Poslovni broj: 7 Gž-809/2020-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Đorđu Benussi kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. Z. iz Z., OIB…., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i partneri u Z., protiv tuženika J. F. iz Z., OIB….., kojega zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 6 Povrv-1948/15-52 od 10. lipnja 2020., 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

              I. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana, a žalba tuženika je neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj 6 Povrv-1948/15-52 od 10. lipnja 2020.;

 

              a) potvrđuje

 

              - u točki I. izreke,

              - u točki II. izreke

 

              b) preinačuje u točkama III., IV. i V. izreke (kojim je odlučeno o troškovima postupka), te sudi:

 

              Nalaže se tuženiku da naknadi trošak tužitelju u iznosu od 917,50 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke (10. lipnja 2020.) do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

              II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika da im protivna strana naknadi trošak žalbe kao neosnovani.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom odlukom doslovce je odlučeno:

 

              "I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika S. Š., poslovni broj 3570/13 od 13.12.2013. za iznos od 14.627,52 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 747,14 kn od 6.8.2011. do isplate,

- 747,14 kn od 6.9.2011. do isplate,

- 747,14 kn od 6.10.2011. do isplate,

- 747,14 kn od 6.11.2011. do isplate,

- 747,14 kn od 6.12.2011. do isplate,

- 747,14 kn od 6.1.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.2.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.3.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.4.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.5.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.6.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.7.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.8.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.9.2012. do isplate,

- 764,32 kn od 6.10.2012. do isplate,

- 535,20 kn od 6.11.2012. do isplate,

- 535,20 kn od 6.12.2012. do isplate,

- 535,20 kn od 6.1.2013. do isplate,

- 553,40 kn od 6.2.2013. do isplate,

- 553,40 kn od 6.3.2013. do isplate,

- 553,40 kn kao 6.4.2013. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.7.2015., a od 1.8.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena u 15 dana.

 

II. Ukida se platni nalog iz toč. I. za iznos od 19.205,97 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

III. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.592,50 kn u roku 15 dana.

 

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko iznosa dosuđenog pod to. III. izreke.

 

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška postupka."

 

              Protiv te odluke stranke su izjavile pravodobne i dopuštene žalbe s tim što tužitelj pobija točke II., III. IV. izreke, a tuženik točke I. i IV. izreke. Žalbe se izjavljuju iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), te se traži da se iste uvaže i postupi sukladno traženjima, a zatraženi su i troškovi žalbe.

 

              Na žalbe nije odgovoreno.

 

              Žalba tužitelja u pretežitom dijelu je neosnovana, a djelomično je osnovana i to glede odluke o troškovima, dok je žalba tuženika neosnovana. 

 

              Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 33.833,49 kn sa zateznim kamatama po dospijeću svakog iznosa kako je to navedeno u izreci s tim da je ovaj postupak pokrenut od strane ovrhovoditelja (tužitelja) prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave općenito na imovini ovršenika 26. studenog 2013., temeljem kojega je doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-3570/13 od 13. prosinca 2013. javnog bilježnika Stjepana Š. iz Z., koje je povodom prigovora ovršenika (tuženika) rješenjem broj 9 Povrv-747/14-2 od 12. rujna 2014. Općinskog suda u Samoboru stavljeno van snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-3570/13 od 13. prosinca 2013. javnog bilježnika S. Š. u Z. u dijelu kojim je određena ovrha i sve provedene radnje ukidaju, te da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

              Prvostupanjski sud na temelju raspravne građe utvrđuje da su stranke sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z., u 2. zoni za obavljanje cvjećarske djelatnosti, i to do 1. svibnja 2005., da je tužitelj predmnjevani vlasnik, da je tuženik bio dužan predati tužitelju poslovni prostor nakon isteka ugovora o zakupu (1. svibnja 2005.), te da su nakon isteka Ugovora o zakupu u posjed predmetnog poslovnog prostora uvedeni i to od strane tuženika njegova kćer A. F. S. i I. J., te su iste bile neposredni posjednici, te da se tuženik ima smatrati nepoštenim jer nakon isteka ugovora o zakupu koji je bio osnov za korištenje poslovnog prostora nije predao u posjed tužitelju (od kojega je posjed i dobio), iako je trebao znati da mu isti više ne pripada, te pozivom na odredbu članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) obvezuje tuženika da tužitelju kao predmnijevanom vlasniku naknadi koristi koje je imao od svog posjedovanja, te utvrdivši putem financijskog vještačenja kolika je ta korist koja odgovara naknadi u visini  zakupnine, a koja bi se mogla ostvariti, a po kriterijima iz zaključka G. Z. za relevantno razdoblje, održava platni nalog za iznos od 14.627,52 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, dok u preostalom dijelu ukida platni nalog (za iznos od 19.205,97 kn sa pripadajućim kamatama; a trebalo je i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan – opaska drugostupanjskog suda).

 

              To sve pokušavaju dovesti u pitanje žalbe stranaka.

 

              Kako je već rečeno žalbe se izjavljuju i zbog bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, no ovu povredu ovaj sud ne nalazi jer se pobijana odluka može ispitati, dati su razlozi o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti u pobijanoj odluci.

