- 1 -              Rev 1602/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1602/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. S. iz R., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici S. R. i R. K., odvjetnici u P., protiv tuženice N. P. iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik u L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2109/15-2 od 12. prosinca 2016., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno broj P-1773/15-45 od 28. kolovoza 2015., na sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnina - podruma u kući u R., izgrađenoj na k.č. 721/Z i k.č. 722/Z, upisano u zk.ul. 198, poduložak 2 k.o. R., 2. etaža: 1/9 posebni dio zgrade koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju sl. "B" tipa 196, sa pravom suvlasništva hodnika sl. r, pa je tuženica dužna tužitelju priznati pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem tužitelj traži da mu tuženica izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama na njegovo ime i vlasništvo, u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, jer će tu ispravu u slučaju neizdavanja zamijeniti presuda po pravomoćnosti, a odbijen je i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se zemljišnoknjižnom odjelu te stalne službe naloži da provede presudu i upis prava vlasništva na temelju iste na ime tužitelja, po njezinoj pravomoćnosti. Toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 29.095,16 kn, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u preostalom dijelu, u iznosu 3.029,84 kn.

 

Drugostupanjskom je presudom suđeno:

 

              „I. Prihvaćanjem žalbi tuženice, preinačuje se dio t. I. presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, posl. br. P-1773/2015-45 od 28. kolovoza 2015., kojim je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnina - podruma u kući u R., izgrađenoj na k.č. 721/Z i k.č. 722/Z, upisano u zk.ul. 198, poduložak 2 k.o. R., 2. etaža: 1/9 posebni dio zgrade koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju sl. "B" tipa 196, sa pravom suvlasništva hodnika sl. r pa je tuženica N. P. dužna tužitelju priznati pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, i to na način da se sada u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan.

 

II. Prihvaćanjem žalbi tuženice, preinačuje se dio t. II. presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, posl. br. P-1773/2015-45 od 28. kolovoza 2015., kojim je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 29.095,16 kuna, i to na način da se sada tužitelja obvezuje da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.885,00 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 7.500,00 kuna odbija zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka, a odbija se i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 25.970,16 kuna.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi trošak ovog žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kuna, u roku od 15 dana.“

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska odluka preinači na način da se potvrdi prvostupanjska odluka.

 

              U odgovoru na reviziju tuženica predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu. Traži troškove na ime sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, dok su sami razlozi presude jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Pritom valja napomenuti da tužitelj nije određeno obrazložio u čemu se konkretno sastoji spomenuta bitna povreda za koju smatra da ju je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci počinio.

 

U revizijskoj fazi postupka sporno je i nadalje je li tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine - podruma u kući u R., izgrađenoj na k.č. 721/Z i k.č. 722/Z, upisano u zk.ul. 198, poduložak 2 k.o. R., 2. etaža: 1/9 posebni dio zgrade koji se sastoji od jedne prostorije u prizemlju sl. "B" tipa 196, sa pravom suvlasništva hodnika sl. r, po osnovi dosjelosti.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tuženica upisala u zemljišnim knjigama svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju kupoprodajnog ugovora od 13. kolovoza 1984. sklopljenog sa ranijim upisanim knjižnim vlasnicima te da nikada nije bila u posjedu predmetne nekretnine;

 

- da se predmetna nekretnina nalazi u prizemnom dijelu zgrade, u kojoj se, među ostalim, nalazi stan tužitelja;

 

- da je tužitelj u posjedu predmetnog podruma neprekidno od 1985., pri čemu je tužiteljevim prednicima, baki i njenom suprugu, koji su koristili predmetni podrum preko 50 godina kao konobu, 1989. na istom priznato stanarsko pravo;

 

- da su tužitelj i Grad Rovinj zaključili Ugovor o kupoprodaji stana 14. prosinca 1993., a aneks istog ugovora 12. ožujka 1999., kojim aneksom je izmijenjena toč. I. Ugovora u pogledu opisa nekretnine, pri čemu je u aneksu izostavljena prostorija u prizemlju;

 

- da je tužitelj tek 2001., kada je htio prodati stan i predmetni podrum, utvrdio da je na njemu uknjižena tuženica.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, ocjenjujući da je tužitelj, na temelju odredbi čl. 20. st. 1., čl. 21. i čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80., 36/90., „Narodne novine“, br. 53/91., 91/96. – dalje: ZOVO), stekao pravo vlasništva jer je podrum  neprekidno posjedovao kao savjestan (pošten) samostalan posjednik osobno i putem prednika, (svoje bake i njenog supruga), preko 20 godina.

 

Preinačavajući djelomično prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu, drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj tek sklapanjem ugovora o kupoprodaji stana od 14. prosinca 1993. počeo posjedovati predmetni podrum kao samostalni posjednik, jer da su do tog trenutka pravni prednici tužitelja predmetni podrum koristili na temelju stanarskog prava pa se vrijeme odlučno za stjecanje prava vlasništva na temelju instituta dosjelosti računa upravo od trenutka sklapanja navedenog ugovora o kupoprodaji stana.  Stoga, a kako od trenutka zaključenja ugovora o kupoprodaji stana od 14. prosinca 1993. pa do 2001. nije proteklo zakonom propisano vremensko razdoblje potrebno za stjecanje prava vlasništva na temelju instituta dosjelosti, u smislu odredbe čl. 28. ZOVO i čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., dalje: ZVDSP), drugostupanjski je sud odbio i taj dio tužbenog zahtjeva, ne ulazeći pri tome u sadržaj odluke o priznavanju stanarskog prava, u opseg posjeda tužitelja te u eventualne pogreške u oznaci predmetne nekretnine.

