- 1 -              Rev-x 636/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 636/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. S. iz R., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., M. H. M., I. R., B. P., S. P. i N. K., odvjetnici u R., protiv tuženika V. D. iz Argentine, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. J., K. L. i V. J. P., odvjetnici u O., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3821/12014 od 30. rujna 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-64/13 od 3. ožujka 2014., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Djelomično se odbacuje revizija tužitelja kao nedopuštena protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3821/12014 od 30. rujna 2015. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-64/13 od 3. ožujka 2014. pod toč. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću u 1/1 i građenjem u 9/10 dijela nekretnina upisanih u zk.ul. br. 865. k.o. T. – S.

 

II. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3821/2014 od 30. rujna 2015. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-64/13 od 3. ožujka 2014. pod toč. II. i III. izreke i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-64/13 od 3. ožujka 2014. u toč. II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 139.035,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti i u toč. III. izreke te se za navedeno predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

III. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj u cijelosti vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul. br. 865 k.o. T.-S., u naravi I z.k. tijelo k.č.br. 2390/2, poljski put i pašnjak površine 14 hvati, te II z.k. tijelo k.č.br. 1525/6 dvije kuće, gospodarska zgrada i dvorište površine 464 m2 kao i tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj vlasni u 9/10 dijela navedenih nekretnina. Pod toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 139.035,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti presude. Pod toč. III. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 41.212,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva, podredno da se nižestupanjske odluke ukinu i predmet vratiti prvostupanjskom odnosno drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je djelomično nedopuštena, a djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva predmetnih nekretnina stečenih dosjelošću u 1/1 dijela, odnosno eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nekretnina stečenih građenjem u 9/10 dijela te za isplatu iznosa od 139.035,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na ime tužiteljevih ulaganja u nadograđeni dio na gospodarskom objektu od kojeg je formirao jedan stan.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću zbog neispunjenih pretpostavki iz čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 92794, 74/95, 57/95, dalje: ZOVO), polazeći od utvrđenja da je tužitelj znao i imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati predmetnu nekretninu u cijelosti, te iako je posjedovao od 1963. da tužitelj nije bio pošten/savjestan posjednik s obzirom da se iza pok. majke tuženika vodio ostavinski postupak te su nasljednicima proglašeni njezini unuci tj tužitelj u ¼ dijela, brat tužitelja u ¼ dijela te sin tj tuženik u 2/4 dijela, pa da je u trenutku primitka rješenja o nasljeđivanju tužitelj imao saznanja da nekretnina nije njegovo vlasništvo u cijelosti iako ju je kao takvu koristio, a niti da je u ostavinskom postupku isticao prigovor da predmetna nekretnina ne predstavlja ostavinsku imovinu u cijelosti ili da bi predstavljala tužiteljevo vanknjižno vlasništvo, te da stoga pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku. Utvrđujući da je predmetna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo od 25. kolovoza 1959. sudovi zaključuju da nije proteklo zakonom propisano vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i prema odredbi čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01., 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje ZVDSP) prema kojoj odredbi se ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. imajući u vidu  da je tužba podnesena 31. prosinca 1996.

 

Drugostupanjski sud pritom zaključuje kako tužitelj nije zahtijevao utvrđenje prava vlasništva na posebnom dijelu nekretnine, onom dijelu koji je stekao dogradnjom i nadogradnjom, te s njim povezano pravo suvlasništva na nekretnini, a tužbeni zahtjev temeljen na utvrđenju prava vlasništva čitave nekretnine nije osnovan pozivom na čl. 370. ZV st. 1., 3., 4. i 5. ZVDSP.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili i postavljene eventualne tužbene zahtjeve.

 

U odnosu na prvo postavljeni eventualni zahtjev za stjecanje prava vlasništva građenjem u 9/10 dijela nekretnina sudovi zaključuju da unatoč postojanju suglasnosti  pravne prednice tuženika iz 1979. kojom je tužitelju dozvolila da izvođenjem nadogradnje na gospodarskom objektu formira jedan stan, tužitelj nije mogao steći pravo suvlasništva građenjem prema pravnim pravilima Općeg građanskom zakonika, jer je tužitelju bilo poznato da vrši preinaku na tuđoj nekretnini.

