- 1 -              Rev 2679/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2679/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. T., odvjetnici u Z., protiv tuženika I. N. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u  Zagrebu poslovni broj Gž-4453/15-4 od 31. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8071/08-36 od 26. veljače 2015., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Održava se u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ž. H. P. iz Z., ..., poslovni broj Ovrv-1147/07 od 23. srpnja 2007. g. u kojem je tuženiku I. N. iz Z., ..., naloženo isplatiti tužitelju V. d.o.o. R., ..., iznos od 4.000.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. srpnja 2007. g., pa do 31. prosinca 2007. g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 67.173,20 kn, kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 405.000,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8071/08-36 od 26. veljače 2015., te u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, i sudi:

 

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Održava se u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ž. H. P. iz Z., ..., poslovni broj Ovrv-1147/07 od 23. srpnja 2007. u kojem je tuženiku I. N. iz Z., ...., naloženo isplatiti tužitelju V. d.o.o. R., ..., iznos od 4.000.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. srpnja 2007. pa do 31. prosinca 2007. po čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 67.173,20 kn, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 405.000,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

2 Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 350.000,00 kn, u roku od 15 dana.

 

II Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak postupka povodom pravnog lijeka u iznosu od 62.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka za sastav žalbe u iznosu od 18.750,00 kn i za trošak sudske pristojbe."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti reviziju, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu. Tužitelj je zatražio trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U revizijskom stupnju postupka je sporno je li tuženik dužan tužitelju isplatiti utuženi iznos kao mjenični dužnik.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da iz Ugovora o davanju novčanih sredstava od 12. ožujka 1997. proizlazi da je tužitelj kao zajmodavac pozajmio I.-i. d.o.o. Z. kao zajmoprimcu iznos od 5.059.542,80 kn s rokom vraćanja najkasnije do 1. kolovoza 1999.,

 

- da je I.-i. d.o.o. u R. 12. ožujka 1997. kao trasant tužitelju kao remitentu izdao (i potpisao) bjanco mjenicu na iznos od 4.000.000,00 kn koju mjenicu je avalirao tuženik, a koja mjenica izdana kao sredstvo za izvršenje obveza po Ugovoru o davanju novčanih sredstava od 12. ožujka 1997.,

 

- da je nad I.-i. d.o.o. otvoren stečaj 24. rujna 2005. pod brojem ST-81/05, da je tužitelj prijavio potraživanje u stečajnom postupku 4. studenoga 2005., te da je potraživanje tužitelja utvrđeno pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 8. prosinca 2005.,

 

- da mjenična obveza prema, na mjenici naznačenom danu dospijeća, dospijeva na naplatu 11. srpnja 2007. te da mjenica nije protestirana,

 

- da je tužba (prijedlog za ovrhu) podnesena 20. srpnja 2007.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je održao u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi (čl. 451. st. 3. ZPP) i odlučio kao u izreci u bitnom uz obrazloženje da obveza tuženika kao mjeničnog jamca proizlazi iz odredbi čl. 29. do 31. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 78/94 i 92/10 -  dalje: ZM), time da isti nije ovlašten na podnošenje prigovora iz osnovnog posla, već da je kao mjenični dužnik obvezan isplatiti utuženi iznos.

 

