- 1 -              Rev 161/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 161/2017-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. J. iz R. S., B., kojeg zastupa punomoćnik R. V., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika V. I., OIB: ... i II-tuženice V. I., OIB: ... , oboje iz C., koje zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. & Š. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2381/2014-2 od 1. rujna 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-437/11 od 16. svibnja 2014., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja R. J. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženicima V. I. iz C., i V. I. iz C., da solidarno isplate tužitelju R. J. iz R. Srbije, K., ukupan iznos od 80.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.06.2008. godine prema eskontnoj Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena sve do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužitelju da 1. i 2. tuženicima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 43.062,50 kn u roku od 15 dana, dok se s preostalim zatraženim troškovima 1. i 2. tuženici odbijaju."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Delnicama, posl. br. P-437/11 od 16. svibnja 2014. godine u točki I. i dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu."

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tužitelja nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika tako da ne postoje razlozi zbog kojih se ne bi mogla ispitati pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Stoga u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju sadržajem revizije ukazuje tužitelj, jer su nižestupanjski sudovi u obrazloženjima presuda dali potpune, razumljive i jasne razloge za svoju ocjenu izvedenih dokaza i za činjenična utvrđenja, a činjenica da ti stavovi nisu sukladni stavovima i tumačenjima tužitelja ne predstavljaju bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Nadalje, na navode tužitelja da se vjerodostojnim ispravama smatraju isprave u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, zbog čega se dostavljena pisana korespondencija elektroničkom poštom ne može smatrati vjerodostojnim ispravama u smislu odredbi ZPP valja odgovoriti da tužitelj na kojem je teret dokaza, obzirom da je on osporio vjerodostojnost navedene elektroničke korespondencije, nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem (čl. 219. st. 1. ZPP u vezi s čl. 221a. ZPP), zbog čega takvi prigovori nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 80.000,00 Eura u protuvrijednosti kuna s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka s naslova pozajmice izvršene 16. travnja 2008. za koju tužitelj tvrdi da je dao tuženicima za potrebe liječenja II-tuženice u inozemstvu.

 

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a koja utvrđenja je kao pravilna prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da je na račun II-tuženice otvoren kod E. banke 16. travnja 2008. tužitelj uplatio iznos od 80.000,00 Eura s njegovog računa otvorenog kod C. ... P.,

 

- da je od strane tvrtke O. d.o.o. zastupane po direktoru R. V., na ime A. M. S. 23. siječnja 2008. upućeno pismo namjere o prihvaćanju garancije banke u ugovorenom obliku u tranšama s ukupnom nazivnom vrijednosti do 5 milijuna Eura, kao banka primatelj određena je P. M. sa računom na ime F. d.o.o., pri čemu bi prva tranša bila u vrijednosti od 400.000,00 Eura,

 

- da iz pisma upućenog I-tuženiku od strane ... od 16. listopada 2008. proizlazi da se isto odnosi na banku C. S. koji će investitoru poslati bankovnu garanciju na 1 milijun Eura za osiguranje investicije,

 

- da iz poruke od 4. veljače 2008. proizlazi da je upućena od strane D. K., N., primatelju P. S. te se istom traži pojašnjenje nekih točaka, između ostalih se za točku 4. spominje da se garancija izdaje na zahtjev podnositelja za trgovačke ugovore između business L. T. L. i F. d.o.o. te da potvrđuju izdavanje garancije s njihovim uobičajenim tekstom,

 

- da je čitanjem pisma od 11. veljače 2008. utvrđeno da je isto uputio I-tuženik A. S. putem e-maila u kojem potvrđuje da je završena prva bankovna garancija na iznos od 300.000,00 EUR s P. M. te da je sada potrebna nova garancija na iznos od 1 milijun Eura koja je ista kao za korisnika F. te P. M.,

 

- da je čitanjem podataka E. banke utvrđeno da I-tuženik u vrijeme isplate spornog iznosa nije imao otvoren devizni račun već je imao otvorena dva depozita.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da su tužitelj i I-tuženik bili poznanici koji su imali određene poslovne kontakte te da stranke nisu sklopile ugovor o zajmu, niti bilo kakvu pisanu potvrdu iz koje bi proizlazilo da se predmetna uplata odnosila na pozajmicu te da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi se II-tuženica u predmetno vrijeme (niti prije, niti nakon izvršene uplate) liječila u inozemstvu zbog čega da je nelogično da bi tužitelj znatni novčani iznos bez ikakve pisane potvrde pozajmljivao osobi koju gotovo ni ne poznaje.

 

Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja na račun II-tuženice bio isključivo vezan uz poslovnu suradnju tužitelja i I-tuženika  sa elementima ugovora o posredovanju odnosno njihovom nastupanju kao posrednika u ishođenju bankovne garancije zbog čega nije bilo riječ o pozajmici koju bi tuženici bili u obvezi vratiti obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da je između stranaka sklopljen ugovor o zajmu. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud odbio je zahtjev tužitelja da mu tužitelji solidarno isplate iznos od 80.000,00 Eura u protuvrijednosti kuna sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

 

Sud drugog stupnja u cijelosti je potvrdio prvostupanjsku presudu prihvaćajući pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je između stranaka sklopljen ugovor o zajmu kojeg bi tuženici bili u obvezi vratiti zbog čega da prvostupanjski sud nije imao potrebe utvrđivati je li i u kojoj mjeri bankovna garancija za koju je I-tuženik posredovao za tužitelja realizirana te kolika je bila dogovorena provizija za takvo posredovanje, odnosno bi li pravni odnos posredovanja imao elemente zelenaškog pravnog posla. U navedenoj situaciji drugostupanjski sud ocjenjuje da takvi navodi tužitelja kao i navodi da bankovna garancija koja se odnosila na P. M. nije u konačnici realizirana, mogu biti predmet nekog drugog postupka te su bez utjecaja na zakonitost presude. Stoga je drugostupanjski sud odbio žalbu tužitelja i u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je time što je sud utvrdio da je među strankama sklopljen ugovor o posredovanju, a ne ugovor o zajmu, pogrešno primijenio materijalno pravo jer I-tuženik u spis nije niti dostavio ugovor o posredovanju iz kojeg bi bile vidljive obveze stranaka jer taj ugovor nikada nije ni sklopljen.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Odredbom čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

 

Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima, ovaj sud prihvaća ocjenu nižestupanjskih sudova da tužitelj na kojem je teret dokaza, u okolnostima konkretnog slučaja, sukladno odredbi čl. 221.a ZPP nije dokazao da su stranke sklopile ugovor o zajmu u iznosu od 80.000,00 Eura, zbog čega bi tuženici u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a kao sudionici obveznog odnosa bili u obvezi tužitelju vratiti pozajmljeni novčani iznos. Kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je uplata novčanog iznosa od 80.000, 00 Eura izvršena na račun II-tuženice bila dana s naslova ugovora o zajmu, a na kojoj osnovi tužitelj temelji tužbeni zahtjev, to su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da tuženici nisu u obvezi tužitelju isplatiti novčani iznos koji potražuje tužbom, zbog čega su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

 

Iz navedenih razloga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 14. listopada 2020.