1              Poslovni broj: 12 UsI-1232/2019-14

 

 

 

                                        

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

  Rijeka, Erazma Barčića 5

 

           Poslovni broj: 12 UsI-1232/2019-14

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kuruzović, u upravnom sporu tužitelja I. B. iz H., H…, kojeg zastupaju opunomoćenice iz O. d. K. M. K. M., odvjetnice u R., I. D…, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Frana Kurelca 3, Rijeka, radi naknade za nezaposlene, 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Poništava se rješenje tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: UP/II-562-02/19-19/2449, URBROJ: 522-05/1-1-1-19-2 od 30. srpnja 2019. i rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti, Ispostave Delnice, KLASA: UP/I-561-02/18-01/02, URBROJ: 2170-09-02/-19-39 od 10. lipnja 2019.

 

II.              Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 9.375,00 (devet tisuća i tristo sedamdeset pet) kuna u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti odluke o troškovima upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: UP/II-562-02/19-19/2449, URBROJ: 522-05/1-1-1-19-2 od 30. srpnja 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti, Ispostave Delnice, KLASA: UP/I-561-02/18-01/02, URBROJ: 2170-09-02/-19-39 od 10. lipnja 2019. Navedenim prvostupanjskim rješenjem poništeno je rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-561-02/18-01/02, URBROJ: 2170-02/4-18-29 od 15. lipnja 2018. kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu za nezaposlene u mjesečnom iznosu od 1.272,52 kuna počev od 10. veljače 2018. i nadalje, dok za to budu postojali Zakonom propisani uvjeti. Također, istim rješenjem je tužitelju priznato pravo na naknadu za nezaposlene počev od 1. veljače 2018. do 31. siječnja 2019., uz pojedinačno navođenje mjesečnih iznosa naknade. Prema istom rješenju tužitelj je dužan vratiti iznos od 5.791,31 kunu. Prvostupanjsko tijelo svoju odluku u bitnome obrazlaže okolnošću da je poništenim rješenjem netočno obračunata naknada za nezaposlenog hrvatskog branitelja jer da nije odbijen mjesečni prihod po članu kućanstva, zbog čega da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, pozivajući se na odredbu članka 129. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09, u daljnjem tekstu ZUP). Također, za vrijeme korištenja prava nastupila je okolnost zbog koje tužitelj više ne ispunjava uvjete za priznanjem predmetnog prava.

 

Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovome Sudu u kojoj je u bitnome naveo da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pojašnjavajući da je obavijestio prvostupanjsko tijelo o promjeni činjenice vezano za svoje pravo, zbog čega da je prvostupanjsko tijelo imalo dovoljno vremena za postupanje. Ističe da je prvostupanjsko tijelo trebalo donijeti rješenje o ukidanju rješenja jer da time ne bi nastale posljedice za njega u vidu vraćanja svega primljenog. Navodi da je prvostupanjsko tijelo uslijed vlastite pogreške pogrešno primijenilo propis, a koja pogreška ne može ići na njegovu štetu. Ističe da je postupao s povjerenjem, navodeći da dobivena naknada predstavlja njegovu vlastitu imovinu čija je zaštita zajamčena člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije o ljudskim pravima. Poziva se na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Čakarević protiv Hrvatske

(zahtjev broj 48921/13) te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009., U-IIIb-1373/2009 od 7. srpnja 2009.  i U-III-3063/2007 od 4. listopada 2011. prema kojima pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana, Navodi da je povrijeđeno načelo zaštite stečenih prava (članak 13. ZUP-a), pojašnjavajući da je stekao pravo socijalne naravi određeno lex specialis zakonskim odredbama, a koje predstavlja novčanu pomoć nezaposlenim hrvatskim braniteljima koji su socijalno ugroženi. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže u tužbenom zahtjevu poništenje osporavanog rješenja i prvostupanjskog rješenja, uz naknadu troškova upravnog spora.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu i naknadnim podnescima u bitnome ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

Tužitelj u daljnjim podnescima u bitnome ostaje kod navoda iznesenih u tužbi, navodeći da je odluku Europskog suda za ljudska prava Čakarević protiv Hrvatske u svojoj praksi implementirao i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji da je u nekoliko u svojih odluka izrazio stajalište da se u demokratskim društvima pridaje posebna važnost načelu dobrog upravljanja. Načelo dobrog upravljanja podrazumijeva jasne i transparentne radnje tijela javne vlasti koji moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima o kojima u konačnici ovisi materijalna egzistencija pojedinaca.

