako naplata potraživanja bude realizirana do 1. svibnja 2005., a u protivnom ne bi imao pravo na tu naplatu. U odnosu na drugi parnični predmet P-391/02 utvrđeno je, a od tih utvrđenja je pošao sud drugog stupnja da je u trenutku sklapanja tog ugovora bila već donesena prvostupanjska presuda kojom je bio odbijen tužbeni zahtjev te je već bila podnesena i žalba tužitelja s time da se tuženik obvezao preuzeti zastupanje u daljnjem tijeku postupka, a naknada za zastupanje prema članku 3. tog ugovora ugovorena je u iznosu od 30% naplaćenog iznosa s time da bi tuženiku pripalo pravo na nagradu za zastupanje ukoliko tužitelj primi drugostupanjsku odluku po žalbi do 31. prosinca 2005. odnosno po produženom roku iz aneksa tom ugovoru do 31. ožujka 2006. Za taj potonji predmet isplata naknade nije bila vezana uz uspjeh u sporu, a uostalom u tom postupku nije niti polučen uspjeh budući da su naknadno revizijskom odlukom bile preinačene prvostupanjske presude i u konačnici odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Tužitelj je u ovome sporu smatrao ugovore ništetnim jer da su oni suprotni moralu odnosno da su bez valjane pravne osnove, bez determiniranja predmeta obveze, a nemoralni utoliko što je tuženik primio naknadu za nešto što nije bilo ugovoreno niti obavljeno.

 

Drugostupanjski sud smatra da su predmetni ugovori po svom sadržaju i određivanju naknade sklopljeni sukladno Tbr. 39 stavku 1 Tarife za rad odvjetnika jer je dopušteno ugovoriti naknadu u razmjeru s uspjehom u postupku odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku odvjetnik izvršiti, a nije pređena gornja granica od 30% od ukupnog  ostvarenog uspjeha.

 

Nadalje drugostupanjski sud smatra da ugovori nisu sklopljeni po neovlaštenoj osobi od strane tužitelja niti za njihovo sklapanje da bi postojala nedopuštena  pobuda iz članka 53. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 ... – dalje: ZOO). Drugostupanjski se sud obzirom na način odlučivanja prvostupanjskog suda nije bavio opsegom izvršene usluge i visine tražbine po tužbenom zahtjevu.

 

Utoliko drugostupanjski sud prihvaća odluku prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva smatrajući da sklopljeni ugovori nisu ništetni.

 

Tužitelj je smatrao  ugovore ništetnim pozivom na odredbu iz članka 49., članka 52., članka 53. i članka 103. ZOO.

 

Nižestupanjski sudovi smatraju da su sklopljeni ugovori zakoniti iz razloga jer je način takvog ugovaranja obavljanja posla i naknade za posao ugovoren u skladu s člankom 39. Tarife za rad odvjetnika kojem zaključku drugostupanjski sud pridodaje i to da se oni ne mogu smatrati ništetnim ni po članku 53. stavku 2. ZOO.

 

Za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu te prihvaćanjem zaključaka nižestupanjskih sudova, posebno drugostupanjskog suda, nedostaju razlozi.

 

Naime, odredbom članka 49. ZOO propisano je da je predmet obveze nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

 

Odredbom iz članka 52. ZOO je propisano da ako osnova ne postoji ili je nedopuštena da je ugovor ništetan.

 

Odredbom članka 53. ZOO koji govori o pobudama za sklapanje ugovora propisano je u stavku 1. da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravovaljanost, ali je stavkom 2. propisano da ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. U stavku 3. ove zakonske odredbe navedeno je da ugovor bez naknade nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova sugovaratelja.

 

Odredbom članka 103. stavak 1. ZOO propisano je da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

 

Stavkom 2. iste zakonske odredbe propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

 

Zato je u pravu tužitelj kada tvrdi da drugostupanjski sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama, a te su je li u konkretnom slučaju predmet obveze sklopljenih ugovora bio nedopušten (članak 49. ZOO) odnosno postoji li osnova ili je ona nedopuštena što bi moglo rezultirati ništetnošću ugovora zbog osnove iz članka 52. ZOO.

 

U odnosu na pobude za zaključenje ugovora drugostupanjski je sud uopćeno naveo da nema uvjeta za ništetnost ugovora po članku 53. stavku 2. ZOO jer tužitelj to nije dokazao.

 

Kada se tome pridoda da niti prvostupanjski sud nije predmet raspravio na onaj način zbog kojeg je tužitelj zatražio da se utvrdi ništetnim navedene ugovore i da se tuženiku naloži povrat iznosa primljenih kao nagradu za rad po sklopljenim ugovorima tada je za zaključiti da je preuranjen zaključak ne samo s procesnog gledišta već i primjene materijalnog prava, o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva.

 

Za sada nisu ovom revizijskom sudu dvojbeni razlozi iz nižestupanjskih presuda da tuženik može sklopiti ugovore kao odvjetničko društvo sa strankom i ugovoriti naknadu za obavljeni posao srazmjerno uspjehu u sporu, a primjenom članka 39. Tarife za rad odvjetnika.

 

Međutim, da bi se uopće mogao utvrditi srazmjer uspjeha u zastupanju tužitelja po navedenim ugovorima potrebno je bilo u postupku utvrditi što je predmetom obveze da bi se moglo na pravilan način valorizirati je li tuženik obavio ugovoreni posao za tužitelja po navedenim ugovorima, i za to navesti razloge.

 

Tek kada se utvrdi što je bio predmet obveze tada se u postupku može ispitati je li predmet obaveze bio dopušten odnosno nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima te moralu društva što može dovesti do ništetnosti ugovora po članku 103. ZOO. Nastavno, potrebno je ispitati i navesti razloge je li postojala osnova za sklapanje ugovora i je li ona bila dopuštena jer i u slučaju nedopuštenosti osnove ugovora ugovor bi isto tako bio ništetan (članak 52. ZOO).

 

S tim u svezi potrebno je da sudovi ocijene sadržaj navedenih ugovora, vrijeme kada su oni sklopljeni s obzirom na vođenje postupaka za koje su se vezivale radnje tuženika za tužitelja, dopuštenost predmetnog ugovaranja zastupanja tužitelja s obzirom na te okolnosti i ugovorenu naknadu, a s tim u svezi svakako će biti potrebno i onda ocijeniti ako su i predmet i osnova dopušteni je li tuženik ispunio obveze prema tužitelju iz navedenih ugovora da bi mogao zadržati naknadu isplaćenu po tim ugovorima.

 

U konkretnom slučaju zato je nužno da sud odluči o svim zahtjevima koje je tužitelj postavio u postupku i donese jedinstvenu odluku koju takva sudska odluka ima u funkciji ostvarivanja zatražene pravne zaštite, uz jasno naznačene razloge zašto je sud odlučio o tužbenim zahtjevima upravo na takav način.

 

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na odredbu iz članka 394. stavak 1. ZPP.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.