- 1 -              Rev 1417/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1417/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. P. iz T., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku R. A., odvjetniku u C., protiv tuženice H. Z. iz N. V., OIB: ..., zastupane po punomoćniku, sinu D. Z. iz N. V., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-661/15-2 od 16. ožujka 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-420/12 od 30. rujna 2014., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom je presudom suđeno:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj T. P. (OIB:...) isključivi vlasnik nekretnine k.č.br. 5847/931 (pašnjak) od 445 čhv (ili 1601 m2) iz z.k.ul.br. 5782 k.o. N. te se nalaže tuženoj da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu u zemljišnoj knjizi čitavog suvlasničkog dijela (1/4) koji se vodi na tuženoj na nekretnini k.č.br. 5847/931 (pašnjak) od 445 čhv (ili 1601 m2) iz z.k.ul.br. 5782 k.o. N. na ime i vlasništvo tužitelja T. P. (OIB:...) jer će u protivnom takovu ispravu zamijeniti ova presuda, tako da tužitelj može bez svakog daljnjeg pitanja i odobrenja na temelju ove presude ishoditi u zemljišnoj knjizi uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime te se nalaže tuženoj naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 34.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2014. godine do isplate, a sve u roku od 15 dana.".

 

Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska presuda, na način da je gore opisani tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, navodeći da istu podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije  nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. To što je drugostupanjski sud odlučnu činjenicu - je li punomoć bila valjana ili nije, ocijenio drukčije od prvostupanjskog suda, ne dovodi samo po sebi do počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (u kojem smislu tužitelj opisuje počinjenje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka), u situaciji kada je drugostupanjski sud za svoju ocjenu dao jasne i neproturječne razloge.

 

U odnosu na revizijske navode kojima revident ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu sa čl. 8. ZPP i to upravo po pitanju spomenute odlučne činjenice pravne valjanosti punomoći, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud, iznimno i za drugostupanjski sud kada je odluka donesena primjenom ovlaštenja iz čl. 373.a. ZPP, a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi njegovo pravo suvlasništva i izda tabularna isprava kako bi mogao u zemljišnim knjigama upisati to svoje pravo na ¼ suvlasničkog dijela nekretnine oznake kčbr 5847/931 (pašnjak) od 445 čhv (ili 1601 m2), upisan u zk.ul.br. 5782 k.o. N., upisanoj kao suvlasništvo tuženice, pri čemu tužitelj tvrdi da je predmetni suvlasnički dio kupio od tuženice putem njenog punomoćnika B. B..

 

U nižestupanjskom postupku je utvrđeno:

 

- da je nekretnina kč.br. 5847/931 k.o N. u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo tužitelja u ¾ dijela, nakon što je isti suvlasnički udjel kupio od brata tuženice, dok je tuženica upisana kao suvlasnik preostale ¼ dijela,

 

- da je u tuženica bila upisana i na ¼ dijela druge nekretnine (kč.br. 5847/932 k.o. N. površine 942 m2), koju je kupoprodajnim ugovorom od 10. listopada 2008. prodala tužitelju, pri čemu ju je zastupao sin kao punomoćnik, a nakon čega se je tužitelj upisao kao vlasnik suvlasničkog dijela te nekretnine,

 

- da je u uredu B. B. sačinjena promemorija o tome da je tužitelj isplatio 5. rujna 2008. ukupan iznos od 429.930,00 EUR za kupnju navedenih nekretnina u suvlasništvu tuženice i njenog brata (na ime kupoprodajne cijene za utuženu nekretninu 240.000,00 EUR, za kč.br. 5847/932 iznos od 141.300,00  EUR, dok je ostatak od 48.630,00 EUR uplaćen za ostalo) te otkupa potraživanja od strane vjerovnika trgovačkog  društva J. d.d. C., koju promemoriju su, uz tužitelja i B. B., potpisali kao svjedoci majka i očuh tužitelja,

 

- da je sklopljen i predugovor za kupnju utužene nekretnine po navedenoj kupoprodajnoj cijeni, bez oznake datuma i bez da ga je potpisala tuženica osobno,

 

- da je tužitelj o kupoprodaji tuženičinog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine razgovarao s B. B., koji je u to vrijeme bio odvjetnik i lažno se predstavljao kao punomoćnik tuženice, iako nije imao punomoć tuženice za prodaju predmetnog suvlasničkog dijela nekretnine,

 

- da je tužitelj, koji živi u inozemstvu, isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu za obje nekretnine B. B. u različitim iznosima 2007., odnosno 2008., po ugovorenoj cijeni od 150 EUR za m2, otkada je u posjedu istih,

 

              - da je brat tuženice obavijestio tuženicu o tome da je stupio u pregovore s tužiteljem u vezi prodaje svog dijela predmetne nekretnine,

 

- da je tuženica tijekom  2005.  dobila pisanu obavijest od B. B. da postoje osobe zainteresirane za kupnju tuženičinih nekretnina sa kojima će se voditi pregovori, nakon čega je istom dala punomoć radi pregovora s kupcima,

 

- da se B. B. tuženici obratio u lipnju 2005., obavijestivši ju da postoji kupac zainteresiran za kupnju tuženičinih nekretnina i da bi do realizacije te kupoprodaje moglo doći do 15. rujna 2005., nakon čega ju ni o čemu dalje nije obavještavao,

 

