Broj: Rev-x 264/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Brune Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužiteljice-protutuženice A. K., OIB: ... i II. tužitelja-protutuženika S. K., OIB: ... (u daljnjem tekstu: tužitelji), oboje iz M., zastupanih po punomoćnici T. J. B., odvjetnici u Z., protiv tuženice-protutužiteljice C. o. d.d. Z., OIB: ..., (u daljnjem tekstu: tuženica) zastupane po punomoćnici K. Č., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1332/14-2 od 2. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5406/01-116 od 9. travnja 2014., u sjednici održanoj 29. rujna 2015.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev:

              Nalaže se tuženoj C. o. d.d. Z., isplatiti tužiteljima A. i S. K. za razdoblje od 06. mjeseca 2001. godine do kraja 2013. godine ukupni iznos od 667.208,04 kn s naslova glavnice sa zakonskim zateznim kamatama na gornji iznos od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa tužitelja od po 2.065,74 kn, a koji svaki mjesečni iznos dospijeva prvog u mjesecu, dakle od 01.6.2001.g. pa nadalje mjesečno za svaki iznos do isplate kao i naknaditi parnični trošak koji će biti priložen uz troškovnik, sve u roku od 15 dana.

              II. Odbija se protutužbeni tužbeni zahtjev:

              Utvrđuje se da se s danom 04. siječnja 2008. godine ukida obveza tuženika C. o. d.d. Z. za isplatom mjesečne rente utvrđenom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4678/96 od 20. travnja 1999.godine u visini iznosa od 1.584,26 kuna.

              III. Svaka stranka snosi svoj trošak."

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. i III. izreke.

              Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačenje nižestupanjskih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

              Tuženica nije odgovorila na reviziju.

              Revizija tužitelja nije osnovana.

              Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („ Narodne novine “ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - u nastavku teksta: ZPP) revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelji u reviziji određeno ne navode i obrazlažu razloge zbog kojih podnose reviziju, već sadržajno ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP ističući da pobijana presuda ne sadrži valjano obrazloženje.

              Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred nižestupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi na temelju odredbe čl. 375. st. 1. ZPP navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i obrazloženje drugostupanjskog suda nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

              Revizijski navodi revidenta u kojima upiru na postojanje naznačenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka ukazujući da se nižestupanjska presuda pogrešno temelji na nalazu i mišljenju vještaka J. S. i što su nezadovoljni zaključcima suda o utvrđenim činjenicama upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, međutim, te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog za izjavljivanje revizije (članak 385. ZPP).

              Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka.

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari, u ovom revizijskom dijelu postupka je još samo zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove povećanja iznosa novčane rente s osnove izgubljenog uzdržavanja koju im plaća tuženica na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4678/96 od 20. travnja 1999. za razdoblje od 1. lipnja 2008. do kraja 2013. u ukupnom iznosu od 667.208,04 kn, odnosno za svakog tužitelja mjesečni iznos od 2.065,74 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4678/96 od 20. travnja 1999. tuženica u obvezi plaćati tužiteljima mjesečnu rentu s osnove izgubljenog uzdržavanja u iznosu od 1.585,26 kn svakome počam od 1. lipnja 1998. godine pa nadalje,

- da iznos osigurane svote (limit osiguranja) nije iscrpljen isplatom 4. siječnja 2008.,

- da prihvaćajući nalaze vještaka Z. R. i V. H. M., utemeljenom na usporednim podacima tri obrtnika Općine I., kakav je bio i prednik tužitelja pok. Z. K. i na bazi prosječne neto plaće zaposlenih u cestovnom prometu nije došlo do izgubljenog uzdržavanja tuženika.

              Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja i primjenom odredbi čl. 194. i 196. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO ), a koje se ovdje, obzirom na dan nastanka obveznog odnosa, primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim zaključujući da se u okolnostima konkretnog slučaja nisu promijenile okolnosti koje je sud imao pri donošenju prijašnje odluke jer cijeneći podatke usporednih obrtnika, kakav je bio i prednik tužitelja za Općinu I. i prosječne neto plaće zaposlenih u cestovnom prometu tužitelji u utuženom razdoblju nisu trpjeli štetu zbog izgubljenog uzdržavanja, pa im ni ne pripada pravo na povišenje rente.

              Ujedno su nižestupanjski sudovi, na temelju činjeničnog utvrđenja da iznos osigurane svote (limit osiguranja) nije iscrpljen isplatom 4. siječnja 2008 i primjenom odredbi čl. 196. ZOO, kao neosnovan odbili i protutužbeni zahtjev tuženice.

              Na temelju odredbi iz članka 194. ZOO, osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja odnosno pomaganja. Ova se šteta naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu.

              Prema odredbama čl. 196. ZOO sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

              S obzirom na činjenična utvrđenja u postupcima koji su prethodili ovom, a koja u revizijskom dijelu postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), da se u okolnostima konkretnog slučaja, u utuženom razdoblju, nisu znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke, zbog čega tužitelji nisu ni trpjeli štetu s osnove gubitka uzdržavanja, po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 196. ZOO) kada su kao neosnovan odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

              U odnosu na revizijske navode tužitelja kojima oni u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava ističu da su nižestupanjski sudovi njihov zahtjev ocijenili neosnovanim primjenom odredbe čl. 196. ZOO zaključujući da je iscrpljena svota osiguranja, valja istaknuti da je ovaj njihov navod nejasan obzirom da je nižestupanjskim presudama utvrđeno upravo suprotno-da nije iscrpljena svota osiguranja, radi čega je primjenom navedene zakonske odredbe i odbijen protutužbeni zahtjev tuženice.

              Slijedom navedenog, budući nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 29. rujna 2015.