- 1 -              Rev 3190/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3190/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. K. B. iz B., 2. D. B. iz B., i 3. M. B. iz B., koje zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika M. B. iz Ž. kojeg zastupa punomoćnica H. Z., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ostavinske imovine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2803/14-2 od 29. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-223/13 od 25. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljica 1. K. B., 2. D. B. i 3. M. B., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-223/13 od 25. kolovoza 2014., suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Utvrđuje se da u ostavinsku imovinu ostavitelja A. B. pok. I. ne ulazi kat. čest. ... k.o. P. izmjere odnosno kat. čest. ... k.o. Ž. izmjere što je tuženik dužan priznati.

 

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kuna u roku od 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljica i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv ove drugostupanjske presude tužiteljice su podnijele (redovnu) reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), te, opreza radi, (izvanrednu) reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. i 3.ZPP. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati odnosno da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu parničnih troškova kao i troškova revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju. 

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelji u reviziji navode da je počinjena time što (…) su navedeni razlozi u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu (…).

 

              Suprotno mišljenju tužiteljica u razlozima pobijane presude ovaj sud ne nalazi proturječnosti posebice što tužiteljice niti ne obrazlažu koje je to konkretno propuste počinio sud drugog stupnja te koje to nedostatke ima pobijana presuda, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Štoviše, navedeni prigovori predstavljaju prigovore pravilno utvrđenom činjeničnom stanju a koje razloge nije dopušteno isticati u ovom pravnom lijeku (čl. 385. ZPP) te prigovore pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljica za utvrđenjem da u ostavinsku imovinu ostaviteljice A. B. pok. I. ne ulazi kat. čest. ... k.o. P. izmjere odnosno kat. čest. ... k.o. Ž. izmjere, a koju nekretninu je prednik tužiteljica pok. B. B. stekao temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od svojeg oca Lj. B.

 

              Tijekom postupa utvrđeno je:

 

- da je prednik tužiteljica B. B. sklopio 8. kolovoza 2007. Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojim ocem Lj. B. te je predmet raspolaganja bila nekretninom oznake čest. zem. ... k.o. P.;

 

- da Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 8. kolovoza 2007. nije zabilježen u zemljišnoj knjizi;

 

- da B. B. u ostavinskom postupku provedenom iza smrti pok. Lj. B. nije predočio ugovor o doživotnom uzdržavanju niti je isticao da je kuću koja se nalazi na predmetnoj čestici stekao građenjem;

 

- da je B. B. u ostavinskom postupku provedenom iza smrti pok. Lj. B., svoj zakonski nasljedni dio, jednako kao i njegov brat (ovdje tuženik) M. B., ustupio majci A. B., čime je ona postala vlasnik za cijelo čest. zem. ... k.o. P.;

 

- da su B. B. i M. B. ulagali u izgradnju sporne kuće, odnosno da B. B. nije sam gradio predmetni objekt, već je to radio zajedno s ocem i bratom.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev nakon što su na temelju provedenih dokaza, u bitnom, zaključili da se "(…) tužiteljice ne mogu kao nasljednice pok. B. B. u ostavinskom postupku iza pok. A. B. pozivati na Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen s Lj. B., jer je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza smrti pok. Lj. B. vlasnikom za cijelo predmetne nekretnine utvrđena A. B., a B. B. nije iskoristio svoje zakonske mogućnosti kako bi stekao pravo vlasništva ove nekretnine, tim više što u navedenom ostavinskom postupku nije isticao niti da bi predmetnu nekretninu stekao građenjem (…)" a sve temeljem odredbe čl. 232. st. 1. i 5. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13 – dalje: ZN).

 

U primjeni odredbe čl. 232. ZN, treba poći od toga da se učinak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju odnosi samo na osobe koje su sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane.

 

Sukladno odredbi čl. 232. st. 1. ZN, propisano je da se smatra da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik, koliki mu nasljedni dio pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako, te postoje li kakva prava na zapise i koja.

 

Prema odredbi čl. 232. st. 2. ZN, ono što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ZN nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino u posebnoj parnici protiv osoba u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava. Prema odredbi st. 4. tog čl. ZN pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi niti su na nju bile uredno pozvane.

 

Sukladno odredbi čl. 232. st. 5. ZN pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno pozvane. Te osobe ipak neće biti vezane pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju u pogledu prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke, glede prava čije bi utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno piranje biti riješeno u parnici ili u upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio ili ih je trebao uputiti, ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ili ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.

 

Iz predmetnog spisa proizlazi da je prednik tužiteljica uredno sudjelovao u ostavinskoj raspravi iza pok. Lj. B., da je dao nasljedničku izjavu kojom se prihvatio nasljedstva koje mu na temelju zakona pripada te je svoj nasljednički dio ustupio svojoj majci, da je uredno bio upozoren sukladno odredbama ZN i potom preuzeo rješenje o nasljeđivanju na koje se nije žalio.

 

Imajući u vidu navedena utvrđenja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova u odnosu na vezanost prednika tužiteljica (a time i samih tužiteljica) pravomoćnošću predmetnog rješenja o nasljeđivanju i njime utvrđen opsega ostavinske imovine (tako i Vrhovni sud u svojim odlukama Rev-1324/14 od 11. srpnja 2018. i Rev-3338/18 od 16. travnja 2019.).

 

Ostali revizijski navodi tužiteljica, kojima pokušavaju dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (postojanja sporazuma o građenju i dr.), predstavljaju prigovore činjenične naravi koji nemaju utjecaja na pravilnost pobijane odluke jer se drugostupanjska presuda ne može pobijati revizijom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (odredba čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužiteljica odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.