- 1 -              Rev 907/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 907/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. T. M. iz Z., OIB: ... i 2. J. M.-Z. iz Z., OIB: ... , koje zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u Z., a drugotužiteljicu i punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice Š. C. iz Z., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2998/16-4 od 5. prosinca 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5467/12-37 od 16. veljače 2016., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev drugotužiteljice J. M.-Z. za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

- odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 9. srpnja 2007. između prednika tužitelja K. M. i tuženice i solemniziranog istoga dana kod javnog bilježnika V. M. iz Z. pod brojem OV-11316/07., za uspostavu zemljišnoknjižnoga stanja kakvo je bilo prije provedbe spornoga ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i za predaju u isključivi posjed tužiteljima nekretnina kojima je njihov prednik raspolagao spornim ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju u korist tuženice (toč. I. izreke),

 

- odbijeni su kao neosnovani eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi za raskid navedenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, za uspostavu zemljišnoknjižnoga stanja kakvo je bilo prije provedbe spornoga ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i za predaju u isključivi posjed tužiteljima nekretnina kojima je njihov raspolagao spornim ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju u korist tuženice (toč. II. izreke) i

 

- naloženo je tužiteljima da tuženici nadoknade parnične troškove u iznosu od 21.875,00 kn (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I. Djelomično se uvažava žalba I. i II. tužitelja kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5467/12-37 od 16. veljače 2016. godine u točki II. i III. izreke i sudi:

 

Raskida se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između K. M. i tužene dana 09.07.2007. godine solemniziran po javnom bilježniku V. M. iz Z. pod br. OV11316/07 od 09.07.2007. godine.

 

U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, zk.ul. 7118 k.o. V. na kat.čest. 12062 R. u pov. 258 m2 – gospodarska zgrada R. u pov. 22m2, dvorište R. u pov. 121 m2, kuća R. u pov. 115 m2, nalaže se uspostava zemljišnoknjižnog stanja prije provedene plombe Z-7858/07 na način da se vrši uknjižba prava vlasništva na ime K. M., pok. N. iz Z., u cijelosti  uz istovremeni upis brisanja prava vlasništva sa imena tužene.

 

Tužena je dužna predati u isključivi posjed tužiteljima nekretninu opisanu u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, zk.ul. 7118 k.o. V. na kat.čest. 12062 R. u pov. 258 m2 – gospodarska zgrada R. u pov. 22m2, dvorište R. u pov. 121 m2, kuća R. u pov. 115 m2, slobodnu od osoba i svojih osobnih stvari u roku od 15 dana.

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

II Djelomično se odbija žalba I. i II. tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda u točki I izreke.

 

III I. i II. tužitelji snose sami svoj trošak postupka u povodu pravnog lijeka.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) pobijajući je u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložila je ovom revizijskom sudu da preinači pobijanu presudu.

 

U zajedničkom odgovoru na reviziju koji je podnio punomoćnik tužitelja odvjetnik V. R. tužitelji su predložili da se revizija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.

 

U odgovoru na reviziju drugotužiteljice J. M.-Z. koji je podnio njen punomoćnik odvjetnik V. M., ova je tužiteljica predložila da se revizija odbije kao neosnovana i postavila je zahtjev za naknadu troška toga podneska.

 

Revizija nije osnovana.

 

Neosnovane su revizijske tvrdnje tuženice da drugostupanjska presuda „ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to zbog toga što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“, kojima sadržajno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naprotiv, drugostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio razloge o odlučnim činjenicama iz kojih, primjenom materijalnoga prava na koje se pozvao, proizlazi osnovanost eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva.

 

Predmet spora u njegovu revizijskom stadiju zahtjevi su tužitelja, koji su postupak nastavili nakon smrti njihova prednika K. M., oca, kao tužitelja, za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji je njihov otac kao primatelj uzdržavanju sklopio s tuženicom kao davateljicom uzdržavanja te, posljedično tome, za uspostavu zemljišnoknjižnoga stanja kakvo je bilo prije provedbe spornoga ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i za predaju u isključivi posjed tužiteljima nekretnina kojima je njihov otac raspolagao spornim ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju u korist tuženice.

