- 1 -              Rev 2911/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2911/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. S. iz S. B. bb, V., Bosna i Hercegovina, sada u Nizozemskoj, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz V., protiv tuženika P. Č. iz L. G., kojeg zastupa punomoćnica S. D., odvjetnica iz D., S. radi isplate, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2832/2013-4 od 18. lipnja 2015. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-1108/10-41 od 14. lipnja 2013., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I.              Utvrđuje se postojanje tužiteljeve tražbine u iznosu od 27.000 EUR-a, kunska protuvrijednost 202.500,00 kuna.

II.              Utvrđuje se postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 61.760,00 kuna.

III.              Prebijaju se potraživanja utvrđena pod toč. I. i II. izreke ove presude i tuženiku se nalaže da tužitelju isplati iznos od 7.000 EUR-a s kamatom koja na taj iznos teče od 05.09.2007. godine, iznos od 500 EUR-a s kamatom koja na taj iznos teče od 05.09.2008. godine, iznos od 500 EUR-a s kamatom koja na taj iznos teče od 05.09.2009. godine, te iznos od 10.765,40 EUR-a s kamatom koja na taj iznos teče od 05.09.2007. godine, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 21.246,22 kuna, sve u roku od 15 dana .

IV.              Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo prijebojno potraživanje koje predstavlja razliku između 61.760,00 kn i zatraženih 100.760,00 kn.

V.              Utvrđuje se da ne postoji tužiteljevo potraživanje kojim traži naknadu štete u iznosu od 168.000,00 kn.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća kao osnovana, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Virovitici broj: P-1108/10-41 od 14. lipnja 2013. godine,

 

- p o t v r đ u j e  u dijelu u kojem je točkom I. izreke utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine u iznosu od 25.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti od 187.500,00 kn zatim u točci II. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 25.760,00 kn, te se potvrđuje u točkama IV. i V. izreke

 

- p r e i n a č u j e u preostalom dijelu točke II. izreke i pod točkom III. izreke i sudi:

 

1. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo prijebojno potraživanje koje predstavlja razliku između 25.760,00 kn i zatraženih 61.760,00 kn.

 

2. Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkom I. i II. izreke ove presude i tuženiku se nalaže da tužitelju isplati iznos od 7.000,00 EUR-a s kamatom po prodajnom tečaju poslovne banke u mjestu ispunjenja na dan plaćanja, tekućom od podnošenja tužbe, tj. 13.11.2008. godine, zatim iznos od 13.565,33 EUR-a s kamatom po prodajnom tečaju poslovne banke u mjestu ispunjenja na dan plaćanja, tekućom od 05.09.2007. godine, pa do isplate, kao i da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 30.300,15 kn, sve u roku od 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu presudu sukladno navodima iz revizije te tužbu tužitelja odbaciti, a podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tuženika u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Presuda suda drugog stupnja ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Sud drugog stupnja je u obrazloženju presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Neosnovano tuženik tvrdi da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo sud prvog stupnja, sud drugog stupnja nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.

 

Sud drugog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 7. stavak 1. ZPP obzirom da je pravilno primijenjena odredba o obvezi tuženika da iznese relevantne činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev za naknadu štete.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 27.000,00 eura sa zateznim kamatama.

 

Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prijeboja, tvrdeći da ima potraživanje prema tužitelju u iznosu od 100.760,00 kuna sa zateznim kamatama.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da su stranke zaključile 4. rujna 2007. ugovor o zajedničkom poslovnom partnerstvu kojim je tužitelj dao tuženiku u dvogodišnji najam 200 komada ovaca slovenske pasmine, kupljenih od I. B., uz uvjet da tuženik preuzme ovce s čijim zdravstvenim stanjem je tuženik potpuno zadovoljan (članak 1. i 2. ugovora),

 

- da je člankom 3. ugovora ugovoreno da će se tuženik o ovcama brinuti u potpunosti (o zdravstvenom stanju, reprodukciji, hranidbi, te izvještavati tužitelja o mogućim nastalim problemima),

 

- da se tuženik navedenim ugovorom obvezao da načelno do kraja kolovoza u tekućoj godini isporuči tužitelju 120 komada konzumnih janjaca i pronađe kupce za iste po cijeni od 700,00 kuna (točka 4. ugovora), a u slučaju da tužitelj nije zadovoljan cijenom da stranke zajedno pronalaze kupca,