- da je negdje između 2008. i 2009. tuženica saznala da je B. dobio novac na ime kupoprodajne cijene zbog čega je sin tuženice otišao kod B., koji ga je početno izbjegavao, a primio tek nakon što ga je upozorio da će se obratiti Odvjetničkoj komori, nakon čega mu je B. B. predao iznos od oko 34.000,00 EUR koji se odnosio na kupoprodajnu cijenu za nekretninu kč.br. 5847/932 k.o. N., koja je manje površine od utužene nekretnine, a nakon čega je tuženica, putem sina kao punomoćnika, dozvolila tužitelju da se upiše na suvlasničkom dijelu te nekretnine.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud utvrđuje da su stranke postigle dogovor o kupoprodaji obje nekretnine time što su ugovorile kupoprodajnu cijenu i način isplate, koja cijena je tuženici isplaćena u cijelosti, a za koje poslove je tuženica izdala punomoć B. B.. Kako je tužitelj u posjedu istih nekretnina od 2008. iako B. tuženici nije predao plaćeni mu iznos, prvostupanjski sud smatra da je B. imao urednu punomoć za zastupanje tuženice za sklapanje kupoprodajnog ugovora i primitak kupoprodajne cijene, jer da je postupak vezan uz kupoprodaju obje nekretnine vođen na isti način i u isto vrijeme. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, ocjenjujući da je između stranaka sklopljen i ispunjen u cijelosti ugovor o kupoprodaji nekretnine, u smislu odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, dalje ZOO). Dodaje da činjenica što punomoćnik tuženice kao prodavateljice istoj nije isplatio primljeni iznos nije od utjecaja na njegovu valjanost, jer da eventualna prava u vezi s tim može ostvariti zahtjevom za isplatu tog iznosa. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

              Preinačavajući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud ocjenjuje da, iako je tužitelj isplatio B. B. iznos kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu u cijelosti i iako je u posjedu predmetne nekretnine, tužitelj nije dokazao da je B. B. imao valjanu punomoć za zastupanje tuženice za kupoprodaju niti jedne od nekretnina, jer da je tuženicu pri sklapanju ugovora s tužiteljem za nekretninu kč.br. 5847/932 k.o. N. površine 942 m2 (za obje nekretnine su istodobno obavljeni pregovori preko B. B., u čemu je sudjelovao i brat tuženice) zastupao sin, a da se na predugovoru ne nalazi potpis tuženice. Tim više što tuženica, nakon lipnja 2005. nije dobila ikakvu daljnju obavijest od B. B., već je naknadno došla do saznanja da mu je navodno tužitelj isplatio iznos kupoprodajne cijene. Stoga, drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, na temelju odredbe čl. 88. st. 1. i 3. ZOO.

 

              Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izdavanje isprave podobne za upis u zemljišnu knjigu (tabularne isprave) pravilnim prihvaća i ovaj sud, dok je odluka drugostupanjskog suda u vezi tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje tužiteljevog prava vlasništva pravilna, ali iz drugih razloga.

 

Naime, pravo vlasništva na temelju pravnog posla stječe se tek uknjižbom u zemljišne knjige, kako je to propisano odredbama čl. 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 81/15-proč. tekst i 94/17-ispr. - u daljnjem tekstu: ZVDSP). Dakle, za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla (titulus) odlučno je da je izvršena uknjižba (modus) prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

 

U protivnom, stranka koja nije izvršila uknjižbu još nije postala vlasnik, ali takva osoba (predmnijevani vlasnik) uz ostalo, ako su ostvarene sve pretpostavke, ima pravo od upisane stranke zahtijevati izdavanje odgovarajuće zemljišnoknjižne (tabularne) isprave, na osnovi koje će biti u mogućnosti zatražiti i postići upis prava vlasništva na svoje ime. U slučaju stjecanja prava vlasništva na osnovi zakona, primjerice dosjelošću ili na neki drugi način, stjecatelju nije potrebna zemljišnoknjižna isprava jer je takva osoba ovlaštena u zemljišnoj knjizi ishoditi upis stečenoga prava vlasništva na svoje ime (čl. 130. st. 1. ZVDSP).

 

Slijedom toga, budući da je prvi od  tužbenih zahtjeva u konkretnoj pravnoj stvari usmjeren na utvrđenje prava (su)vlasništva, za koje se u tužbi i tijekom postupka tvrdi i dokazuje da je stečeno pravnim poslom – kupoprodajom, bez da se tvrdi i dokazuje da je izvršena i uknjižba u zemljišnim knjigama (drugim riječima, tužitelj je tvrdio da ima i dokazivao samo titulus za stjecanje prava vlasništva), već je samo iz tih razloga tužbeni zahtjev neosnovan.

 

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži izdavanje tabularne isprave valja reći da, prema odredbi čl. 88. st. 1. i 3. ZOO, ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, a ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ne odobri, smatra se da ugovor nije niti sklopljen.

 

Prema čl. 247. ZOO ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

U situaciji kada tužitelj nije dokazao činjenicu (a u koja činjenična utvrđenja ovaj sud nije ovlašten ulaziti, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP) da je tuženica sklopila kupoprodajni ugovor za predmetnu nekretninu, osobno ili preko B. B. kao punomoćnika, a niti je dokazao da je radnju B. B. bez punomoći tuženice naknadno odobrila, dakle, u situaciji kada tužitelj nije dokazao da je sklopljen kupoprodajni ugovor za predmetnu nekretninu kao pravni temelj iz kojeg bi proizlazila obveza tuženice na izdavanje tabularne isprave, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na izdavanje tabularne isprave, po osnovi čl. 88. st. 1. i 3. ZOO i čl. 247. ZOO, u vezi čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. i 2. ZVDSP.

 

Navodi revizije u kojima revident iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje izvedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda (osobito u pogledu toga je li postojala volja tuženice za sklapanje kupoprodajnog ugovora ili ne), predstavljaju činjenične prigovore, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga suprotno revizijskim navodima nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

 

Zagreb, 14. listopada 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.