 

Prvostupanjski je sud, nakon što je neosnovanim ocijenio tužbeni zahtjev za utvrđenje predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ništetnim i, stoga, neosnovanima zahtjeve za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i predaju u posjed nekretnina tužiteljima, kao neosnovan odbio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za raskid predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i, također, za uspostavu zemljišnoknjižnoga stanja kakvo je bilo prije provedbe toga ugovora i za predaju u isključivi posjed tužiteljima predmetnih nekretnina.

 

Odluku o neosnovanosti eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva prvostupanjski je sud obrazložio utvrđenjem činjenice da je tuženica, suprotno tvrdnjama tužitelja, ispunjavala svoje ugovorne obveze, zbog čega da ne postoji razlog iz odredbe čl. 583. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/95, dalje: ZOO) za raskid toga ugovora.

 

Pritom je utvrđenje činjeničnoga stanja prvostupanjski sud obrazložio tvrdnjama:

 

- da „nije poklonio vjeru“ iskazima tužitelja u vezi s njihovim tvrdnjama da tuženica nije izvršavala ugovorne obveze, nalazeći u tim iskazima „nelogičnosti“, „kontradiktornosti“ i neživotnosti“,

 

- da iz iskaza nepristranih svjedoka proizlazi da je tuženica u S.-u „preko 30 godina živjela u zajedničkom domaćinstvu sa pok. K., s kojim je dijelila sve troškove, vodeći brigu ne samo o kućanskim poslovima (čišćenje, kuhanje, pranje, nabavka hrane i ostalih kućanskih potrepština) već je pok. K. obavljala i administrativne poslove oko kompanije koje je pok. K. bio vlasnikom, a zatim je u razdoblju bolesti pok. K., preuzela brigu i skrb oko njegove osobne higijene, mijenjajući mu pelene za inkontinenciju, dajući mu lijekove…“ odnosno da je „tužena kako prije zaključenja Ugovora tako i kasnije, sve do 22. 06. 2011. godine vodila brigu i skrb o sada pok. K., a koju skrb je zatim prepustila I tužitelju i svjedokinji V. … L. …, kojima je dala kompletne upute o lijekovima koje je pok. K. koristio.“,

 

- da je „poklonio vjeru iskazu tužene u dijelu u kojem je opisivala razloge koji su je naveli na sastavljanje pisma 13. lipnja 2011.“, obrazlažući dalje zašto sadržaj te isprave ne upućuje na to da je tuženica „prekinula brigu oko pok. K.“.

 

Drugostupanjski sud je preinačio presudu suda prvoga stupnja u dijelu odluke o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima primjenom odredbe čl. 373. st. 2. ZPP, obrazloživši:

 

- da je prvostupanjski sud utvrdio da je nakon sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zdravstveno stanje primatelja uzdržavanja K. M. bilo sve lošije,

 

- da je utvrđena činjenica da je 2009. godine prvotužitelj T. M., nakon što je preuzeo „kompaniju“ od primatelja uzdržavanja, od koje su se inače financirali primatelj uzdržavanja i tuženica, preuzeo obvezu podmirenja zajedničkih troškova kućanstva tuženice i primatelja uzdržavanja, ali da više nije želio financirati druge troškove osim „plaćanjem računa“, ali bez davanja gotovine kojima bi oni raspolagali,

 

- da iz toga proizlazi da je tuženici kao osobi staroj 75 godina postalo otežano ispunjavati ugovorne obveze, ali da nije tražila da se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju izmjeni ili raskine,

 

- da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskoga suda da je prvotužitelj T. M. onemogućio tuženicu u ispunjavanju ugovornih obveza,

 

- da, u konačnici, izjava koju je tuženica sastavila, a za koju prvostupanjski sud utvrđuje da nema značaj njene namjere da više ne ispunjava ugovorne obveze, upućuje s obzirom na njen sadržaj upravo na namjeru tuženice da više ne skrbi o primatelju uzdržavanja, koju je i ostvarila otišavši iz S.-a, gdje je živjela sa sada pok. K. M., u H. Pritom drugostupanjski sud navodi kako je u toj izjavi tuženica izričito navela „da je ostala bez sredstava za uzdržavanje osim njezine vlastite ušteđevine, da se ni na koji način više ne može brinuti o K., da mora napustiti zemlju i vratiti se svojoj obitelji dok se ne oporavi, … da joj je želja da obavijesti bilo koga tko treba znati da će K. od sada živjeti sam, da će mu trebati pomoć njegove obitelji ili socijalne skrbi obzirom da se ne može brinuti sam o sebi te da je očito da ga ne može uzdržavati ni fizički ni financijski…“.

