- 1 -              Rev 2098/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2098/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja B. R. iz S., OIB: …, drugotužiteljice H. R. iz S., OIB: …, trećetužitelja M. R. iz S., OIB: …, četvrtotužitelja S. R. iz S., OIB: … te petotužiteljice M. R. iz S., OIB: …, koje zastupa K. Š., odvjetnik u Z.,  protiv tuženika J. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & Partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-416/2017-2 od 23. travnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-1560/06 od 31. listopada 2016., na sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I/              Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

 

II/              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti prvotužitelju iznos od 614.923,97 kn s kamatama od 31. listopada 2016. do isplate (stavak I. izreke); ujedno je naloženo tuženiku plaćati prvotužitelju rentu na ime tuđe pomoći u iznosu od 800,35 kn mjesečno počevši od 26. listopada 2013. pa ubuduće, do posljednjeg dana u mjesecu, s time da mu dospjele obroke plati odjednom s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate (stavak II. izreke); naloženo je tuženiku platiti drugotužiteljici, trećetužitelju, četvrtotužitelju i petotužiteljici svakome iznos od po 207.148,57 kn s kamatama od 31. listopada 2016. do isplate (stavak III., IV., V. i VI. izreke); a ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 1.148.886,88 kn s kamatama od 31. listopada 2016. do isplate (stavak VII. izreke).

 

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je, kao djelomično osnovana, žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je zahtjev prvotužitelja prihvaćen preko iznosa od 535.513,44 kn (za iznos od 79.410,53 kn), u kojem dijelu je njegov tužbeni zahtjev odbijen (stavak I. izreke); ujedno je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužiteljice na način da je njezin zahtjev u cijelosti odbijen (stavak II. izreke); odbijena je, kao djelomično neosnovana, žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u preostalom dijelu pod stavkom I. izreke, u dijelu pod stavkom II., IV., V. i VI. izreke (stavak III. izreke); prihvaćena je, kao osnovana, žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod stavkom VII. izreke prvostupanjske presude na način da je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 300.158,00 kn s kamatama od 31. listopada 2016. do isplate (stavak IV. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba, tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelji su u odgovoru na reviziju osporili sve navode revizije, predloživši ovom sudu da reviziju tuženika odbije kao neosnovanu i obveže tuženika da im nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev prvotužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete kao posljedice prometne nesreće od 19. travnja 2005. u kojoj je stradao krivnjom osiguranika tuženika, odnosno zahtjev drugotužiteljice (supruge prvotužitelja), trećetužitelja (sina prvotužitelja) te četvrto i petotužitelja (roditelja prvotužitelja), kao članova uže obitelji prvotužitelja, za naknadu nematerijalne štete  za duševne boli zbog njegovog naročito teškog invaliditeta.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-          da je prvotužitelj u prometnoj nesreći koja se dogodila 19. travnja 2005., a koju je skrivio osiguranik tuženika, zadobio teške i po život opasne ozljede – nagnječenje mozga, prijelom lijevog maksilarnog sinusa, nagnječenje prsišta i pluća, nagnječenje trbuha, natučenje koljena i obje šake, razdor mezenterija crijeva, prijelom desnog epikondila bedredne kosti, pete metakarpalne kosti desno, skafodine kosti desno, prijelom proksimalne falange malog prsta lijeve ruke, radi čega je bio u komatoznom stanju više od mjesec dana, disao uz pomoć trahealne kanile oko pet mjeseci, te proveo rehabilitaciju tijekom 2005. i 2006. godine,

-          da je prvotužitelj zbog posljedica predmetnog ozljeđivanja trpio fizičke boli i strah,

-          da je kod prvotužitelja zaotstala naruženost jakog stupnja, vrlo uočljiva trećim osobama,

-          da su brojne zaostale posljedice – lijevostrana hemipareza (koja ga osobito pogađa jer je lijevak), lijevostrana midrijaza (proširenje zjenica), diplopije (dvoslike), oštećenje nakon traheotomije (oslabljeni glas, oštećena funkcija zatvaranja dušnika, nedostatak hrskavice), oslabljena probavna funkcija zbog povrede crijeva, a osobito teški kronični psihoorganski sindrom – oštećenje i poremećaj kognitivnih i memorisjkih funkcija, pisanja, čitanja, računanja s izrazitom promjenom osobnosti, zbog čega pati njegov emocionalni, socijalni i radni život i zbog čega mu je potrebna stalna pomoć drugih osoba – umanjile njegove životne aktivnosti u omjeru od ukupno 92 % (bez zbrajanja),

-          da je prvotužitelju, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 5. studenoga 2008., priznata naknada za tjelesno oštećenje u iznosu od 336,18 kn mjesečno,

-          da je tuženik tijekom postupka tužitelju isplatio nesporni iznos štete (nematerijalne i materijalne) u iznosu od 260.000,00 kn,

-          da je bračna zajednica prvotužitelja i drugotužiteljice prestala prije štetnog događaja i da nikada ponovo nije uspostavljena,

-          da su ukupne štete svih oštećenika u predmetnom štetnom događaju iznad svote osiguranja, odnosno da je unutar svote osiguranja dio ukupnih šteta, i to 94,15844 % svake štete.

