- 1 -              Rev 1008/2020-2

Broj: Rev 1008/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. H. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š., K., B. d.o.o. u Z., protiv tuženika D. K. iz Z., OIB ..., na adresi zaposlenja V. l. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi objave ispravka informacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-415/19-2 od 19. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1290/18-27 od 13. prosinca 2018., u sjednici održanoj 14. listopada 2020.,

p r e s u d i o   j e:

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za ispravkom informacije.

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj podnosi podnesak nazvan prijedlog tužitelja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske za dopuštenje podnošenja revizije.

              Ovaj sud ocijenio je da se radi o reviziji iz čl. 382.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08-ispr., 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13 i 70/19 - dalje: ZPP). Naime, prema odredbi čl. 382.a ZPP-a, iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i u sporu u povodu tužbi radi objave ispravka informacije (čl. 382.a st. 1. alineja 4.). Kako je u ovom slučaju predmet postupka zahtjev za objavu ispravka objavljene informacije pozivom na odredbu čl. 40. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11, 81/13 - dalje: ZM), u kojem postupku je dopuštena revizija, to je po podnesku tužitelja postupljeno kao po reviziji.

              Na reviziju nije odgovoreno.

              Pozivom na odredbu čl. 391. st. 2. ZPP ovaj sud reviziju je ispitao samo u dijelu kojim se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Pošavši od utvrđenja da u trenutku zaključenja glavne rasprave tuženik više nije bio glavni urednik izdanja u kojem je objavljena informacija, nižestupanjski sudovi su zaključili da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom predmetu, uslijed čega, pozivom na odredbu čl. 46. st. 1. ZM su odbili tužbeni zahtjev.

Suprotno navodima revizije, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo u ovom predmetu.

              Naime, odredbom čl. 46. st. 1. ZM propisano je da ukoliko glavni urednik ne objavi ispravak informacije na način određen zakonom, podnositelj zahtjeva za ispravak ima pravo podnijeti tužbu protiv glavnog urednika.

              Na temelju odredbe čl. 24. ZM st. 1. novine i druga povremena izdanja, radijske i televizijske postaje te programi novinskih redakcija, moraju imati glavnog urednika kojeg imenuje i razrješava nakladnik u skladu sa zakonom i statutom. Na temelju odredbe st. 2. istog članka glavni urednik odgovoran je u skladu sa zakonom za sve objavljene informacije.

              Prema tome, logično je da se presuda u trenutku zaključenja glavne rasprave mora odnositi na osobu koja je u tom trenutku glavni urednik jer samo je ona na temelju navedene odredbe, kao i ostalih odredaba Zakona o medijima, ovlaštena objaviti ispravak informacije. Odredba čl. 50. ZM, na koju se poziva tuženik, propisuje situaciju u kojoj se nakon podnošenja tužbe za objavu ispravka promjeni glavni urednik medija, što ovlašćuje tužitelja da do kraja glavne rasprave može preinačiti tužbeni zahtjev i umjesto prvotnog tuženika tužiti novog glavnog urednika. Zbog posebnog položaja glavnog urednika zakon je u istoj odredbi propisao da za takvu preinaku tužbenog zahtjeva nije potrebna suglasnost prvobitnog tuženika niti novog glavnog urednika a suprotno općim propisima ZPP (čl. 192. ZPP).

              Suprotno navodima iz revizije odredba čl. 50. ne propisuje obaveznu preinaku tužbe već daje takvu mogućnost tužitelju (tužitelj može), a polazeći od načela dispozitivnosti (čl. 3. ZPP). Odredbom čl. 54. ZM propisano je da ukoliko nakon pravomoćnosti presude kojom se naleže objava ispravke, promjeni glavni urednik medija, presudom utvrđena dužnost objavljivanja ispravka prelazi na novog glavnog urednika. Ova odredba, međutim, jasno naglašava da utvrđena dužnost objavljivanja ispravka prelazi na onog glavnog urednika koji je stupio na tu dužnost nakon pravomoćnosti presude, a ne da bi ona prelazila na svakog novog glavnog urednika koji bi stupio na dužnost nakon podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave. Takvo shvaćanje, osim što se ne temelji na gramatičkom tumačenju, onemogućilo bi normalno vođenje parnice za obje stranke.

              Zaključno, kako nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je pozivom na odredbu iz čl. 393. st. 2. ZPP presudom odbiti reviziju.

Zagreb, 14. listopada 2020.