 

Tuženica u reviziji osporava zaključke drugostupanjskoga suda tvrdnjama:

 

- o pogrešnom shvaćanju sadržaja sporne izjave i

 

- o tome da je drugostupanjski sud trebao uzeti u obzir i druge izvedene dokaze.

 

Međutim:

 

Osporavanje značaja sadržaja sporne izjave tuženica u reviziji obrazlaže tvrdnjom da drugostupanjski sud nije u obzir uzeo to da je ta isprava „sačinjena po pravilima anglosaksonskog prava, čija je pravna snaga i učinak dvojbena u domaćem pravnom sustavu…“. Nije, međutim, jasno kakav to utjecaj imaju „pravila, snaga i učinak“ bilo kojega stranoga prava na sam sadržaj tužiteljičine izjave iz koje, i prema ovom revizijskom sudu, proizlazi jasno izražena namjera tuženice glede daljnjeg izvršavanja ugovornih obveza. Tuženica u reviziji tvrdi i da se ta izjava „sadržajno ne referira na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju“, pri čemu nije jasno na što bi se drugo izjava u kojoj se tvrdi da se odustaje od izvršavanja obveza uzdržavanja određene osobe mogla odnositi ako ne upravo na ugovor o uzdržavanju s kojom je taj ugovor sklopljen.

 

Neosnovane su tvrdnje tuženice da drugostupanjski sud, dajući pri utvrđenju odlučnog činjeničnog stanja značaj sadržaju sporne izjave, nije u obzir uzeo i činjenice utvrđene drugim dokaznim sredstvima. Naime, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi, kako je to prethodno obrazloženo, da je drugostupanjski sud vodio računa o rezultatu cjelokupnog dokaznog postupka, ocjenjujući i sve dokaze zajedno, odnosno uzevši u obzir rezultat cjelokupnoga postupka, upravo kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP, a što tuženica neosnovano osporava.

 

Stoga se zaključci drugostupanjskoga suda o relevantnijem značaju sadržaja predmetne tuženičine izjave za sagledavanje odlučnih činjenica u ovom sporu od onoga koji je toj ispravi pridao sud prvoga stupnja ukazuju logičnim i prihvatljivim.

 

Pritom su neodlučne tvrdnje tuženice o činjenicama iznesenim tijekom postupka koji je prethodio revizijskom, a ponovljene i u reviziji, kao i zaključci prvostupanjskoga suda u vezi s tim činjenicama, a koje se tiču brige tuženice za sada pokojnog K. M., vođenje njihovog zajedničkog domaćinstva i vođenje administrativnih poslova u „kompaniji“ koju je K. M. vodio u S.-u, a u razdoblju prije nego što je sklopljen sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Naime, osim što je, s obzirom na to da tuženica tvrdi kako je sa sada pokojnim K. M. živjela više od 35 godina u zajednici koju naziva „izvanbračnom“, iako navodi da je K. M. za to vrijeme bio "formalno" u braku s drugom osobom, logično da se tuženica tijekom te zajednice brinula za K. M. te obavljala i određene poslove u toj zajednici, u ovoj parnici te činjenice nisu relevantne, već su odlučne činjenice u vezi s ispunjavanjem obveza tuženice preuzetih ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju.

 

Kako je utvrđeno da tuženica ugovorne obveze nije ispunjavala, osnovano je drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 583. st. 3. u vezi s čl. 589. ZOO prihvatio zahtjev za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i posljedično tome, u odnosu na nekretnine kojima je prednik tužitelja tim ugovorom raspolagao u korist tuženice, zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja toga ugovora, kao i, primjenom odredaba čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06), zahtjev za predaju tih nekretnina tužiteljima u posjed.

 

Stoga ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

 

Zahtjev drugotužiteljice Janje Milić-Zobunđija za naknadu troška odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 14. listopada 2020.