-1-

Poslovni broj: 4 UsI-879/2020-13

Poslovni broj: 4 UsI-879/2020-13

U   I M E   R  E P U B L I K E   H R V A T S K E

 P R E S U D A

               Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja D. M., s boravištem u O., kojeg zastupa opunomoćenica T. R., odvjetnica u ZOU H. K., M. K., D. A. i T. R., O., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave šibensko-kninske, Službe za granicu, S. Radića 79, Šibenik, radi napuštanja Republike Hrvatske, 14. listopada 2020.,

                                                   p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja

Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave šibensko-kninske, Službe za granicu broj: 511-13-13-128-3-14/20. od 15. srpnja 2020. i za vraćanje predmeta na ponovni postupak.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

               Osporavanim rješenjem tuženika broj: 511-13-13-128-3-14/20. od 15. srpnja 2020. je pod točkom 1. riješeno da je tužitelj, rođen… u B., S., državljanin S., bez osobne putovnice, dužan napustiti Republiku Hrvatsku u roku od 30 dana od dana dostave rješenja, pod točkom 2., da je dužan ovo rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske, a ukoliko ne izvrši ovo rješenje  biti će prisilno udaljen (točka 3.).

Tužitelj u tužbi navodi da je rođen u B., R. S., ali da cijeli život prebiva u Republici Hrvatskoj te da je osoba bez državljanstva sa trajnim boravkom u Republici Hrvatskoj do 2019. Svojim tužbenim navodima uglavnom osporava pravomoćno i izvršno rješenje o protjerivanju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, Sektora za upravne poslove, strance i državljanstvo, Službe za strance i azil KLASA: UP/1-217-02/18-18/127, URBROJ: 511-01-204-19-4 od 2. travnja 2019., a koje rješenje nije predmet ovog upravnog spora.

Predlaže Sudu pribaviti podatke koji se odnose na činjenice utvrđene tim rješenjem, a odnose se na državljanstvo tužitelja, pa tako predlaže pribavljanje podataka od Veleposlanstva R. S., o upisu tužitelja u evidenciji državljana R. S., te niz dokumentacije u vezi njegovih primanja, uplata doprinosa, obrazovanja, rješenja o nasljeđivanju i drugo te saslušati tužitelja. Navodi i da je zatražio obnovu postupka koji je rezultirao donošenjem rješenja o protjerivanju i to na temelju dokaza koji se odnosi na njegovo državljanstvo. Nadalje, navodi da je osporavanim rješenjem pozvan dobrovoljno napustiti Republiku Hrvatsku, ali da nema putnu ispravu niti drugi važeći dokument te da ne može prijeći državnu granicu. Navodi i da ukoliko ne bi dobrovoljno napustio Republiku Hrvatsku, da bi bio protjeran u R. S., ali da u istoj nije živio, nije je njen državljanin, nema nekretnine, rodbinskih niti drugih veza. Navodi i da je hrvatske nacionalnosti i da od djetinjstva živi u Republici Hrvatskoj, u kojoj je i vlasnik nekretnine te ostvaruje i pravo na mirovinu. Smatra da bi izvršenjem rješenja, kao osoba bez primanja i financijskih sredstava te bez nekretnina, u vrijeme epidemije bio životno i ekonomski ugrožen izvršenjem pobijanog rješenja. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i vratiti predmet na ponovni postupak uz naknadu troška upravnog spora.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj neosnovano tvrdi da je osporavano rješenje doneseno na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te ističe da je doneseno na temelju pravomoćnog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, Sektora za upravne poslove, strance i državljanstvo, Službe za strance i azil KLASA: UP/1-217-02/18-18/127, URBROJ: 511-01-204-19-4 od 2. travnja 2019., a kojim rješenjem mu je zabranjen ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj u vremenu od 20 godina. Navodi i da je tužitelj upoznat sa razlozima donošenja rješenja te je na zapisnik dao izjavu 15. srpnja 2020. kojom prilikom je izjavio da cijeli život živi u Hrvatskoj i da je od 1991. imao status stranca na stalnom boravku koji je ukinut prilikom njegovog odlaska u zatvor 2008., da su mu roditelji hrvatski državljani, ali da je rođen u B., S. te je upisan u knjige državljana R. S., prema mjestu rođenja. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

U očitovanju od 29. rujna 2020. na odgovor na tužbu, tužitelj je naveo kako njegova izjava o državljanstvu R. S. nije podoban dokaz o istome i nema pravnu snagu te da nije upisan u knjige državljana R. S. Smatra da je osporavano rješenje doneseno preuranjeno budući da je 14. veljače 2020. podnio prijedlog za obnovu postupka u skladu s člankom 123. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje: ZUP) u odnosu na rješenje o protjerivanju, a o kojem još nije odlučeno. Predlaže Sudu poništiti pobijano rješenje tuženika.

Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda je održana javna rasprava 7. listopada 2020. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12.,152/14., 94/16. i 29/17. dalje: ZUS) bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika prema članku 39. stavku 2. ZUS-a. Prisutna opunomoćenica tužitelja je ostala pri navodima tužbe i podneska od 29. rujna 2020. te kod dokaznih prijedloga za pribavljanjem dokumentacije navedene u tužbi i saslušanjem tužitelja. Predložila je Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn za sastav tužbe, 1.250,00 kn za sastav prijedloga za osiguranje, 3.906,25 kn za sastav žalbe, 3.125,00 kn za sastav podneska od 29. rujna 2020. i 3.125,00 kn za pristup na ročište (PDV uključen).

