- 1 -              Revt 480/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 480/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. ... Z., OIB: ... , Područnog ureda K., protiv tuženika E. d.d. Z., OIB: ... , Podružnica B., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3542/15-3 od 16. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-203/13-61 od 26. ožujka 2015., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

r i je š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3542/15-3 od 16. svibnja 2017. i presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-203/13-61 od 26. ožujka 2015. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 71.624,88 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 23.661,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, predlažući revizijskom sudu preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koja je tužitelju, odnosno njegovom predniku nastala plaćanjem troškova liječenja i zdravstvene zaštite u razdoblju od 2010. do 2012. godine osiguraniku L. M., kao posljedice ozljede na radu proizašle iz prometne nezgode koju je 13. studenoga 2009. skrivio osiguranik tuženika Z. Č.

 

Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim polazeći od toga da je tužitelj kao pravni slijednik H.  ... na radu aktivno legitimiran regresno potraživati naknadu štete od osiguratelja osobe odgovorne za nastanak štete za troškove koje je H. ... na radu platio za svoje osiguranike u okviru pružanja zdravstvene zaštite s osnove ozljede na radu u skladu s odredbama čl. 62. st. 1. i čl. 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine", broj 85/06 i 67/08, dalje ZOZOZZR) pa kako je u postupku utvrđeno da je riječ o troškovima koje je platio sam tužitelj, a ne njegov pravni prednik iz čijeg prava tužitelj izvodi svoje pravo na naknadu štete, tužbeni zahtjev u odnosu na iznos 71.543,93 kn s pripadajućim kamatama odbijen je zbog tog razloga. U odnosu na iznos 80,95 kn s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev odbijen je uz obrazloženje da je tužitelj u tom iznosu namiren kroz prihod od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, u skladu s odredbama čl. 53. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 150/08 i 94/09, dalje: ZOZO) u vezi s odredbom čl. 113. tog Zakona budući da je predmetna polica obveznog osiguranja sklopljena 12. studenoga 2009. Pritom je navedeno kako je sustav obveznog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kada se dogodila predmetna prometna nezgoda bio reguliran ZOZOZZR, koji je stupio na snagu 3. kolovoza 2006. i bio na snazi do 1. siječnja 2011. kada je navedeni Zakon prestao važiti prema Zakonu o prestanku važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine", broj 139/10) i kada je sustav objedinjen te od tada Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje osigurava prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti pa je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete koja mu je nastala plaćanjem troškova liječenja uzrokovanih ozljedom na radu koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranih motornih vozila u skladu s odredbom čl. 113. ZOZO.

 

U podnesenoj reviziji tužitelj je naznačio slijedeća materijalnopravna pitanja:

 

„1) Da li je za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno regres troškova liječenja s osnove priznate ozljede na radu osiguranika tužitelja bitno da li je iste troškove podmirio pravni prednik, H. ... (dalje u tekstu: HZZOZZR) do 01. 01. 2011. godine, odnosno H. ... (dalje u tekstu: HZZO) poslije 01. 01. 2011. godine i

2) Da li su troškovi liječenja s osnove priznate ozljede na radu koje je platio ... ili ... nakon 01. 01. 2011. godine pokriveni propisanom funkcionalnom premijom osiguranja prema članku 53. st. 1. i st. 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („NN“ RH broj 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11, 22/12.)?“

 

Obrazlažući razloge važnosti revident se poziva na različitu praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, primjerice odluku Pž-6369/15 od 5. travnja 2017.

 

S obzirom na neujednačenu prasku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o pravnom pitanju naznačenom u reviziji, o kojem revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prije svega treba reći da je 1. siječnja 2011. kada je prestao postojati H. ... , u skladu s odredbama čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 139/10, dalje: ZIDZOZO) tužitelj preuzeo sve obveze H. ... , uključivši i obveze svog prednika platiti troškove liječenja nastale u okviru zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu, kao i obvezu zahtijevati naknadu štete od odgovorne osobe u skladu o odredbama čl. 17. ZOZOZZR.

 

Suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, prema shvaćanju revizijskog suda, pritom nije odlučno je li predmetne troškove podmirio tužitelj ili njegov pravni prednik H. ... , već je odlučno jesu li troškovi koji su predmet tužbenog zahtjeva plaćeni zdravstvenim ustanovama.