 

- da se tuženik obvezao da će nadopunjavati o svom trošku brojno stanje u matičnom stadu od 200 komada ovaca, a da prihod od poticaja na ime ovaca pripada u potpunosti tuženiku u dvije proizvodne godine za 2008. i 2009.godinu (članak 5. i 6. ugovora),

 

- da su člankom 11. ugovora stranke ugovorile da tužitelj daje tuženiku pozajmicu u iznosu od 7.000,00 eura na rok od dvije godine, uz nagradu od 5 janjaca godišnje,

 

- da su stranke sklopile i Dodatak ugovoru o zajedničkom poslovnom partnerstvu 4. rujna 2007. kojim je tužitelj ovlastio tuženika da u njegovo ime izvrši kupoprodaju ovaca iz članka 1. ugovora o zajedničkom poslovnom partnerstvu, zatim da se tuženik ovlašćuje da izvrši isplatu prodavatelju I. B. iznosa od 19.000,00 eura te da se pobrine za transport ovaca do farme u G. L.,

 

- da iz ugovora o kupoprodaji proizlazi da je sklopljen između tuženika kao kupca i I. B. kao prodavatelja 22. kolovoza 2007., kojim je ugovoreno da kupac kupuje 200 ovaca po cijeni od 100 eura, da sve troškove za vađenje rodovnika i ostalih papira snosi kupac te da je isplaćena jamčevina od 1.000,00 eura,

 

- da je ugovorom o preuzimanju ovaca od 5. rujna 2007. potvrđeno da je tuženik preuzeo i odvezao 180 ovaca i isplatio 17.000,00 eura tj. preostali iznos od ukupno 18.000,00 eura,

 

- da nisu obavljene pretrage na određene bolesti prilikom kupnje ovaca te nije izdana svjedodžba na temelju provedenih mjera,

 

- da su ovce kod tuženika počele ugibati u studenome 2007.,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka veterinarske struke V. L. proizlazi da nije moguće da parazitarna bolest ovaca koju uzrokuje veliki metilj prijeđe s jedne ovce na drugu, nego se ovce zaraze kad pojedu hranu koja je prethodno bila onečišćena larvama parazita, a za razvoj od jajašca do zrelog metilja u žučovodi ovce potrebno je 6 do 10 tjedana. Bolest je potrebno liječiti i ukoliko se tretira dva puta godišnje u proljeće i jesen sve prolazi bez kliničkih simptoma jer lijek eliminira parazite iz tijela. Do ugibanja ovaca može doći u fazi kad metilj prodire u jetru i oštećuje je, ukoliko je invazija znatna, da šugu kod ovaca uzrokuje parazit koji živi na površini kože i svojim rilom buši kožu i siše krv ovce, te iritira kožu, a na mjestu uboda stvaraju se čvorići već 2 do 3 dana nakon invazije. Klinički znaci bolest su svrbež, ovca grize kožu, a vuna ispada u pramenovima. Bolest se širi naročito zimi, a liječi se kupanjem u vodi kojoj je dodan lijek ili cijepljenjem. Bolest se prenosi kontaktom sa zaraženim ovcama i predmetima s kojim je zaražena ovca bila u kontaktu,

 

- da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je vrijednost ovce po komadu 750,00 kuna, da je za prehranu 180 ovaca tuženik utrošio 23.760,00 kuna, a za hranjenje ovog broja ovaca dnevni utrošak vremena je cca 2 sata, a sat rada je 25,00 kuna, što iznosi ukupno 2.000,00 kuna,

 

- da je tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja u iznosu od 100.760,00 kuna, na ime štete koju je pretrpio zbog uginuća svog osnovnog stada, uključujući i troškove brige oko tužiteljevih ovaca, prehrane i dr.,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici broj P-579/08-34 od 21. svibnja 2009. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Virovitici broj Gž-766/09-3 od 28. listopada 2010.) ugovor o zajedničkom poslovnom partnerstvu raskinut.