 

              Odluka drugostupanjskog suda je pravilna, ali ne posve iz razloga koje navodi drugostupanjski sud.

 

Prije svega valja reći da prema odredbi čl. 388. st. 1. ZVDSP stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ZVDSP prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako ovim prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, time da je st. 3. navedene odredbe određeno da rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni ovim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. ovoga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen ovim Zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

 

Dakle, imajući u vidu navedene odredbe, kada je u vrijeme početka tijeka roka dosjelosti u konkretnom slučaju bio na snazi ZOVO, a završetak tijeka roka za dosjelost završio je za vrijeme važenja ZVDSP, tada stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti valja prosuđivati po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme isteka roka za stjecanje vlasništva dosjelošću, dakle kada je pravo vlasništva stečeno.

 

U konkretnom slučaju, rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću počeo je teći dok je na snazi bio čl. 28. st. 2. ZOVO prema kojemu savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, dok prema st. 4. istog čl. savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

U vrijeme završetka istog roka, na snazi je bio ZVDSP, koji ima isto zakonsko rješenje u pogledu duljine rokova.

 

Prema čl. 159. st. 1. ZVDSP, vlasništvo stvari stječe se dosjelošću samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema st. 2. samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema st. 3. istog čl. samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema čl. 11. st. 1. ZVDSP tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava - samostalni je posjednik. Prema st. 2. istog čl. posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno. Prema st. 3. istog čl. svatko može u pravnom prometu valjano postupati pouzdavajući se u to da je samostalni posjednik pokretne stvari njezin vlasnik, osim ako zna ili je morao znati da nije tako.

 

Međutim, navedeni rokovi nisu tekli za vrijeme trajanja stanarskog prava kako tužitelja tako i njegovih pravnih predaka.

 

To iz razloga što se stanarsko pravo stjecalo prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/97, 68/98, 96/99) i ono se ustanovljavalo odlukom nadležnog tijela u upravom postupku te je, prema tadašnjem pravnopolitičkom uređenju, takvo pravo imalo karakter statusnog prava, a ne imovinskog prava (tako i u odluci ovoga suda broj Rev 1604/2015-2 od 23. siječnja 2019.) koje bi se moglo izjednačiti s pravom vlasništva.

 

Stoga je osoba, kojoj je aktom upravnog tijela priznato stanarsko pravo na određenoj nekretnini, na temelju tog stanarskog prava stekla jedino pravo da joj se ta nekretnina proda u postupku propisanom Zakonom o prodaji stanova, bez obzira što je naknadno otkupila predmetnu nekretninu. Slijedom toga, ona, time što joj je priznato stanarsko pravo, nije postala samostalni posjednik, jer je to njeno stanarsko pravo bilo izvedeno iz višeg prava na toj nekretnini. Utoliko je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da je tužitelj tek sklapanjem ugovora o otkupu stana od 14. prosinca 1993. počeo posjedovati stan kao samostalni posjednik.

 

Dodatno, prema shvaćanju ovoga suda (izraženog u odlukama broj Rev 1197/98 od 21. ožujka 2001., Rev 1307/07-2 od 28. listopada 2008. i dr.), kao i pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u nizu odluka (primjerice broj U-III/4792/2014. od 14. siječnja 2015.) onaj tko posjeduje nekretninu kao stanar (dakle na temelju stanarskog prava) nije savjestan posjednik u smislu odredaba ZOVO, kao niti pošteni posjednik u smislu odredaba kasnijeg ZVDSP, i u tom svojstvu ne može stjecati pravo vlasništva dosjelošću. Stoga tužitelj i njegovi pravni prednici nisu do 14. prosinca 1993. kada tužitelj sklapa Ugovor o otkupu stana, imali ispunjen niti zakonski uvjet poštenja za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

 

Vezano za razdoblje nakon 14. prosinca 1993., treba reći da je u Ugovoru o otkupu stana od 14. prosinca 1993., izmijenjenog aneksom od 12. ožujka 1999. izostavljena predmetna podrumska nekretnina, iz čega proizlazi da tužitelj po osnovi tog Ugovora, a drugi možebitni temelj tužitelj u tužbi i tijekom postupka ne spominje, nema zakonit posjed predmetnog podruma (već samo stana, koji nije predmet ovog spora) pa nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva predmetnog podruma na temelju tzv. redovne dosjelosti, u smislu čl. 159. st. 2. ZVDSP.

 

Imajući u vidu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) održane 14. veljače 2019. zauzeto shvaćanje da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe, a poštenje posjednika se pretpostavlja, pri čemu tužiteljevo poštenje (od 14. prosinca 1993. pa nadalje) nije tijekom nižestupanjskog postupka dovedeno u pitanje, nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ni po osnovi tzv. izvanredne dosjelosti propisane odredbom čl. 159. st. 3. ZVDSP. To stoga što do trenutka podnošenja tužbe nije protekao propisani dvadesetogodišnji rok, jer je tužitelj započeo s dosijedanjem predmetnog podruma 14. prosinca 1993., a tužbu je podnio 24. siječnja 2012.

 

Kako tužitelj nije dokazao da je ispunio sve pretpostavke kvalitete i trajanja posjeda koje se zahtijevaju za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kako redovnom tako i izvanrednom), to su irelevantni navodi revizije u vezi opsega posjedovanja predmetne nekretnine (koje je točno površine predmetni podrum), a tu valja reći i da, u odnosu na revizijske navode kojima revident iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga navodi tuženika kojima osporava utvrđeno činjenično stanje i iznosi činjenično stanje kakvo smatra da su trebali utvrditi nižestupanjski sudovi, nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje. 

 

              Stoga, a kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Tuženici nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na reviziju, jer odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 14. listopada 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.