 

              Dalje, ne stoji žalbeni navod tužitelja da prvostupanjski sud nije pozvao vještaka da se očituje o visini naknade nakon izrade pisanog nalaza i mišljenja, jer da bi se time dovelo u pitanje pobijanu odluku u dijelu kojim je ukinut platni nalog (i odbijen tužbeni zahtjev), jer je prvostupanjski sud saslušao vještakinju L. T. G. (list spisa 211), na kojem ročištu je bio i punomoćnik tužitelja, kao i što nije bilo potrebe za izradu dopunskog nalaza i mišljenja tako da ni taj žalbeni navod tužitelja ne stoji.

 

              Ispitujući dalje pobijanu odluku po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi neku od povreda navedenih u tom članku.

 

              Žalbe dovode u pitanje utvrđeno činjenično stanje, i to tužitelj pogotovo kako je to već rečeno glede utvrđene visine  koristi koje je gubio tužitelj dok je tuženik koristio predmetni poslovni prostor nakon isteka ugovora o zakupu, dakako za kritično razdoblje, dok tuženik navodi da ne postoje činjenice o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva, te da se tuženik ne može smatrati nepoštenim posjednikom, odnosno žalbe polemiziraju s utvrđenim činjeničnim stanjem, odnosno pokušavaju dakako bez uspjeha prikazati činjenično stanje koje bi utjecalo na dosuđenje cjelokupnog iznosa zatražene isplate, odnosno koji bi otklonili odgovornost od tuženika.

             

              Tako, a što se tiče utvrđene visine, za istaknuti je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kolika bi ta korist bila za kritično razdoblje, odnosno nije u pravu tužitelj da je trebalo kao osnovanu  uzeti iznos licitiranog ugovornog odnosa iz ugovora o zakupu, odnosno tu zakupninu jer taj ugovorni odnos je prestao i to 1. svibnja 2005. kada je tuženik i trebao predati tužitelju poslovni prostor.

 

              Što se tiče žalbe tuženika, ne stoji da ne postoje činjenice o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva jer iz spisa nedvojbeno proizlazi da se naplata traži za korištenje predmetnog poslovnog prostora nakon isteka ugovora o zakupu za kritično razdoblje, odnosno što bez ikakvog pravnog osnova i dalje koristi tuđu stvar.

 

              Stoga, a kako se radi o stvari još uvije u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. ZV-a prema kojim odredbama je samo nepošteni posjednik dužan naknaditi korist od uporabe tuđe stvari.

 

              Dakle, prvostupanjski sud je pravilno na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu članka 165. stavak 1. ZV-a, a što je sve u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-198/09-07 od 26. listopada 2009. (pod točkom 2.) i broj SU IV-127/13-8 od 14. studenog 2013. (pod točkom 2.).

 

              To što je, a kako je ranije navedeno u postupku tužitelj krenuo putem ovršnog prijedloga na temelju vjerodostojne isprave, a ne odmah u parnicu, ništa ne dovodi u pitanje jer je nakon prigovora tuženika (u tom postupku ovršenika) u ovršnom postupku rješavanje ovog predmeta završilo u parnici. Što se tiče vlasništva predmetnog poslovnog prostora prvostupanjski sud je pravilno naveo da je tužitelj predmnjevani vlasnik (sa kojim je i tuženik sklopio Ugovor o zakupu koji je istekao) za to je dao valjane razloge kojima se u bitnome nema što za dodati te se tuženik, a radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na obrazloženje iz pobijane odluke (strana 4. drugi odlomak).

 

              Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka.

 

              Prvostupanjski sud je, a odlučujući o troškovima postupka pravilno, a glede utvrđivanja tih troškova primijenio odredbu članka 28. ZID ZPP/19 kojim je izmijenjen članak 154. ZPP-a, jer je člankom 117. stavak 2., i 3. ZID ZPP/19 propisana primjena odredbe članka 28. ZID ZPP/19 na postupke u tijeku u kojima do 1. rujna 2019.nije donesena prvostupanjska odluka (ovo sve s obzirom na navode tuženika u žalbi).

 

              Uzimajući to u obzir, te svakako visinu predmeta spora i zahtjev stranaka za trošak, te uspjeha stranaka u postupku prvostupanjski sud je utvrdio da je uspjeh tužitelja 43%, tuženika 57%, te došao do iznosa od 1.592,50 kn u korist tuženika, no nije uzeo u obzir i zatraženi trošak vještačenja koji je plaćen 2.500,00 kn (iznos od 250,00 kn za pristup vještaka na ročište nije plaćen, tako da nije dokazao da je taj trošak i nastao), a koji iznos (2.500,00 kn – plaćen - list spisa 174) treba priznati u cijelosti jer je bio bitan za odlučivanje u ovom predmetu, te kada se prebije taj iznos 2.500,00 kn i 1.592,50 kn dolazi se do iznosa od 917,50 kn u korist tužitelja, to je trebalo preinačiti odluku o troškovima i taj iznos sa zakonskim zateznim kamatama kako je zatraženo dosuditi tužitelju.

 

              Zatražen je i trošak žalbe, tuženik nije uspio u žalbi pa mu ne pripada taj trošak (članak 166. stavak 1. i članak 154. stavak 1. ZPP-a), dok tužitelj nije uspio glede glavnog zahtjeva već samo glede dijela sporednog zahtjeva – parnični trošak (članak 35., članak 166. stavak 2. u vezi sa člankom 154. ZPP-a), tako da je taj zahtjev trebalo odbiti kao  neosnovan, te je i odlučeno kao u točki II. izreke.

 

              Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I.a) temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, a pod točkom I.b) temeljem članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 14. listopada 2020.

 

Sudac:

 

Đorđo Benussi