- 1 -              Revt 87/2016-2

Broj: Revt 87/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o. iz Z., protiv I. tuženika I. I. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica S. G., odvjetnica u Z., II. tuženika Građevinski fakultet Sveučilišta u Z. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z. i III. tuženika O. K. d.d. iz O., kojeg zastupa punomoćnik P. L. odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-10158/13-4 od 15. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7376/11 od 7. siječnja 2013., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 632.105,58 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka.

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno iste ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju I. tuženik se istoj protivi i predlaže je odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nedostataka iz ugovora o djelu spram I. i II. tuženika te nedostataka iz ugovora o građenju spram III. tuženika.

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da su najkasnije 19. prosinca 2000. sve stranke bile upoznate sa nedostacima. Nadalje utvrđuju da tužitelj nije od tuženika zahtijevao uklanjanje nedostataka i ostavio mu primjeren naknadni rok za uklanjanje nedostataka.

Slijedom toga zaključuju da je tužitelj prekludiran u zahtjevu po osnovi nedostataka u smislu odredaba čl. 616. st. 1. i čl. 645. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) te da nije zatražio otklanjanje nedostataka u primjerenom roku pa da nije bio ovlašten preko treće osobe ukloniti nedostatke i zahtijevati naknadu štete.

Takva pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud. Naime, protivno navodima revizije, za korištenje prava na isticanje nedostataka u smislu navedenih odredaba nije potrebno preuzimanje objekta, niti je ono uvjet početka prekluzivnih rokova. Oni su određeni od saznanja za nedostatke. Osim toga, preduvjet zahtjeva za naknadu štete jest i zahtjev prema drugoj strani da ukloni nedostatke koji u ovoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije postojao. Stoga se i suprotni navodi revizije ukazuju neosnovanim.

Stoga je materijalno pravo iz navedenih odredaba posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

Zagreb,14. listopada 2020.