 

Sudovi su zaključili da je tuženik ugovorom o zajedničkom poslovnom partnerstvu od 4. rujna 2007. preuzeo kompletnu brigu o ovcama i njihovom zdravlju (članak 3. ugovora), pa bez obzira što ovce nisu bile liječnički pregledane prilikom kupnje čim su se pojavili prvi znaci oboljenja ovaca, tuženik je trebao pozvati veterinara radi utvrđivanja o kojim bolestima se radi i odmah započeti sa liječenjem bolesnih ovaca, čime bi spriječio daljnju štetu. Dužnost i obaveza tuženika temeljem ugovora bila je da vodi brigu između ostalog o zdravstvenom stanju ovaca tužitelja, a isto tako trebao je voditi računa i o zdravlju svojih ovaca s obzirom da su ovce boravile zajedno na njegovoj farmi.

 

Sud prvog stupnja je imajući na umu navedena utvrđenja utvrdio postojanje tužiteljeve tražbine po osnovi ugovora o zajedničkom poslovnom partnerstvu od 4. rujna 2007. u iznosu od 27.000,00 eura sa zateznim kamatama.

 

S obzirom da je pravomoćno odlučeno o zahtjevu tužitelja za raskid ugovora, sud prvog stupnja je tuženika obvezao na vraćanje onog što je primio uz zateznu kamatu, budući da strana koja je ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (članak 368. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO).

 

Kako je tužitelj dao tuženiku pozajmicu od 7.000,00 eura na rok od 2 godine uz nagradu od 5 janjaca godišnje (članak 11. ugovora), te 19.000,00 eura za kupnju stada (članak 2. Dodatka ugovoru), te kako je tužitelj izvršio ugovor u cijelosti (članak 368. stavak 2. ZOO), sud prvog stupnja je naložio tuženiku vraćanje onog što je primio (27.000,00 eura) sa zateznim kamatama od dana kad je isplata primljena (članak 368. stavak 5. ZOO).

 

U odnosu na istaknuti prijebojni zahtjev tuženika kojim je tražio isplatu iznosa od 100.760,00 kuna, sud prvog stupnja je utvrdio da u smislu odredbe članka 195. ZOO tuženik ima potraživanje prema tužitelju u iznosu od 61.760,00 kuna, i to na ime 48 uginulih ovaca tuženika (iznos od 36.000,00 kuna), na ime utrošene hrane za hranjenje (iznos od 23.760,00 kuna) i na ime vremena utrošenog za hranjenje (iznos od 2.000,00 kuna).

 

Sud prvog stupnja je radi mogućnosti prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine, izvršio konverziju eura u kune, prema srednjem tečaju eura tj. 7,50 kuna za 1 euro, te potom kuna u eure pa je u smislu odredbe članka 195. ZOO donio odluku o prijeboju.

 

Sud drugog stupnja je odbio žalbu tuženika i potvrdio presudu suda prvog stupnja, uz drugačije pravno shvaćanje glede zahtjeva za vraćanje pozajmice strane valute. Prema shvaćanju tog suda ugovor o zajmu eura je ništetan po članku 322. ZOO, jer je protivan prisilnim odredbama Zakona o deviznom poslovanju iz kojih valja zaključiti da nije dopušteno pozajmljivanje deviza između fizičkih osoba. Pravna posljedica ništetnosti ugovora po članku 323. stavak 1. ZOO je obveza svake ugovorne strane vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora, pa sud drugog stupnja potvrđuje presudu suda prvog stupnja u dijelu kojom je tuženiku naloženo vratiti tužitelju primljenih 7.000,00 eura na ime pozajmice, sa zateznim kamatama od utuženja, tj. 13. studenoga 2008.

 

S obzirom da je pravomoćnom presudom raskinut predmetni ugovor tuženik je u obvezi vratiti ono što je primio na temelju ugovora (članak 368. stavak 2. ZOO), odnosno iznos od 18.000,00 eura sa zateznim kamatama od dana kada je isplata primljena, tj. 4. rujna 2007. (članak 368. stavak 5. ZOO), pa i u tom dijelu sud drugog stupnja potvrđuje presudu suda prvog stupnja.

 

Nadalje, sud drugog stupnja zaključuje da tužitelj nema pravo na 5 ovaca na način kako je to ugovoreno, ili 500,00 eura za svaku godinu, jer se u konkretnom slučaju radi o ništetnom ugovoru. Stoga u tom dijelu preinačuje presudu suda prvog stupnja (članak 373. točka 2. ZPP).