Drugostupanjski sud je koristeći ovlaštenje iz odredbi čl. 373a. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio nalazeći osnovanim istaknuti prigovor zastare o kojem prigovoru prvostupanjski sud nije dao razloge (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP). Naime, drugostupanjski sud je imajući na umu odredbu čl. 16. st. 2. ZM prema kojoj, ako je mjenica u vrijeme izdanja bila nepotpuna naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu; povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nepažnjom, zauzeo shvaćanje da se prigovor da nepotpuna (bjanko) mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom ne može s uspjehom isticati prema kasnijem stjecatelju, ako je bjanko mjenica puštena u opticaj, osim ako je taj stjecatelj mjenicu stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nepažnjom. Prema tome, da tuženik (mjenični dužnik) u okolnostima konkretnog slučaja može isticati prigovor prema tužitelju kao vjerovniku iz osnovnog posla da mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom. Slijedom toga, a jer je po osnovnom poslu kojeg navodi tužitelj tj. Ugovoru o davanju novčanih sredstava od 12. ožujka 1997. rok vraćanja zajma bio najkasnije do 1. kolovoza 1997., to da je na mjenici kao dan dospijeća trebalo naznačiti najkasnije 1. kolovoza 1997. i mjenicu protestirati u sljedeća dva radna dana koja dolaze za danom plaćanja mjenice (čl. 43. st. 3. ZM) u koje vrijeme I.-i. d.o.o. nije bio u stečaju, a ne s nadnevkom 11. srpnja 2007. koji je kao dan dospijeća naveden na mjenici. Stoga, budući da je tužba (prijedlog za ovrhu) podnesena 20. srpnja 2007., ocjena je drugostupanjskog suda da je protekao zastarni rok iz čl. 78. st. 2. ZM od jedne godine u kojem zastarijeva mjenično pravni zahtjev tužitelja kao imatelja mjenice prema tuženiku kao mjeničnom jamcu (avalisti) koji odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči (čl. 31. st. 1. ZM).

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

I prema pravnom shvaćanju ovoga suda, u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj je kao vjerovnik iz osnovnog posla bio ovlašten bjanco mjenicu ispuniti na iznos svojega dospjelog potraživanja, ali sukladno uvjetima iz osnovnog posla, što znači da je tužitelj bio ovlašten dan dospjelosti iznosa zajma ispuniti sukladno uvjetima iz Ugovora o davanju novčanih sredstava od 12. ožujka 1997. To nadalje znači da je tužitelj bio ovlašten datum dospijeća mjenice ispuniti kada je mjenica dospjela, najkasnije s nadnevkom 1. kolovoza 1997., ali ne i s nadnevkom 11. srpnja 2007. jer to nije dan dospjelosti iz osnovnog posla.

 

Nadalje, imajući na umu odredbu čl. 16. st. 2. ZM i prema shvaćanju ovoga suda tuženik (mjenični dužnik) imao je pravo prema tužitelju (vjerovniku iz osnovnog posla i prvom imatelju mjenice) istaknuti prigovore iz osnovnog posla, pa tako i prigovor zastare mjenične obveze koji stranke ističu uz prigovor vremena kada je obveza iz osnovnog posla dospjela.

 

Prema odredbi čl. 78. st. 2. ZM mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana računajući od dana pravodobnog podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova" onda od dospjelosti.

 

Prema odredbi čl. 31. st. 1. ZM avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči.

 

Kako je ovdje potraživanje iz osnovnog posla – Ugovora o davanju novčanih sredstava od 12. ožujka 1997. dospjelo najkasnije 1. kolovoza 1997., to iako je na mjenici kao dan dospijeća naznačen 11. srpnja 2007., a što je suprotno dospijeću obveze iz osnovnog posla, nastupila je zastara potraživanja tužitelja u smislu odredbe čl. 78. st. 2. u vezi čl. 31. st. 1. ZM, a kako je to pravilno ocijenio i drugostupanjski sud (u tom smislu i ovaj sud u Rev-x 643/15-2 od 4. studenoga 2015. i Rev 1852/2013-2 od 23. listopada 2018.).

 

Stoga, suprotni navodi revizije nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, kao niti pozivanje tužitelja na raniju odluku ovoga suda Rev 690/2002-2 od 24. studenoga 2014. budući se od shvaćanja na kojem je ista u bitnom utemeljena odstupilo nakon što je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IVg 46/07-4 održanoj 16. travnja 2007. prihvaćeno shvaćanje koje glasi: "Ništava je odredba sporazuma o popunjavanju bianco mjenice po kojoj je imatelj bianco mjenice ovlašten po svojoj volji učiniti bianco mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu s osnovnim pravnim poslom".

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.