- 1 -              Rev 964/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 964/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N. A. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima B. R. i T. K., odvjetnicima u S., protiv tuženika A. D. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. D., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2060/2016-2 od 21. prosinca 2016., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-2060/2016-4 od 24. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povr-509/15 od 8. srpnja 2016., na sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2060/2016-2 od 21. prosinca 2016. ispravljena rješenjem istog suda i poslovnog broja od 24. siječnja 2020. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-509/15 od 8. srpnja 2016. u dijelu pod točkama I. i III. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima nastalima u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Djelomično se održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika B. J. iz Z., broj Ovrv 542/13 od 08. travnja 2013.god. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 3 dana isplati tužitelju iznos od 541.910,71 kunu sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 365.695,55 kuna teče od 07. ožujka 2013.god. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.god. do isplate, po stopi koja je propisana čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da u istom roku isplati tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 13.775,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja od 08. travnja 2013.god. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.god. do isplate, po stopi koja je propisana čl. 29 st.2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika B. J. iz Z., broj Ovrv 542/13 od 08. travnja 2013.god. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 3 dana isplati tužitelju daljnji iznos od 53.551,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 07.03.2013.god. pa do isplate, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti zakonsku zateznu kamatu na iznos od 176.215,16 kuna od 07. ožujka 2013.god. do isplate.

 

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju daljnji trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 51.037,50 kuna sa kamatom od dana presuđenja 08. srpnja 2016.god. do isplate po stopi koja je propisana čl. 29 st.2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.“

 

Ispravljenom presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I. i III. izreke.

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pobijajući je zbog „svih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP)“ s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Tuženik osnovano ukazuje da je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a zbog pogrešnog pravnog pristupa sve okolnosti nisu raspravljene pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude (čl. 395. st. 2. ZPP).

 

Sudovi nižeg stupnja temelje svoje odluke u prvom redu na vlastitoj mjenici od 3. ožujka 2009., koja u vrijeme u vrijeme izdavanja nije imala sve bitne sastojke, a koju je tužitelj (mjenični vjerovnik) popunio na iznos od 595.700,00 kn i podnio na naplatu te istovremeno i na Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 3. ožujka 2009. iz kojeg proizlazi da tužitelj daje tuženiku kao zajmoprimcu iznos od 50.000,00 EUR. Pritom nije navedeno duguje li tuženik dosuđeni iznos od 541.910,00 kn s kamatama po mjenici ili pak po Ugovoru.

 

U odnosu na Ugovor treba reći da se tuženik obvezao vratiti tužitelju 50.000,00 EUR do 30. lipnja 2009. Dakle, nije ugovoreno da tužitelj daje tuženiku kune niti se tuženik obvezao vratiti tužitelju određeni iznos kuna nego baš 50.000,00 EUR. Prema odredbi čl. 17. st. 1. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09) kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke. Odobreni kredit može se otplaćivati u stranoj valuti. Ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja (st. 2.). Očito je da se radi o prisilnom propisu pa je Ugovor u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO ništetan. Prema tome sam Ugovor nije valjana pravna osnova prema kojem bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika 541.910,00 kn s kamatama, a tužitelj i nije tvrdio da je njegova tražbina nastala kao posljedica ništetnosti Ugovora (pri čemu treba reći da tužitelj i ne tvrdi da je tuženiku dao 541.910,00 kn i da dužan vratiti ono što je primio).

 

Prema odredbi čl. 16. st. 2. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 i 92/10 - dalje: ZM) ako je mjenica, koja u vrijeme izdanja bila neispunjena, a naknadno je ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

 

U konkretnom slučaju radi se o bjanko mjenici koja u vrijeme izdavanja nema svih bitnih sastojaka. O tome kako se smije ispuniti bjanko mjenica mjerodavan je sporazum između davatelja i primatelja takve mjenice (u ovom slučaju između tužitelja i tuženika). Budući da mjenica nije prešla u ruke treće osobe (nije indosirana), dužnik (u ovom slučaju tuženik) uvijek može uspješno istaknuti prigovor protuugovornog ispunjenja, a iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženik to i učinio. Pritom treba imati na umu da volja stranaka o tome kako tužitelj smije ispuniti mjenicu proizlazi iz sadržaja Ugovora o kratkoročnoj pozajmici. Neovisno o tome što je taj Ugovor ništetan, ono što je u njemu među strankama ugovoreno može biti dokaz o sporazumu stranaka o tome kako se bjanko mjenica treba naknadno ispuniti. Naime, u članku 3. toga Ugovora navedeno je da će zajmoprimac (tuženik) u svrhu pravovremenog vraćanja zajma dostaviti zajmodavcu (tužitelju) kao instrument osiguranja jednu potpisnu bjanko mjenicu s klauzulom „bez protesta“. Prema tome, sporazum stranaka je bio da će tužitelj primljenu mjenicu popuniti u skladu s tim Ugovorom, a nije razjašnjeno u postupku koji je proveden kako je umjesto svote od 50.000,00 EUR kao mjeničnu svotu tužitelj upisao 595.700,00 kn. Za zaključiti je da je tužitelj preračunao iznos EUR u kune i dobivenu svotu uvećao za zatezne kamate za razdoblje od 30. lipnja 2009. pa do 6. ožujka 2013. kada je mjenicu podnio na isplatu. Tužitelj je sam upisao da se radi o mjenici s dospijećem na određeni dan, tj. 6. ožujka 2013. (četiri godine nakon izdavanja), pa je potrebno raspraviti je li postojao sporazum stranaka o tome te radi li se o mogućoj zlouporabi prava od strane tužitelja. Pritom treba napraviti usporedbu između svote koju bi tužitelj na ime kamata dobio pod pretpostavkom da je s bankom sklopio ugovor o štednom ulogu svote od 50.000,00 EUR za razdoblje od 6. ožujka 2009. do 6. ožujka 2013. i svote koju za isto to razdoblje dobiva na ime zateznih kamata.

 

Nadalje, mjenica po viđenju mora se podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana kada je izdana (čl. 33. st. 1. ZM). Tužitelj je moguće u sporazumu s tuženikom bio ovlašten upisati dan dospijeća mjenice, ali je to prema shvaćanju ovog suda trebao odrediti razuman rok dospijeća. Imatelj bjanko mjenice bi inače mogao čekati deset ili i više od deset godina s podnošenjem mjenice na isplatu i za cijelo vrijeme teretiti mjeničnog dužnika za zatezne kamate. Osim toga, pitanje kamata bilo je potrebno raspraviti primjenom čl. 5. ZM. Pri ocjeni radi li se o mogućoj zlouporabi prava sud će, vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja, imati na umu i rokove zastare (čl. 78. do 84. ZM) koje imatelj bjanko mjenice ne može produžiti u beskonačnost upisivanjem dana dospijeća mjenice.

 

Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U ponovljenom postupku nižestupanjski će sudovi raspraviti sporna pitanja na koja im je ukazano ovim rješenjem te potom donijeti novu i na zakonu osnovanu presudu.

 

Kako je za sada neizvjestan ishod spora, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka koja o tom ishodu ovisi (čl. 154. ZPP).

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.