 

Obzirom na ovakva utvrđenja, prvotužitelju je, po odbitku limita osiguranja, a uvažavajući tijekom postupka nesporne uplate, dosuđena, na temelju odredbe članka 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), pravična novčana naknada nematerijalne štete u iznosu od 535.513,44 kn, a na temelju odredbe članka 195. istog Zakona, dosuđen mu je i rentni zahtjev za tuđu pomoć počevši od 26. listopada 2013. u mjesečnom iznosu od 800,35 kn.

 

Sinu i roditeljima prvotužitelja (treće, četvrto i petotužiteljima) je, po odbitku limita osiguranja, dosuđen, na temelju odredbe članka 201. stavak 3. ZOO, iznos od po 207.148,57 kn, kao satisfakcija za duševne boli koje oni, kao članovi njegove uže obitelji, svakodnevno trpe zbog njegovog naročito teškog invaliditeta. S druge strane, u cijelosti je odbijen zahtjev drugotužiteljice, uz obrazloženje da zbog prestanaka bračne zajednice s prvotužiteljem više ne ulazi u krug tzv. posrednih oštećenika iz članka 201. stavak 3. ZOO.

 

Ispitujući pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a stavak 1. ZPP), ovaj sud nalazi da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženik upire u reviziji.

 

Naime, tuženik nije onemogućen u raspravljanju time što nije prihvaćen njegov prijedlog za obnovu vještačenja. To stoga će sud vještačenje obnoviti samo iz razloga navedenih u odredbi članka 261. stavak 2. ZPP, što ovdje nije bio slučaj, a za što je sud dao jasne i valjane razloge. Samim time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP.

 

Jednako tako, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci ocijenio sve one žalbene navode/prigovore koji su bili od odlučnog značaja (članak 375. stavak 1. ZPP). To što je sud propustio ocijeniti žalbeni navod o propustu prvostupanjskog suda da dopunski usmeno sasluša vještaka dr. V. F. nije bilo od nikakvog utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke, s obzirom da iz sadržaja spisa proizlazi da je taj vještak tijekom postupka preminuo, zbog čega je sud novim vještakom otorinolaringološke specijalnosti odredio dr. M. M. (rješenje od 21. siječnja 2011. – list 262 spisa), koja je onda zajedno s ostalim vještacima (dr. A. M., dr. S. M., dr. D. C. i dr. M. K.) dala objedinjeni (usuglašeni) nalaz i mišljenje. Stoga je potpuno neosnovan prigovor tuženika o propustu prvostupanjskog suda da sasluša preminulog vještaka, odnosno propustu drugostupanjskog suda da tu povredu sankcionira.

 

Niti prigovor tuženika da se dr. D. C. ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka pri Županijskom sudu u Zagrebu nije od odlučnog značaja, jer činjenica nalazi li se taj sudski vještak na navedenoj listi ne dovodi sama po sebi u pitanje nezakonitost odluke koja se, između ostalog, temelji i na nalazu i mišljenju tog vještaka.

 

Naime, prema odredbi članka 252. stavak 2. ZPP vještaci se u prvom redu određuju iz reda stalnih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja, pa navedena zakonska odredba upućuje na zaključak da se za vještaka može odrediti i osoba koja nije na listi stalnih sudskih vještaka. Naime, sud dokaz vještačenjem izvodi kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim on ne raspolaže (članak 250. ZPP), a tuženik revizijom niti ne pokušava dovesti u pitanje stručno znanje vještaka, već nezakonitost dokaza vještačenjem koje je proveo taj vještak dovodi u pitanje samim time što se taj vještak ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka. Osim što samom tuženiku nije sporno da je dr. D. C. specijalist neurokirurg, tuženik se nakon zaprimanja rješenja suda kojim je za vještaka određen taj liječnik (rješenje od 28. lipnja 2007. – list 41 spisa), tome nije usprotivio, a niti je kod dopunskog saslušanja tog vještaka više inzistirao na navedenim primjedbama. Tuženik je, jednako kao sud, imao mogućnost zatražiti od vještaka da se izjasni o tome nalazi li se i na kojoj listi stalnih sudskih vještaka, što je propustio učiniti. Štoviše, na ročištu 16. rujna 2008. (zapisnik – list 102-103 spisa) tom je vještaku postavljao konkretna pitanja s ciljem otklanjanja prigovora na njegov pisani nalaz i mišljenje, čime je posredno priznao stručnost tom vještaku, pa time i kompetenciju za obavljanje konkretnog zadatka.

