- 1 -              Rev 742/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 742/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice K. G. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv ovršenika G. Z., OIB: …, radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditeljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-4476/11-2 od 20. listopada 2015. kojim je ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-385/11 od 1. ožujka 2011. i prijedlog za ovrhu odbačen, u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Prihvaća se revizija ovrhovoditeljice i ukida rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-4476/11-2 od 20. listopada 2015. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II.              O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrpl-385/11 od 1. ožujka 2011. odredio ovrhu pljenidbom i prijenosom zaplijenjenih novčanih sredstava radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditeljice u iznosu od 12.801,14 kuna sa zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci tog rješenja, kao i radi naplate troškova ovršnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja rješenja do isplate.

 

Drugostupanjski sud je pod točkom I. izreke rješenja uvažio žalbu ovršenika i ukinuo rješenje o ovrsi te odbacio prijedlog za ovrhu, pod točkom II. izreke ovrhovoditeljici je naloženo naknaditi ovršeniku trošak žalbenog postupka u iznosu od 615,00 kuna, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev ovršenika za naknadu troška sastava žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 922,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja, u dijelu pod točkama I. i II. izreke, ovrhovoditeljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13  i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se drugostupanjsko rješenje preinači u pobijanom dijelu na način da se žalba ovršenika odbije kao neosnovana kao i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka te da se potvrdi rješenje o ovrsi uz naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - u daljnjem tekstu: OZ) propisano je da je u ovršnom postupku dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, dok je čl. 19. st. 1. OZ-a propisano da se u ovršnom postupku na odgovarajući način (supsidijarno) primjenjuju odredbe ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji su postavljena sljedeća pravna pitanja:

 

„1.              Da li je Županijski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 46. st. 5. Ovršnog zakona u vezi sa čl. 35. Ovršnog zakona kada je ukinuo rješenje o ovrsi i odbacio prijedlog za ovrhu radi isplate potraživanja ovrhovoditelja u iznosu od kn 12.801,24 sa zateznim kamatama tekućim od 03.04.2009. do isplate te iznosa od kn 4.108,64 na ime nepodmirenog dijela zateznih kamata dospjelih do 02.04.2009., s obrazloženjem da predmetno potraživanje ovrhovoditelja nije u skladu sa sadržajem ovršnog naslova i njegovoj materijalnoj ovršnosti, iako je ovršnom ispravom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Pr-20329/04 od 03. 04. 2009., ovrhovoditelju dosuđen iznos od kn 12.801,24 sa zateznim kamatama s različitim tijekom na pojedinačne iznose od 2004. godine do isplate te trošak parničnog postupka u iznosu od kn 3.267,16, dakle veći iznos od onoga koji potražuje u ovršnom postupku?

 

2.              Da li je Županijski sud donoseći pobijanu odluku pogrešno primijenio odredbu čl. 200. t. 1. Zakona o obveznim odnosima, odredbu čl. 4. st. 2. i 3. u vezi sa čl. 149. OZ-a kada je utvrdio da se Izjava o prijeboju od 11. siječnja 2011. kojom ovrhovoditelj (radnik) izjavljuje da vrši prijeboj dospjele novčane tražbine prema ovršeniku (poslodavac) odnosi na obveze kod kojih je zakonom isključena mogućnost prestanka obveze prijebojem, slijedom čega je pozivom na odredbu čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci pobijanog rješenja?

 

Obrazlažući razloge zbog kojih smatra da su navedena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ovrhovoditeljica se pozvala na odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžovr-3990/11-2 od 22. svibnja 2012. i Gžovr-4470/11-2 od 12. lipnja 2012., Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1963/12-2 od 27. svibnja 2013. i Gž-2124/12-2 od 9. prosinca 2013. te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2172/12-2 od 13. ožujka 2014. iz kojih da proizlazi (suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda izraženom u pobijanoj odluci), da ovrhovoditelj u ovršnom postupku može zahtijevati namirenje manjeg iznosa svojeg potraživanja prema ovršeniku od iznosa na koji bi imao pravo po ovršnoj ispravi.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Pravna pitanja ovrhovoditeljice se u bitnome svode na pitanje - je li ovrhovoditelj (radnik) u ovršnom postupku pokrenutom na temelju ovršne isprave (protiv poslodavca), s obzirom na njegovu tvrdnju o izvršenom prijeboju ovršenikove tražbine prema njemu koja potječe iz iste ovršne isprave, ovlašten potraživati tražbinu koja je zapravo manja od one na koju bi imao pravo po ovršnoj ispravi (glede visine duga i tijeka zateznih kamata) te da li takav prijedlog za ovrhu sadrži sve propisane podatke za odlučivanje o njemu?

