Broj: Pž-4023/2020

 

                                                        

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Nediljka Bobana, predsjednika vijeća, Drage Klasnića i Koraljke Bašić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marcele Soljačić-Prester, kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika L. P.,  zbog prekršaja iz članka 229. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08, 48/10 , 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 89/15, 108/17, 70/19 i 42/20), odlučujući o žalbi okrivljenika L. P., podnesenoj putem branitelja M. I., odvjetnika iz Z., protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 3. lipnja 2020. broj: 55. Pp P-1334/2020, na sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika L. P. i potvrđuje  prvostupanjska presuda.

 

II.Temeljem čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) okrivljenik L. P. je obvezan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna u roku od 8 (osam) dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, proglašen je krivim okrivljenik L. P. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz članka 229. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je, izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 (tritisuće) kuna.

 

Istom presudom, okrivljenik je obvezan snositi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna.

 

Protiv pobijane presude, okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu u cijelosti protiv pobijane presude.

 

U žalbi okrivljenik navodi da smatra neutemeljenim da ga se proglasi krivim zato što je u dostavljeni obrazac upisao podatke o sebi i svojoj supruzi, jer da time nije postupao u lošoj vjeri, a niti protivno smislu zakonske odredbe koja regulira dostavu podataka o vozaču. Okrivljenik da je dostavio podatke o svim osobama koje su doista koristile predmetno vozilo, tj. dostavio je  potpune i točne, dakle vjerodostojne podatke. Nadalje ističe kako je obavijest o počinjenom prekršaju MUP-a izdana još dana 22. svibnja 2019. godine, a odnosi se na navodni prometni prekršaj datiran na 25. travnja 2019. godine. U tom smislu navodni prometni prekršaj u vezi s kojim su podaci traženi i obavijest o počinjenom prekršaju odnose se na razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine, broj 70/19), slijedom čega okrivljenik smatra da odredbe toga Zakona u ovom slučaju nisu primjenjive.  U toj obavijesti okrivljenik nije upozoren da u obrazac ne smije unositi podatke o dvije osobe. Također u tom obrascu okrivljeniku je zapriječena novčana kazna po „starom“, a ne po „novom“ zakonu. Bez obzira što je okrivljenik tu obavijest zaprimio dana 19. kolovoza 2019. godine (to je stvar organizacije dostave u MUP-u), on se kao laik imao pravo pouzdati u njezin sadržaj i postupiti upravo po uputama iz te obavijesti, uz rizik posljedica zapriječenih u toj obavijesti. Također sve da okrivljenik i nije postupio pravilno, kao posljedicu je mogao snositi samo onu koja mu je zapriječena u toj obavijesti, a to je novčana kazna po „starom“ zakonu. Uz to prvostupanjski sud pored činjenice da okrivljenik nije kažnjavan nije sukladno članku 36. Prekršajnog zakona cijenio činjenicu da okrivljenik i supruga ostvaruju male prihode, i da imaju dvoje maloljetne djece, sve sukladno priloženim listovima za djecu.

 

Predlaže da se, iz žalbenih razloga, žalba prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) uz ocjenu navoda žalbe, ovaj sud je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Naime, prvostupanjski je sud na temelju provedenog postupka osnovano zaključio da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja bića djela prekršaja iz članka 229. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

 

              Neosnovani su navodi žalbe da je okrivljenik dostavio doista  potpune i točne, dakle vjerodostojne podatke.

 

Naime, odredbom članka 229. stavak 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, izričito je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna kazniti za prekršaj vlasnik vozila ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ako, u roku od 15 dana, neda vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja.

 

Nije sporno da je okrivljenik nadležnom tijelu dostavio podatke o dvije osobe (za sebe i svoju suprugu) koje su mogle upravljati vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, a što se u smislu citirane odredbe ne može smatrati davanjem vjerodostojnih dokaza o osobi koja je upravljala predmetnim vozilom kritične zgode.

