- 1 -              Rev 2489/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2489/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. G. iz Z., OIB: ... , zastupanog po punomoćniku Z. V. odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J., R., protiv tuženika M. P. d.o.o. P., OIB: ... , zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L., Z., radi upisa u knjigu poslovnih udjela, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5229/14-3 od 23. svibnja 2018., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3137/13-50 od 28. travnja 2014., na sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-3137/2013-50 od 28. travnja 2014. prihvaćen je tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je tužitelj postao član društva tuženika M. P. d.o.o. P. s danom 8. prosinca 2004. godine sa svim pravima koja iz tog članstva proizlaze i to kao nositelj poslovnog udjela u nominalnom iznosu od 4.344.000,00 kn, što je tuženik dužan priznati te se slijedom toga nalaže tuženiku M. P. d.o.o. da u knjigu poslovnih udjela društva upiše tužitelja Z. G. iz Z., kao člana društva odnosno nositelja poslovnog udjela u nominalnom iznosu od 4.344.000,00 kn (četirimilijunatristoičetrdesetčetiritisuće kuna) (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 62.317,50 kn (točka II. izreke).

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5229/2014-3 od 23 svibnja 2014. preinačena je prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev odbijen.

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači.

 

Tuženik je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana. Traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Činjenice koje su relevantne za ishod ovog spora nisu sporne budući da ih i sam tužitelj navodi u reviziji, a to su:

 

- da je tuženik u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u društvo s poznatim vlasnicima sklopio 26. lipnja 1992. Ugovor o pretvorbi dosadašnjih ulaganja s vjerovnikom J. J., R. u ulog u budućem dioničkom društvu, a što je i učinjeno te potvrđeno rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 5. listopada 1993.,

 

- da je 7. prosinca 1993. J. J. p.o. R. sklopila s društvom B., R. ugovor kojim je ovom društvu prenijela „potraživanje od M. P. koje je pretvorila u ulog u iznosu od 4.826.184.000, HRD odnosno 1.086.000,00 DEM“,

 

- da je ugovorom od 18. ožujka 1994. B. d.d. R. prenio društvu N. d.o.o. Z. ulog u društvu M., P. u iznosu od 1.086.000,00 DEM,

 

- da je 19. svibnja 1994. održana osnivačka skupština društva M. P. d.d. P. na kojoj je prihvaćen statut i na kojoj je kao osnivač sudjelovala J. J. p.o. R.,

 

- da je ugovorom od 14. lipnja 1999. N. d.o.o. Z. prenio na tužitelja 10.860 dionica nominalne vrijednosti 1.086.000,00 DEM koje ima u društvu M. P. d.d. P.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Tužitelj je u reviziji naveo da presudu pobija zbog „zbog pogrešne primjene materijalnog prava“, ali nije naveo ni obrazložio u smislu odredbe čl. 356. ZPP koju odredbu materijalnog prava sud nije primijenio, a trebao ju je primijeniti, odnosno koju takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

Drugostupanjski sud svoju odluku temelji na odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 26/91, 45/92, 84/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 45/95, 21/96, 118/99, 99/03. i 145/10 - dalje: ZPDP) kojeg tužitelj u reviziji i ne spominje.

 

U čl. 5. ZPDP navedene su osobe koje pretvorbom mogu steći vlasništvo nad poduzećem. Nije sporno da je jedna od tih osoba bilo Javno poduzeće J., R. koje je s tuženikom sklopilo 26. lipnja 1992. Ugovor o pretvorbi dosadašnjih ulaganja u ulog u budućem dioničkom društvo i da je takav način namjeravane pretvorbe tuženika potvrđen rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 5. listopada 1993. Bitno je naglasiti odlučnu okolnost da slijedeći u nizu „stjecatelja“ B. d.d. R. nije bila jedna od osoba iz čl. 5. ZPDP i slijedom nije mogla steći vlasništvo nad tuženikom. Na temelju ugovora od 7. prosinca 1993. sklopljenog između J. J. p.o. R. i B. d.d., R., J. J. R. nije mogla društvu B. d.d., R. ustupiti (cedirati) ni potraživanje prema tuženiku (jer je ono prestalo postojati 26. lipnja 1992. na temelju Ugovora o pretvorbi dosadašnjih ulaganja u ulog u budućem dioničkom društvu, a što je potvrđeno rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 5. listopada 1993.), a ni dionice jer ih tada nije ni imalo (osnivačka skupština tuženika održana je 19. svibnja 1994.). Dakle, budući da prvi „stjecatelj“ B. d.d., R. nije postao dioničar tuženika, daljnji ugovori o prijenosu dionica nisu mogli proizvesti pravne učinke.

 

Uz navedeno, ukazuje se i da prema odredbi čl. 25. st. 1. ZPDP organ upravljanja poduzeća odlučuje o tome da se sporazumno s ulagačem koji je na ugovornoj osnovi uložio kapital u poduzeće odnosno s vjerovnikom poduzeća njihov ulog odnosno potraživanje pretvore u ulog u poduzeću na temelju kojega se izdaju dionice u dioničkom društvu odnosno priznaje udio u društvu s ograničenom odgovornošću koji nastaju takvom pretvorbom poduzeća. Dakle, tek se na temelju ugovora (u ovom slučaju Ugovora sklopljenog između tuženika i J. J., R. 26. lipnja 1992.) izdaju dionice, a prije nego što su izdane (prije nego su nastale) po prirodi stvari ne mogu se prenositi jer prije toga nisu individualizirane. J. J., R. je mogla svoju tražbinu prema tuženiku zadržati, ustupiti je trećoj osobi ili je pak pretvoriti u ulog. Tužitelj u ovoj parnici i ne tvrdi da je bio vjerovnik tuženika (da je tražbinu stekao cesijom od J. J., R.) nego tvrdi da je član društva (dioničar, odnosno član društva nakon pretvorbe tuženika iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću), a kako je navedeno pretvorbom je dionice moglo steći samo J. J., R. Naravno da je J. J., R. dionice koje je stekla u postupku pretvorbe tuženika mogla prodati trećoj osobi, ali to nije bilo moguće prije nego što je okončan postupak pretvorbe upisom tuženika kao dioničkog društva u sudski registar, konkretno 6. lipnja 1994.

 

Kako je ovaj sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, odlučeno je kao u izreci, na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju zasniva se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP budući da odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.