Sud je izveo dokaze uvidom u spis te isprave sadržane u istome, te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa proizlazi da je osporavano rješenje doneseno na temelju članka 103. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj  130/11., 74/13., 69/2017., 46/18., 66/19. i 53/20.), a nakon što je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za upravne i inspekcijske poslove, Sektora za upravne poslove, strance i državljanstvo, Službe za strance i azil KLASA: UP/1-217-02/18-18/127,URBROJ: 511-01-204-19-4 od 2. travnja 2019. postalo pravomoćno i izvršno čime je tužitelju prestao zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj.

Navedenim pravomoćnim rješenjem od 2. travnja 2019. se tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske, zabranjuje mu se ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj na vrijeme od 20 godina o dana napuštanje iste, prestaje mu stalni boravak i dužan je napustiti Europski gospodarski prostor u roku od 2 dana od dana odsluženja zatvorske kazne. Ukoliko ne izvrši navedeno rješenje, riješeno je i da će se prisilno udaljiti u skladu s člankom 122. Zakona o strancima ( Narodne novine, broj 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.). Iz obrazloženja tog rješenja je razvidno da je isto doneseno u skladu s člankom 108. stavkom 2. točkom 4. Zakona o strancima, odnosno razlog protjerivanja tužitelja je opasnost za nacionalnu sigurnost, odnosno postojanje sigurnosnih zapreka za daljnji ostanak istoga u Republici Hrvatskoj.

Dakle, tužitelj je nesporno iz prethodno navedenih razloga pravomoćnim rješenjem protjeran iz Republike Hrvatske te mu je prestao zakoniti boravak, a koja je jedina odlučna činjenica za donošenje rješenja o povratku, odnosno napuštanju Republike Hrvatske.

Tužitelj je imao mogućnost osporavati rješenje o protjerivanju tužbom u upravnom sporu te u tom postupku isticati prigovore u vezi svog državljanstva i osobnih prilika, što je propustio učinio, pa je stoga to rješenje postalo pravomoćno i izvršno, a u vezi podnesenog prijedloga za obnovu postupka prema članku 123. ZUP-a, radi se o izvanrednom pravnom lijeku koji ni na koji način ne utječe na izvršnost tog rješenja.

Stoga tužbeni navodi tužitelja koji se odnose na činjenice utvrđene u prethodno vođenom postupku radi protjerivanja tužitelja se ne mogu iznositi niti ocjenjivati u ovom sporu. Dvojbenost njegovog državljanstva, za koje sam iznosi kontradiktorne navode jer je u izjavi od 15. srpnja 2020. izjavio da je upisan u knjige državljana, a koje navode predmetnom tužbom negira,  te njegove osobne prilike, ima li financijska sredstva i nekretnine ili ne, te koji je njegov stupanj obrazovanja i mirovinska primanja te ima li ista ili ne, nisu od utjecaja na zakonitost rješenja o povratku, odnosno određivanju napuštanja Republike Hrvatske, niti predmet ovog upravnog spora.

K tome, u vezi navoda tužitelja koji se odnose na državljanstvo, iz izjave tužitelja dane na zapisnik 15. srpnja 2020. (list spisa 40), proizlazi da je državljanin R. S. jer je rođen u B., R S. te da se „u to vrijeme tako radilo”, a činjenice u vezi njegovog državljanstva, odnosno veze s državom podrijetla i osobne prilike su bili predmetom prethodno vođenog postupka, odnosno rješenja o protjerivanju.

Dakle, osporavanim rješenjem tuženika od 15. srpnja 2020., koje je predmet ovog spora je samo, nakon ispunjenja propisanih preduvjeta, određeno tužitelju napustiti Republiku Hrvatsku i to u izvršenju pravomoćnog rješenja o protjerivanju istoga.

Člankom 103. stavkom 2. Zakona o strancima je predviđeno da rješenjem iz stavka 1. ovoga članka utvrdit će se da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, odredit će se rok u kojem je dužan napustiti EGP (rok za dragovoljni odlazak), zaprijetiti prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP, te da je dužan prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a.

Stavkom 3. istog članka je propisano da prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 101. ovoga Zakona, uzet će se u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana, a stavkom 6. da rok za dragovoljni odlazak državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje na kratkotrajnom boravku počinje teći prvoga dana od dana dostave rješenja o povratku odnosno od puštanja državljanina treće zemlje na slobodu s izdržavanja kazne zatvora.

Budući da je osporavano rješenje doneseno na temelju prethodno citiranih odredbi materijalnog propisa i to nakon pravomoćnosti rješenja o protjerivanju, ispunjeni su svi potrebni preduvjeti za donošenje tog rješenja. Pri tome su u obzir uzete osobne prilike tužitelja, budući da je tuženik odredio maksimalni rok od 30 dana za napuštanje Republike Hrvatske.

Radi svega navedenoga, Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem i pribavljanjem dokumentacije u vezi njegovog državljanstva te njegove financijske, obrazovne i druge situacije, iz razloga što te činjenice ne bi bile od nikakvog utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja već se tužbeni navodi i predloženi dokazi odnose na postupak koji je prethodio i koji je okončan pravomoćnim i izvršnim rješenjem o protjerivanju od 2. travnja 2019.

K tome, ukoliko je pokrenut postupak obnove tog rješenja o protjerivanju i upravno tijelo ocijeni da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje razloga za obnovu, tužitelj ima mogućnost zatražiti  odgodu izvršenja osporavanog rješenja koju predviđa ZUP u članku 140. stavku 1., a prema kojem, na prijedlog stranke, a radi izbjegavanja nastanka teško popravljive štete, javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje može odgoditi izvršenje i, ako je to nužno, produžiti odgodu izvršenja rješenja sve do donošenja pravomoćne odluke o upravnoj stvari.

Slijedom iznesenoga, Sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te je primjenom članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao pod točkom I. izreke ove presude.

Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnog spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćenici odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

                                                    U Osijeku 14. listopada 2020.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).