 

Okolnost koju okrivljenik ističe u svojoj žalbi da je obavijest o počinjenom prekršaju MUP-a izdana još dana 22. svibnja 2019. godine, a odnosi se na prometni prekršaj datiran 25. travnja 2019. godine, odnosno na razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine, broj 70/19), slijedom čega smatra da odredbe toga zakona u ovom slučaju nisu primjenjive, nisu od utjecaja na postojanje prekršajne odgovornosti okrivljenika jer je gore citiranom odredbom Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kao što je već navedeno, sankcionirano postupanje vlasnika vozila ako, u roku od 15 dana, ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja, a nesporno je da je okrivljenik obavijest kojom se traže podaci o vozaču zaprimio dana 19. kolovoza 2020. godine, dakle kada je već bio na snazi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine, broj 70/19), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2019. godine, pa je stoga sukladno članku 3. stavku 1. Prekršajnog zakona prema počinitelju trebalo primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud.

 

Potpuno je neosnovan navod žalitelja da sve i u slučaju da okrivljenik nije postupio pravilno da je prema istom trebala biti izrečena kazna koja je navedena u obavijesti kojom se traže vjerodostojni podaci o vozaču (od 2.000,00 do 5.000,000 kuna), jer je notorno da se primjenjuje propis koji je na snazi u vrijeme počinjenja djela te da se temeljem važećeg Zakona izriče kazna za počinjeni prekršaj, a ne temeljem navoda u dokumentu o visini propisane kazne u vrijeme sastavljanja dokumenta, kojim nadležno tijelo u okviru svojih ovlasti traži dostavljanje podataka potrebnih za vođenje prekršajnog postupka.

 

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo te nije propustio ni o jednoj odlučnoj činjenici u obrazloženju presude iznijeti razloge, jer je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, tako da nisu osnovani navodi žalbe okrivljenika da nije počinio prekršaj za koji ga se tereti.

 

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno tvrdnjama žalbe, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, nakon što je proveo sve potrebne dokaze, svestrano ih razmotrio i ocijenio i za to je u presudi dao valjane i dostatne  razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

 

Prvostupanjski sud je shodno ovlaštenju da dokaze ocjenjuje po slobodnom uvjerenju (članak 88. stavak 2. Prekršajnog zakona) svoje saznanje o djelu zasnovao na ocjeni svih u postupku provedenih dokaza, a što je u pobijanoj presudi i valjano obrazložio.

 

Ispitujući potom odluku o kazni vijeće ovog suda je utvrdilo da izrečena kazna nije prestroga, s obzirom da je prvostupanjski sud istu, primjenom članka 37. Prekršajnog zakona izrekao ispod propisanog posebnog minimuma novčane kazne, a koja je za ovaj prekršaj propisana u rasponu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna, te izrečenu kaznu u iznosu od 3.000,00 kuna i ovaj Sud smatra primjerenom svrsi kažnjavanja.

 

U svezi žalbenog prijedloga žalitelja da mu se primijeni mjera upozorenja, opomena ističe se da  se sukladno članku 43. stavku 1. Prekršajnog zakona, opomena može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

 

Također u svezi žalbenog prijedloga žalitelja da ga se oslobodi od kazne primjenom članka 38. Prekršajnog zakona valja navesti da je odredbom članka 38. Prekršajnog zakona propisano da će sud osloboditi od kazne počinitelja kad to zakon izričito propisuje (1.), da sud može osloboditi od kazne počinitelja: 1. kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, 2. kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak i 3. kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, s time da u smislu cit odredbe sud može, ali ne mora osloboditi počinitelja prekršaja čak iako su ispunjene pretpostavke iz članka 38. Prekršajnog zakona, a stvar je diskrecione ocjene suda da li će navedenu odredbu primijeniti ili neće.

 

S obzirom da je ovaj sud, odlučujući o žalbi okrivljenika, donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, okrivljenik je obvezana na naknadu paušalne svote troškova žalbenog postupka. Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (Narodne novine broj 18/13) propisan je opći okvir paušalne svote troškova prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, visina paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka određena u iznosu od 200,00 kuna, po mišljenju ovog suda, primjerena je složenosti i trajanju postupka i imovnom stanju okrivljenika.

 

Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje okrivljenikove žalbe, pa je, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 14. listopada 2020.

 

 

  Zapisničarka:                                                                                                                                   Predsjednik vijeća:

Marcela Soljačić-Prester v.r.                                                                                         Nediljko Boban, v.r.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, branitelja, okrivljenika i tužitelja.