 

Sud drugog stupnja je zaključio i da je neosnovan zahtjev tuženika prema tužitelju za njegovih 48 uginulih ovaca, koliko mu je priznao sud prvog stupnja, s obzirom da iz provedenog postupka ne proizlazi da bi tužitelj bio odgovoran za uginuće ovaca u vlasništvu tuženika. Međutim, da je osnovano potraživanje tuženika za naknadom potrošnje hrane za tužiteljeve ovce u iznosu od 23.760,00 kuna, te iznos od 2.000,00 kuna kao naknada za uslugu hranjenja ovaca, ili ukupno 25.760,00 kuna.

 

Prebijanjem tražbina tužitelja i tuženika, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 7.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe (13. studenoga 2008.) do isplate, te iznos od 13.565,33 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. rujna 2007. do isplate.

 

Izneseno pravno shvaćanje suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o zajmu strane valute iz članka 499. stavak 1. ZOO, koji je sklopljen u vrijeme važenja Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03, 140/05 i 132/06) u kojem je u članku 17. propisano da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke, a ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. Zabrana po članku 17. Zakona o deviznom poslovanju odnosi se i na plaćanja. Iz navedene odredbe, argumentum a contrario, treba zaključiti da obzirom da Zakon o deviznom poslovanju ne propisuje mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih fizičkih osoba i između domaćih fizičkih i stranih osoba, ugovor o zajmu deviza između navedenih osoba nije dopušten, te se slijedom toga u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO takav ugovor smatra ništetnim.

 

Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

Slijedom navedenog tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 7.000,00 eura na ime dane pozajmice, pa je sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu primljenog iznosa od 7.000,00 eura.

 

Revident u reviziji prigovara u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu sa tijekom od dana podnošenja tužbe tj. od 13. studenoga 2008. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da je ugovor o zajmu ništetan, primjenjuju se odredbe obveznog prava o stjecanju bez osnove.

 

Prema odredbi članka 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je pošten pa zatezne kamate teku od dana podnošenja tužbe.

 

Nadalje, odredbom članka 368. ZOO je propisano da raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (stavak 1.). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (stavak 2.). Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora (stavak 3.). Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila (stavak 5.).

 

S obzirom da je učinak raskida ugovora da se stranke oslobađaju obveza iz ugovora i da je svaka dužna vratiti ono što je primila, osnovan je i tužbeni zahtjev tužitelja, kojim zahtijeva od tuženika povrat isplaćenog iznosa od 18.000,00 eura, koja je isplata izvršena u vezi s navedenim ugovorom. Iz navedenih razloga nisu se mogli prihvatiti kao osnovani revizijski prigovori tuženika, kojima i nadalje osporava pravo tužitelja na povrat isplaćenog iznosa temeljem ugovora koji je pravomoćno raskinut.

 

Stoga je i u tom dijelu, a u smislu odredaba članka 368. ZOO, pravilno prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa.

 

Isto tako, pravilno je sud drugog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužitelja za predmetnu štetu tuženiku.

 

Prema odredbi članka 1045. ZOO tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Kako u ovom postupku tuženik nije ni tvrdio niti dokazivao da bi mu tužitelj nekom određenom radnjom, koja bi bila protupravna, prouzročio predmetnu štetu, onda on nema pravo na naknadu štete od tužitelja po osnovu članka 1045. stavak 1. ZOO.

 

Tuženik je tužbeni zahtjev za naknadu štete od tužitelja temeljio samo na okolnosti da su ovce u vlasništvu tuženika uginule. Postojanje samo te okolnosti, iz prije navedenih razloga, nije dostatno za postojanje odgovornosti tužitelja za štetu tuženiku.

 

Nadalje, neosnovani su prigovori u reviziji glede prijeboja. Tražbine stranaka su istovrsne jer obje glase na novac pa je sud utoliko, a imajući na umu sadržaj prigovora revizije u tom dijelu, pravilno primijenio odredbu članka 195. ZOO.

 

Ostali revizijski navodi po svom sadržaju predstavljaju prigovore kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, međutim revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stoga takvi revizijski navodi nisu ni razmatrani (članak 385. ZPP).

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.