 

Sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kad se dogodila nezgoda (13. studenoga 2009.) bio reguliran ZOZOZZR, koji je stupio na snagu 4. srpnja 2006. Prema odredbi čl. 2. tog Zakona, obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu provodio je H. ... na radu (dalje: Zavod).

 

Prema odredbi čl. 32. istog Zakona prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu su: doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu sukladno posebnom zakonu, prihodi iz državnog proračuna te prihodi od dividendi, kamata i drugi prihodi.

 

Dakle, prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu nisu i prihodi od obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove autoodgovornosti, odnosno prihod koji društva za osiguranje uplaćuju u visini od 7 % naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.

 

Ti su prihodi (od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti), prema odredbi čl. 53. st. 1. toč. 10. ZOZO, isključivo prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja koje provodi H. ... .

 

S obzirom na odredbu čl. 22. ZOZO, nedvojbeno je da se osiguranim osobama Zavoda u okviru zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne osigurava plaćanje troškova za zaštitu zdravlja na radu.

 

Tek je Zakonom o izmjenama i dopunama ZIDZOZO, koji je na snazi od 1. siječnja 2011., kada je ujedno prestao važiti ZOZOZZR, propisano da se u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona, a istim Zakonom (u članku 20.) je određeno i da se uz poslovne fondove predviđene čl. 64. ZOZO, predviđa i poslovni fond H. ... za prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti.

 

Dakle, bez obzira na to što se predmetni štetni događaj dogodio u vrijeme kada je na snazi bio ZOZO, sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu bio je uređen posebnim zakonom (ZOZOZZR). To znači da je u razdoblju od 4. siječnja 2006. do 1. siječnja 2011., kada je prestao važiti ZOZOZZR, obvezno zdravstveno osiguranje provodio H. ... , osim obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu kojeg je provodio Zavod.

 

U tom razdoblju su odredbama ZOZO bili regulirani svi oni prihodi iz kojih se namiruju troškovi obveznog zdravstvenog osiguranja, među kojima su i prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (dio naplaćene funkcionalne premije). Međutim, od namirenja iz tih prihoda bili su izuzeti troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu, slijedom čega su funkcionalnom premijom u postotku od plaćene premije osiguranja bile pokrivene sve one štete prema ... , ali i ne i one prema ... .

 

Tek od 1. siječnja 2011., na temelju ... , prihodi H. ... , pa tako i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdavajaju društva osiguratelja u visini 7 % od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, postali su i doprinosi za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu.

 

Stoga je tuženik izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja po polici (ugovoru) o osiguranju od automobilske odgovornosti važećoj na dan štetnog događaja (13. studenoga 2009.) pokrio sve one štete koje nisu posljedica ozljede na radu, dok je predmetna šteta, koja ujedno predstavlja ozljedu na radu, a koja se dogodila do 1. siječnja 2011., bila u režimu .... i time nije pokrivena funkcionalnom premijom.

 

Dakle, neovisno o tome kada je sklopljena polica obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, i kada su dospjeli pojedini iznosi štete koju tužitelj potražuje ovom tužbom i neovisno o tome koji su propisi vrijedili u trenutku plaćanja troškova liječenja i naknade za bolovanje, za ocjenu je li ta šteta pokrivena funkcionalnom premijom isključivo je mjerodavan trenutak nastanka štetnog događaja (ozljede na radu) i propisi koji su u tom trenutku bili mjerodavni u odnosu na prihode iz kojih se namiruju troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu.

 

Drugim riječima, odredbe ... kojima je regulirano financiranje tužitelja izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti moguće je primijeniti na sve one slučajeve ozljeda na radu koje su se dogodile prestankom važenja ... , i to po policama osiguranja od automobilske odgovornosti koje su sklopljene nakon 1. siječnja 2011.

 

Navedeno je shvaćanje u skladu sa samom svrhom ugovora o osiguranju, ali i s činjenicom da je funkcionalna premija, kao dio premije osiguranja, vezana uz konkretnu policu osiguranja i buduće osigurane slučajeve.

 

Imajući na umu sve navedeno, odgovarajući na naznačena pravna pitanja tužitelja, valja istaknuti da u konkretnom slučaju zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice o kojim ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva (kako u odnosu na osnovu tako i u odnosu na visinu), odnosno primjena relevantnog materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje.

 

Kako stoga nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud, u skladu s pravnim shvaćanjem iz ovog rješenja, a nakon utvrđenja relevantnih činjenica uz pravilnu primjenu materijalnog prava u nastavku postupka, donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.