 

Ocjenu o neosnovanosti drugog postavljenog eventualnog zahtjeva tužiteljice za isplatu  iznosa od 139.035,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na ime troškova nastalih izvođenjem nadogradnje, sudovi temelje na zaključku o postojanju osnovanosti prigovora zastare s obzirom da zastarni rok teče od vremena kada su izvršena ulaganja krajem 70-tih i početkom 80-tih godina prošlog stoljeća, da potraživanje po osnovi stjecanja bez osnove zastarijeva u desetogodišnjem općem zastarnom roku prema čl. 14. Zakona o zastari potraživanja koji je bio na snazi do 1. listopada 1978., odnosno u petogodišnjem općem zastarnom roku prema čl. 371. Zakona o obveznim odnosima iz 1978., pa da s obzirom da je zahtjev za isplatu podnesen 11. ožujka 2010. da je potraživanje tužitelja zastarjelo.

 

U odnosu na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP:

 

Vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i građenjem na predmetnoj nekretnini iznosi 10.000,00 kn te je stoga u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva dopuštena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP slučajevima u kojima se ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP (redovnu reviziju), stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice navedenih u toj odredbi. U reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revident postavlja slijedeća pravna pitanja:

 

“1. Da li se na zgradu (kuću) koja je prije 08.10.1991. godine bila u zemljišnoj knjizi upisana kao “zgrada bez zemljišta” u režimu civilnog vlasništva i sa upisanim vlasnicima primjenjuje odredba članka 388. ZOV-a, dok je istovremeno zemljište bilo upisano kao “zemljište bez zgrade” i u statusu društvenog vlasništva, a sve u svezi s mogućnošću stjecanja prava vlasništva dosjedanjem na nekretninama koje nisu bile u režimu društvenog vlasništva u odnosu na nekretnine koje su bile u režimu društvenog vlasništva, te u odnosu na odvojenost zgrade od zemljišta i kasnije pretvorbe društvenog vlasništva u civilno pravo vlasništva gdje je izvršeno sjedinjenje zgrada i zemljišta i gdje su vlasnici zgrada postajali i vlasnici zemljišta koje je do tog trenutka bilo u 1društvenom vlasništvu?

 

2. Da li je posjednik nekretnine pošteni posjednik ukoliko je svoje uvjerenje o pravu na posjed i vlasništvo temeljio na ovlaštenju svojeg prednika koji je bio suvlasnik i opunomoćenik drugog suvlasnika da na bilo koji način raspolaže nekretninom u suvlasništvu bez obzira na upise u zemljišnoj knjizi?”

 

Kao razloge važnosti prvog postavljenog pitanja revident ukazuje na odluku revizijskog suda poslovni broj Rev-1817/2010 u kojoj odluci je predmet spora predaja u posjed nacionaliziranog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade koji je imao svoju pravnu sudbinu, pa tužitelj kupnjom stana nije mogao steći bilo kakva prava ili ovlaštenja na poslovnom prostoru koji nema svojstvo zajedničkih dijelova zgrade; na odluku poslovni broj Rev-1157/2007 u kojoj odluci je predmet spora uspostava etažnog vlasništva, razvrgnuće suvlasničke zajednice te uređenje načina korištenja okućnice i poslovni broj Revx-1075/2012 u kojoj odluci se radi o već stečenom vlasništvu geometrijski odijeljenog dijela koji faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar.

 

U odnosu na drugo postavljeno pitanje revident ukazuje na odluke ovoga suda poslovni broj Rev-2468/2010 s izraženim pravnim shvaćanjem da sama činjenica upisa u zemljišne knjige ne utječe na poštenje posjeda, te odluku poslovni broj Rev-50/80 sa zauzetim pravnim shvaćanjem da je nesavjestan onaj posjednik koji je znao tako i onaj koji je iz okolnosti morao znati da stvar pripada nekom drugom.

 

Prvo postavljeno pitanje nije važno radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer u odlukama na koje se revident poziva izražena pravna shvaćanja nisu u svezi s predmetom ovog spora niti odgovaraju postavljenom pitanju odnosno u navedenim revizijskim odlukama nisu zauzeta pravna shvaćanja u odnosu na shvaćanje u pobijanoj odluci i prvo postavljenom pitanju.