 

Na ročištu za raspravu održanom 12. listopada 2020. strankama je dana mogućnost izjasniti se o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS). Na istom ročištu za raspravu stranke su ostale u cijelosti kod svih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja za saslušanjem tužitelja i svjedoka kao suvišni u skladu s odredbom članka 33. stavkom 1. ZUS-.a Potom je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora i upravnog postupka te je rasprava zaključena.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

Dakle, izvanredni pravni lijek poništavanja i ukidanja nezakonitog rješenja uređen je odredbama članka 129. do 132. ZUP-a.

 

Odredbom članka 129. stavkom 3. ZUP-a propisano je da u slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništen ili ukidanjem rješenja.

 

Naime, nije sporno da je tužitelju prvostupanjskim rješenjem KLASA: UP/I-561-02/18-01/02, URBROJ: 2170-09-02/4-18-29 od 15. lipnja 2018. priznato pravo na naknadu za nezaposlene u mjesečnom iznosu od 1.272,52 kune počev od 1. veljače 2018. i nadalje dok postoje Zakonom propisani uvjeti za ostvarivanje tog prava niti da je tužitelj 15. studenog 2018. obavijestio prvostupanjsko tijelo o promjeni činjenice koja utječe na gubitak prava ili smanjenja opsega korištenja prava na naknadu za nezaposlene (priznanje prava na mirovinu), čime je tužitelj postupio u skladu s točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja od 15. lipnja 2018. Također, nije sporno da je prvostupanjsko tijelo u postupku priznanja prava na naknadu za nezaposlene propustilo pravilno utvrditi činjenično stanje na način da je propustilo odbiti mjesečni prihod po članu kućanstva od iznosa obračunate naknade. Međutim, sporna je primjena odredbe članka 129. ZUP-a, odnosno može li se propust prvostupanjskog tijela u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja podvesti pod odredbu članka 129. stavka 3. ZUP-a.

 

Dakle, ustaljeno je stajalište prema kojem se, kada se cijeni je li u rješavanju upravne stvari došlo do povrede materijalnog propisa prema kojem je odnosna stvar riješena, ne ulazi i u preispitivanje činjeničnog stanja na koje je primijenjen materijalni propis, jer ono ostaje onakvo kakvo je u postupku utvrđeno, bez obzira na to što je činjenično stanje možda nepravilno ili nepotpuno utvrđeno, pa i kada je eventualno upravo zbog tako utvrđenog činjeničnog stanja povrijeđen materijalni propis. Ni situacija u kojoj je povreda materijalnog propisa nastala zbog pogrešno izvedenog zaključka o činjeničnom stanju ne daje podlogu za poništenjem rješenja po ovoj osnovi, jer izvođenje zaključaka spada u utvrđivanje činjeničnog stanja pa je ako je zaključak pogrešan, onda je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Dodatno se napominje da razlog za ukidanje rješenja ne može biti ni možebitna povreda pravila upravnog postupka, što pripada u područje postupovnog, a ne materijalnog prava.

 

Imajući na umu netom izneseno, osnovano tužitelj prigovara da u predmetnom slučaju nije bilo mjesta za poništavanje rješenja zbog očite povrede materijalnog propisa. Naime, iz obrazloženja prvostupanjskog, kao i drugostupanjskog rješenja slijedi da je povreda materijalne norme utvrđena na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešnog zaključka o utvrđenim činjenicama u dijelu koji se odnosi na odlučnu činjenicu vezano za članove kućanstva tužitelja i njihov prihod pa navedena utvrđena nova činjenica nije osnov za primjenu navedenog izvanrednog pravnog lijeka.

 

Stoga neovisno o tome jesu li prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja činjenice doista pogrešno utvrđene, uključujući pogrešno utvrđivanje činjenica zbog pogrešno izvedenog zaključka o njoj te je li možebitno pogrešno utvrđena činjenica dovela do pogrešne primjene materijalnog propisa, nije bilo pravnog temelja za primjenu članka 129. stavka 3. ZUP-a, a koja se temelji na razlozima takve vrste.