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Prema ovršnoj ispravi u ovom predmetu ovrhovoditeljici (radnici) je na ime razlike plaće dosuđeno 12.801,24 kuna te još na ime parničnih troškova iznos od 3.267,16 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je ovršeniku (poslodavcu) dosuđen iznos od 8.288,50 kuna na ime parničnih troškova.

 

U prijedlogu za ovrhu, ovrhovoditeljica je navela da je obveza ovršenika djelomično prestala prijebojem međusobnih potraživanja ovrhovoditeljice i ovršenika utvrđenih ovršnom ispravom, dana 3. travnja 2009., čime da je prestala i obveza ovršenika (prema njoj) na isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.267,16 kuna kao i dijela zateznih kamata dospjelih do 2. travnja 2009. u iznosu od 5.021,34 kuna, dok je ostao nenamiren dio zateznih kamata dospjelih do 2. travnja 2009. u iznosu od 4.108,64 kuna kao i cjelokupno glavno potraživanje.

 

Drugostupanjski sud je, pozivajući se, prije svega, na odredbe iz čl. 46. st. 5. i čl. 35. OZ-a (arg. iz čl. 3. st. 3. u vezi s čl. 7. st. 2. ZPP-a), ukinuo rješenje o ovrsi i odbacio prijedlog za ovrhu jer da objektivno nisu nastupile pretpostavke za prestanak dijela novčane činidbe iz te ovršne isprave prijebojem (budući da je ovrhovoditeljica dužna isplatiti ovršeniku iznos od 8.288,50 kuna), a time da nije nastupio ni konstitutivan učinak ovrhovoditeljičine izjave kojom opravdava predloženu ovrhu, zbog čega da nije moglo ni doći do utrnuća međusobnih novčanih obveza ovrhovoditeljice i ovršenika.

 

Ocjena je revizijskog suda da ovakvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Odredbama čl. 35. st. 1. i 3. OZ-a, propisano je da prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojemu će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim ovrhu treba provesti i, po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge propisane podatke potrebne za provedbu ovrhe, s tim da će prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve podatke iz stavka 1. i 2. ovoga članka sud odbaciti rješenjem, ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi.

 

Prema pravilnom shvaćanju koje je izraženo u drugostupanjskim odlukama na koje se osnovano poziva revidentica, ovrhovoditelj je ovlašten od ovršenika zahtijevati namirenje i odgovarajućeg manjeg dijela tražbine koja je predmet ovrhe jer svaki vjerovnik uvijek može umanjiti svoj zahtjev ako je za dio tražbine namiren prije pokretanja ovršnog postupka, bilo da je obveza ovršenika djelomično prestala (građanskopravnim) prijebojem ili iz nekih sasvim drugih razloga, koje ovrhovoditelj ne mora niti navoditi u prijedlogu za ovrhu.

 

Pritom valja imati na umu da vjerovnik koji od dužnika zahtjeva glavnicu, kamate i troškove na temelju ovršne isprave ima pravo uračunavanja u skladu s čl. 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08), tako da se prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

 

U slučaju kada je obveza ovršenika djelomično prestala prije pokretanja ovršnog postupka, ovrhovoditelj je dužan u prijedlogu za ovrhu, naznačiti, uz ostale podatke propisane čl. 35. OZ-a i visinu preostale tražbinu čije ostvarenje traži, tako da naznači iznose koji mu (po njegovom shvaćanju) nisu namireni prije pokretanja ovršnog postupka, kako bi se moglo ispitati da li je tako zatražena isplata (prema pravilu da je u većem sadržano manje) sukladna tražbini iz ovršne isprave.

 

Upravo sve to je ovrhovoditeljica i naznačila u podnesenom prijedlogu za ovrhu pa zato nije ni bilo razloga da se ukine rješenje o ovrsi i prijedlog za ovrhu odbaci iz (formalnih) razloga sadržanih u čl. 35. OZ-a.

 

Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 35. st. 1. i 3. OZ-a kada je ukinuo rješenje o ovrsi i odbacio prijedlog za ovrhu (tako i u Rev-2232/13 od 25. travnja 2017., Rev-2132/13 od 6. lipnja 2017., Rev-2868/2013-2 od 29. kolovoza 2017. i Rev-901/14 od 16. lipnja 2015.).

 

Slijedom toga, u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena je bitna povreda odredaba postupka iz čl. 385. st. 2. ZPP-a, na koju se zapravo odnose postavljena pitanja pa je drugostupanjsku odluku u pobijanom dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak istom drugostupanjskom sudu.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će postupiti sukladno uputi iz ovog rješenja (čl. 394.a ZPP), nakon čega će, ispitujući sve žalbene razloge, ponovno odlučiti o žalbi ovršenika, kao i o cjelokupnim troškovima nastalim u povodu pravnih lijekova (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

 

Iz navedenih je razloga, na temelju čl. 394. st. 4. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a i čl. 19. st. 1. OZ-a, riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.