 

U pravu je tuženik kada ističe da je prvostupanjski sud dužan u presudi navesti konkretne razloge o svim odlučnim činjenicama, odnosno da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dužan ocijeniti sve one žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Međutim, u konkretnom slučaju takvi razlozi, odnosno ocjena nisu izostali.

 

U. svu medicinsku dokumentaciju koja prileži spisu, vještaci su u ovom predmetu svoj nalaz sačinili i na temelju kliničkog pregleda tužitelja, pri kojem su zabilježili njegovu potpunu dezorijentiranost, izrazito otežanu komunikaciju s okolinom, psihičke tegobe u vidu nervoze i agresivnosti, oštećene sposobnosti pisanja, računanja i čitanja, obrazloživši pritom kognitivna pogoršanja (u odnosu na ranije medicinske nalaze) te trajne i ireverzibilne promjene u vidu psihorganskih simptoma (osim globalnih oštećenja kognitivnih funkcija, dominantna i jako izražena su i oštećenja u socijalnom i emocionalnom smislu), kao i dramatične promjene osobnosti uzrokovane teškim oštećenjima središnjeg živčanog sustava, što je sve za posljedicu imalo i potpunu radnu nesposobnost tužitelja.

 

 

 

 

Upravo na temelju takve (sveobuhvatne) analize psihičkog stanja tužitelja, dokazi kojima tuženik pokušava osporiti stručno mišljenje vještaka, između ostalog, i o tome na koji način se manifestiraju oštećenja kognitivnih, emocionalnih i socijalnih funkcija, nisu dostatni za zaključak o postojanju proturječnosti između nalaza i mišljenja vještaka i medicinske dokumentacije koja prileži spisu.

 

Jednako tako, nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je kod tužitelja zaostala lijevostrana hemipareza (tužitelj je lijevak), posljedice traheotomije i laparotomije (salivacija), da su određene trajne posljedice kod tužitelja zaostale i po prijelomu u desnom koljenskom zglobu u vidu ograničenog pokreta i difuzne bolnosti koljena, ali i u posljedicama razdora mezenterija tankog crijeva (probavne smetnje). Dakle, tužitelju je osim psihičkog (mentalnog) zdravlja u predmetnom štetnom događaju oštećeno i fizičko zdravlje, čime su se vještaci rukovodili i kod utvrđenja trajnog smanjenja općih životnih i radnih aktivnosti, ali i kod utvrđenja (trajne) potrebe za tuđom pomoći.

 

Ovaj sud smatra kako su posve neodlučni prigovori tuženika (te s tim u vez pozivanje na konkretnu medicinsku dokumentaciju i fotografije koje su na zahtjev tuženika sačinili privatni istražitelji) o tome da se tužitelj nije izolirao (povukao iz okolice), da mu niz usta ne curi slina, da može samostalno hodati (bez pratnje), da sam izlazi iz kuće, odlazi na svoje staro radno mjesta, šeta, peca i slično, s obzirom da su vještaci u svom nalazu i mišljenju cijenili sve pojavne oblike teškog psihoorganskog sindroma, koji se manifestiraju u svakodnevnom životu tužitelja i što samo po sebi ne mogu umanjiti sporadični (makar i drugačiji) podaci iz medicinske dokumentacije, ali ni fotografije koje nisu u stanju predočiti posljedice tako teškog psihoorganskog sindroma, njegovo psihološko i  emocionalno stanje, komunikacijske sposobnosti i sl. Dopunski saslušan dr. M. K. naveo je da je tužitelj, za razliku od načina na koji ga je pratio bolnički psiholog (na čiji se nalaz tuženik poziva kada ističe da je kod tužitelja došlo do poboljšanja stanja), ispitujući isključivo kognitivne funkcije tužitelja, kasnije praćen od strane drugih psihologa koji su, prateći ga u kontinuitetu i uvjetima njegovog svakodnevnog života (gdje su njegovi ispadi bili daleko uočljiviji), utvrdili teška oštećenja ličnosti i  ocijenili da se radi o teškom psihoorganskom sindromu.

 

Valja naglasiti, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, da vanjska manifestacija teškog psihoorganskog sindroma ne mora nužno imati osobito težak karakter, jer se ona ne očituje toliko u sferi fizičke cjelovitosti i funkcionalnosti. Propadanje psihičkih funkcija, odnosno (znatno) smanjenje mentalnih i intelektualnih funkcija zasigurno može, i bez vanjske manifestacije, utjecati na kakvoću ljudskog života i utjecati na smanjenje opće (životne i radne) sposobnosti, za koju procjenu je potrebno upravo stručno znanje liječnika vještaka.

