- 1 -              Rev-x 59/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 59/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz R., R., koju zastupa punomoćnik mr. N. V., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4672/2010-2 od 13. studenog 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1995/06 od 12. travnja 2010., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I Prihvaća se revizija i dopuna revizije tuženice glede pitanja ima li tužitelj pravo na naknadu za uporabu (korištenje) tuđe stvari u svoju korist ukoliko je isti suvlasnik na toj stvari s tuženicom i ukoliko istog tuženica nije isključila ili onemogućila u suposjedu ili posjedu te stvari, te se preinačava presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4672/2010-2 od 13. studenog 2013. u točki I. i III. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1995/06 od 12. travnja 2010. u odbijajućem dijelu pod točkom 1. izreke za isplatu iznosa od 17.046,16 kn s pripadajućom zateznom kamatom tako da glasi:

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1995/06 od 12. travnja 2010. i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.046,16 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (dio toč. 1. izreke) i u toč. 2. izreke.

 

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 28.056,00 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno mjesečno utvrđene iznose kao u tom dijelu izreke (toč. 1. izreke) te mu je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak 11.132,00 kn (toč. 2. izreke).

 

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1995/2006  od 12. travnja 2010. godine i sudi:

 

I. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 17.046,16 (sedamnaesttisućačetrdesetšest kuna i šesnaest lipa) Kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče kako sijedi:

 

- na iznos od 415,76 kn od 01.01.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.02.3003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.03.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.04.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.05.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.06.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.07.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.08.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.09.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.10.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.11.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.12.2003. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.01.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.02.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.03.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.04.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.05.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.06.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.07.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.08.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.09.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.10.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.11.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.12.2004. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.01.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.02.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.03.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.04.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.05.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.06.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.07.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.08.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.09.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.10.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.11.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.12.2005. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.01.2006. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.02.2006. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.03.2006. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.04.2006. g. pa do isplate,

- na iznos od 415,76 kn od 01.05.2006. g. pa do isplate,

 

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 1.01.2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje isplate po stopi od14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. pa do isplate po stopi od  12%, sve u roku od 15 dana.

 

II. Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

III. Tužena je dužna nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.274,34 kn u roku od 15 dana, dok se preostali dio tog zahtjeva odbija kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspjela u postupku reviziju i dopunu revizije podnijela je tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te potvrditi prvostupanjsku presudu i u tom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen (za iznos od 17.046,16 kn s pripadajućom zateznom kamatom).

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju tuženice u cijelosti, podredno odbaciti reviziju te potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju samo ako odluka u sporu ovisi o rješavanju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovom primjeni.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na to pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su stranke u vrijeme podnošenja tužbe (4. svibnja 2006). bili suvlasnici svatko u 1/2 dijela stana u R., ... površine 45,23 m2, sagrađene na kč.br. 1919/3, upisanog u zk.ul. 1717, poduložak 2578, K.O. P.

 

- da se među stankama vodio postupak pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem R-I-45/03 radi razvrgnuća suvlasničke zajednice, koji je postupak pravomoćno okončan 24. travnja 2006. na način da je tuženica utvrđena vlasnicom cijeloga stana uz obvezu isplate tužitelju utvrđene vrijednosti tog stana i da su bile u braku do 23. svibnja 2002. te da je nakon razvoda braka tuženica ostala živjeti u stanu sa zajedničkom djecom stranaka mlt. C., mlt. J. i mlt. G.

 

- da je visina slobodno ugovorene najamnine za takav stan, u tom dijelu grada, tijekom u tužbi obuhvaćenog razdoblja iznosi 29,50 kn/m2 sukladno podacima Porezne uprave, odnosno 7,26 kn/m2 prema podacima Grada R. o visini slobodno ugovorene najamnine, a srednja vrijednost slobodno ugovorene najamnine s obzirom na ova dva parametra iznosi 18,38 kn/m2

 

- da je tuženica u posjedu stana zajedno s mlt. djecom

 

- da je tužitelj dolazio u stan kada je htio, gdje je ostajao koliko je htio (po iskazima tuženice vrlo kratko)

 

- da je s tužiteljem bila otežana komunikacija jer je izbjegavao roditeljske obveze što proizlazi iz sudskih postupaka.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime uporabe tuđe stvari u svoju korist tj. za korištenje suvlasničkog dijela tužitelja jer je zaključio da tužitelju ne pripada pravo na isplatu predmetne naknade budući da nije dokazao da ga je tuženica onemogućila u suposjedovanju stana.

 

Međutim, polazeći od utvrđenja da su stranke u razdoblju obuhvaćenom tužbom bile suvlasnici predmetnog stana u 1/2 dijela te da je tuženica (zajedno s mlt. djece) u cijelosti koristila predmetni stan, drugostupanjski sud je zaključio da tužitelju kao suvlasniku pripada pravo na razmjeran dio koristi koja odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, a koju je imala tuženica koja je koristila i posjedovala čitav stan, pa je stoga djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i to za iznos od 17.046,16 kn s pripadajućom zateznom kamatom i u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/01).

 

Odluka suda drugog stupnja u dosuđujućem dijelu nije pravilna.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U predmetnoj reviziji i dopuni revizije tuženica u suštini postavlja sljedeće pitanje:

 

„Ima li tužitelj pravo na naknadu za uporabu (korištenje) tuđe stvari u svoju korist ukoliko je isti suvlasnik na toj stvari s tuženicom i ukoliko istog tuženica nije isključila ili onemogućila u suposjedu ili posjedu te stvari.“

 

Prema shvaćanju ovoga revizijskog suda revizija je u pogledu postavljenog pravnog pitanja koje je važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni dopuštena jer je riječ o pitanju u odnosu na koje je shvaćanje drugostupanjskog suda nepodudarno pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi poslovni broj Rev-3299/14-2 od 21. studenog 2018., time da treba reći da je odredba čl. 219 ZOO/01 po svom sadržaju istovjetna odredbi čl. 1120. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05).

 

U navedenoj odluci, a riječ je o istovrsnoj pravnoj situaciji kao u ovom predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je osloncem na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. i shvaćanje doneseno na istoj, glede pravnog pitanja naznačenog u izreci, izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

 

„Dakle, kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe čl. 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari, dok u situaciji kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZVDSP.

 

Stoga, s obzirom da je tužitelj-protutuženik pošteni posjednik navedene nekretnine, a u postupku nije utvrđeno da bi predmetna nekretnina bila upotrebljena način da je promijenila identitet te s obzirom da je prema odredbama čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZVDSP samo nepošten posjednik dužan naknaditi korist od uporabe tuđe stvari (ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku) to je prema shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu za iznos 6.750,00 kn neosnovano dosuđujući tuženici-protutužiteljici taj iznos, pritom pogrešno zaključujući da tuženici-protutužiteljici kao suvlasnici predmetne nekretnine pripada pravo zahtijevati naknadu koristi koju je imala osoba koja je upotrebljavala njezinu stvar, neovisno o tome je li tuženica- protutužiteljica postavila zahtjev za suposjed te nekretnine, kao i na koji drugi način je drugi suvlasnik koristio tu nekretninu.“

 

Prema tome, a jer se u ovom slučaju poštenje tuženice predmnijeva (čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/16, 146/08, 38/09), a tužitelj nije dokazao suprotno, pogrešno je sud drugog stupnja primijenio materijalno pravo kada je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu.

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tuženice i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci presude (toč. I izreke).

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (toč. II izreke).

 

Zagreb, 14. listopada 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.