 

U odnosu na drugo postavljeno pitanje ističe se kako niti ono nije važno radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s obzirom da je pobijana odluka drugostupanjskog suda u ovom slučaju utemeljena na pravnim shvaćanjima koja su podudarna s pravnim shvaćanjima izraženima u odlukama na koje se revident poziva. U pobijanoj odluci utvrđenje o poštenju tužitelja kao posjednika ne temelji se samo na činjenici da je tužitelj znao za upis tuženika u zemljišnim knjigama, već i na činjenici da je tužitelj sudjelovao u ostavinskom postupku, da je primio rješenje o nasljeđivanju koje nije potom pobijao, pa je time već tada imao saznanja da sporna nekretnina nije njegovo vlasništvo u cijelosti iako ju je kao takvu koristio.

 

Prema tome kako nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije  (čl. 382. st. 2. i 3. ZPP) to je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke.

 

U odnosu na reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP:

 

U odnosu na eventualno kumulirani novčani zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 139.035,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti (što iznosi 953.780,10 kn s obzirom da je tužba podnesena 31. prosinca 1996. i to prema srednjem tečaju od 6,86 kn), a što je ujedno i vrijednost predmeta spora tog pobijanog dijela presude, koji ujedno prelazi 200.000,00 kn, pa je stoga dopuštena i revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz 354. st. 1. u vezi s čl. 188. st. 2. ZPP, na koju sadržajno ukazuje revident, jer je sud o eventualno kumuliranom zahtjevu za isplatu na ime radova dogradnje odlučio nakon što je odlučio o istaknutim zahtjevima ispred njega  (za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i građenjem).

 

Revident smatra da su nižestupanjski sudovi cijeneći tužbeni zahtjev za isplatu neosnovanim uz obrazloženje da je nastupila zastara potraživanja, počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP, jer su tužitelja onemogućili u raspravljanju pred sudom s obzirom da nisu proveli građevinsko vještačenje koje je tužitelj predlagao.

 

Međutim, pogrešan pravni pristup u rješenju spora, kada i postoji, ne znači ujedno počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

 

Stoga suprotno revizijskim navodima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u pogrešnoj primjeni odredbe čl. 165. st. 3. ZVDSP i čl. 164. st. 7. ZVDSP tj, da zastarni rok počinje teći trenutkom predaje u suposjed, a prestaje protekom tri godine. S obzirom da zastarni rok ističe po sili zakona tek tri godine nakon predaje stvari, a ne od trenutka izvođenja radova, to tužitelj smatra da mu trogodišnji zastrani rok nije niti počeo teći s obzirom da tuženik nije stupio u posjed predmetne nekretnine, pa da je stoga eventualno trebalo odbaciti tužbu kao preuranjenu.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu uloženog u dogradnju i nadogradnju stana prednice stranaka (majke tuženika) i nadogradnju na gospodarskom objektu čime je formiran jedan stan kojeg koristi tuženik, na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana u vlasništvu tužitelja u ½ dijela (nakon što mu je brat darovao svoj dio) te tuženika u ½ dijela.

 

Nižestupanjski sudovi polazeći od utvrđenja da su ulaganja tužitelja u predmetnu nekretninu učinjena krajem 70-tih i početkom 80-tih godina prošlog stoljeća te da je tužitelj obveznopravni zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove postavio 11. ožujka 2010. odbijaju zahtjev tužitelja cijeneći osnovanim istaknuti prigovor zastare protekom kako desetogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 14. Zakona o zastari potraživanja (na snazi do 1. listopada 1978.) tako i petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (na snazi nakon 1. listopada 1978.).

 

Međutim, zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO u svezi s čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 u svezi s odredbom čl. 210. ZOO-a) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (koju činjenicu /vrijeme kada je tužitelj predmetnu nekretninu predao tuženiku/ nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi, od dana kada su ta ulaganja učinjena. Početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom čl. 164. st. 7. ZVDSP, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe čl. 164. ZVDSP radi o trogodišnjem, a ne općem zastarnom roku, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju (tako u odlukama ovoga suda Revx-358/11 i Revx-294/14).

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova u primjeni naprijed navedenih zakonskih odredaba ostale su nepotpuno utvrđene odlučne činjenice po osnovi početka tijeka zastarnog roka u smislu izloženog stajališta ovoga suda, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude iz odredbe čl. 371. ZOO.

 

Slijedom navedenoga, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo je u tom dijelu odlučiti kao u toč. II. izreke.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 4. ZPP-a, a ukinuta je i odluka o trošku parničnog postupka jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.