 

Vještaci su u svom nalazu iznijeli razloge u čemu se očituju zaostale trajne posljedice i u čemu se sastoji potreba za nemedicinskom tuđom pomoći, odnosno potreba za stalnom skrbi (koji nalaz su sudovi u cijelosti prihvatili), pa neosnovano revident prigovara da su u obrazloženju nižestupanjskih presuda izostali razlozi o tim odlučnim činjenicama.

 

Ostali prigovori tuženika na utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka te njegova (drugačija) ocjena dokaza (medicinske dokumentacije i fotografija tužitelja koje prileže spisu)  u bitnome se svode na osporavanje činjeničnog stanja (stupnja smanjenja životnih i radnih aktivnosti te potrebe za tuđom pomoći), što nije dopušten revizijski razlog (argumentum a contrario iz članka 385. stavak 1. ZPP).

 

Ovaj sud smatra da su neosnovani i prigovori revidenta o tome da su izostali razlozi o šteti koja je treće, četvrto i petotužiteljima dosuđena na temelju odredbe članka 201. stavak 3. ZOO.

 

Osim što tuženik osporava da bi kod prvotužitelja, kao posljedica predmetnog ozljeđivanja, zaostao naročito teški invaliditet, isti smatra da se naročito teškim invaliditetom, u primjeni odredbe članka 201. stavak 3. ZOO, ima smatrati samo onaj koji se kreće u granicama potpune invalidnosti, neovisno o utvrđenom stupnju smanjenja životnih aktivnosti.

 

Revidentu valja odgovoriti da je sudska praksa ovog suda potvrdila pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-576/2000 od 24. siječnja 2007. prema kojem pri ocjeni postoji li naročito teški invaliditet kao osnova za dosuđenje pravične novčane naknade treba utvrđivati ne samo postotak invaliditeta, već i pojavne oblike (vanjske, trajne i stalne manifestacije) kroz koje se taj invaliditet očituje, jer spomenuti elementi tek u svojoj ukupnosti predstavljaju temelj za procjenu pripada li posrednom oštećeniku pravo na pravičnu novčanu naknadu. Dakle, odlučno je da se kroz opisane elemente može ocijeniti da je riječ o osobito teškom invaliditetu bliske osobe koji kod bliskih srodnika izaziva svakodnevne duševne boli,  a nije pravno odlučno, kako to pogrešno smatra revident, da se invaliditet kreće u granicama potpunog invaliditeta.

 

Imajući na umu sva utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka o čitavom nizu teških, trajnih i ireverzibilnih posljedica teškog psihoorganskog sindroma koje se dominantno očituju u sferi njegove psihičke i funkcionalne necjelovitosti (uzrokovanih oštećenjem većine viših psihičkih funkcija uz oštećenja emocionalne kontrole i socijalnog ponašanja), pa s tim u vezi i ovisnosti o brizi obitelji, odnosno vlastitoj nemogućnosti odgoja i brige za maloljetno dijete, ovaj sud prihvaća shvaćanje nižestupanjskih sudova da se radi o takvim očitim manifestacijama invaliditeta koje kod treće, četvrto i petotužitelja, izvan svake sumnje izazivaju duševne boli, budući ih upravo takve manifestacije (uključujući tu i vanjske manifestacije tjelesnog invaliditeta – šepanje, faciopareza, midrijaza, salivacija) svakodnevno podsjećaju na to koliko je nekad zdravoj osobi, stradaloj u najproduktivnijoj dobi (tužitelj je stradao u dobi od 40 godina) život promijenjen na lošije.

 

Naime, pogrešno je shvaćanje revidenta da bi se osobito teški invaliditet morao očitovati samo u sferi fizičke cjelovitosti i funkcionalnosti, jer je moguće da se on očituje i u sferi psihičkog zdravlja kad zbog oštećenja mozga, kao nenadoknadivog oštećenja kakvoće ljudskog života, dolazi do propadanja mentalnih, intelektualnih, emocionalnih i socijalnih funkcija do te mjere da takva oštećenja kod djece i roditelja uzrokuju duševne boli koje opravdavaju dosudu pravične novčane naknade prema članku 201. stavak 3. ZOO.

 

Stoga je, u okolnostima konkretnog slučaja, potpuno neodlučno pozivanje tuženika na fotografije koje upućuju na zaključak o fizičkoj cjelovitosti i funkcionalnosti prvotužitelja, pa time i usporedne fotografije drugih oštećenika kojima je upravo u znatnoj mjeri narušeno fizičko zdravlje.

 

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao pod točkom I. izreke.

 

Odluka sadržana pod toč. II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.