 

Imajući u vidu gore navedeno, potrebno je napomenuti da je ovakav stav zauzeo i Europski sud za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Strasbourgu u presudi Gashi protiv Hrvatske broj: 32457/05 od 13. prosinca 2007. prema kojem navedeni sud smatra da bi greške ili propusti državnih tijela trebali ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni pravni interes, odnosno drugim riječima rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propisi se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina (vidi,  mutatis  mutandis, Radchikov v. Russia, br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.). Osim toga, takvo postupanje se protivi i načelu pravne sigurnosti koje je citirano u članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pročišćeni tekst MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i  2/10), a koji stav je zauzet i u presudi Vijatović protiv Hrvatske od 21. rujna 2017. zahtjev broj: 50200/13.

 

Također, u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu povrijeđeno je i načelo dobrog upravljanja. Načelo dobrog upravljanja podrazumijeva jasne i transparentne radnje javnopravnog tijela, a koja tijela moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima o kojima ovisi materijalna egzistencija pojedinca. Javnopravna tijela su dužna postupati pravodobno i na prikladan i dosljedan način. Ovakav stav je zauzet i odlukama Europskog suda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Strasbourgu Moskal protiv Poljske  od 15. rujna 2009., zahtjev broj 10373/05 i Čakarević protiv Hrvatske od 26. travnja 2018., zahtjev broj 48921/13. Pri tome se ne dovodi u pitanje pravo i obveza javnopravnih tijela da postupaju u skladu sa zakonom i u javnom interesu, ali takvo postupanje ne smije i ne može biti na teret građana, odnosno ovdje tužitelja koji se u dobroj vjeri pouzdao u sadržaj rješenja od 15. lipnja 2018., pri tome ne dovodeći u sumnju utvrđenu naknadu za nezaposlene. Osim toga, tužitelj je pravodobno obavijestio javnopravno tijelo o činjenici koja utječe na gubitak njegovog priznatog prava, slijedom čega je postupio u skladu s točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja od 15. lipnja 2018. te je prvostupanjsko tijelo po navedenome valjalo postupiti primjenom mjerodavnog materijalnog prava, ali ne primjenom odredbe članka 129. stavka 3. ZUP-a.

 

Slijedom navedenog, tuženik i prvostupanjsko tijelo su bez valjanog pravnog temelja poništili pravomoćno prvostupanjsko rješenje od 15. lipnja 2018. pa je sukladno prethodnom Sud usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavano rješenje tuženika od 30. srpnja 2019. i prvostupanjsko rješenje od 10. lipnja 2019. (članak 58. stavak 1. ZUS-a) te na taj način Sud predmet nije vratio na ponovan postupak, već je ovom presudom sam riješio stvar na način da ostaje na snazi prvostupanjsko rješenje od 15. lipnja 2018. u cijelosti.

 

Odluka o troškovima upravnog spora temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a u svezi s člankom 79. stavkom 1. ZUS-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja putem njegovog opunomoćenika sukladno Tbr. 23. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa). Sukladno prethodnom, tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe od 11. rujna 2019. u iznosu od 3.125,00 kuna (iznos uvećan za PDV), sastav podneska od 30. ožujka 2020. u iznosu od 3.125,00 kuna (iznos uvećan za PDV) i za pristup ročištu 12. listopada 2020. u iznosu od 3.125,00 kuna (iznos uvećan za PDV), odnosno u sveukupnom iznosu od 9.375,00.

 

Tužitelju nije priznat trošak sastava žalbe izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja od 10. lipnja 2019. iz razloga što su troškovi upravnog postupka normirani Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09). Također, tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 28. listopada 2019. jer Sud navedeni podnesak nije ocijenio nužnim i potrebnim. Sukladno prethodnom, u preostalom dijelu je odbijen zahtjev tužitelja.

 

Stoga je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude. 

 

U Rijeci 14. listopada 2020.

 

                                                                                                                               S u t k i n j a

 

                                                                                                            Marija Renner Jakovljević, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.