- 1 -              Revt 87/2015-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revt 87/2015-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.-D. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik I. T., odvjetnik u Z., protiv pravnih slijednika tuženika H. H. Ž. d.d. – 1. H. I. d.o.o., OIB ..., Z., 2. H. C. d.o.o., OIB ..., Z., i 3. H. P. P. d.o.o., OIB ..., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3165/14-3 od 1. listopada 2014. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5348/2007 od 16. veljače 2009., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom u stavku I izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi suda prvog stupnja poslovni broj Ovrv-1315/2000 od 18. listopada 2000. kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.610.395,98 kuna sa zateznim kamatama zajedno s troškom ovršnog postupka u iznosu od 42.220,20 kuna sa zateznom kamatom od 12. travnja 2000. do isplate, dok je u stavku II izreke naloženo tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 1,876.249,90 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose pobliže naznačeno u izreci u stavku II prvostupanjske presude, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 354.630,20 kuna.

 

Presudom drugostupanjskog suda preinačena je prvostupanjska presuda u stavku II izreke i odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 1,876.249,90 kuna sa zateznim kamatama pobliže označenim u stavku te izreke kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 354.630,20 kuna. U stavku II izreke naloženo je tužitelju naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 13.000,00 kuna, a trećetuženiku iznos od 6.350,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev te obveže tuženike na naknadu troškova tužitelju. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju drugo i trećetuženici se protive navodima revizije te predlažu da se ista kao neosnovana odbije kao neosnovana te obveže tužitelja naknaditi drugo i trećetuženiku troškove odgovora na reviziju prema specificiranom troškovniku u iznosu od 32.638,75 kuna.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni i proturječni te se presuda može ispitati.

 

U ostalom dijelu tužitelj u reviziji navodi da pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pa i zbog relativno bitne povrede parničnog postupka učinjene pred drugostupanjskim sudom, ali ne navodi u čemu bi se te povrede sastojale stoga pobijana presuda u tom pravcu nije ni razmatrana sukladno odredbi čl. 386. ZPP kojom je propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U reviziji tužitelj analizira i ocjenjuje provedene dokaze (posebno provedeno vještačenje višestruke kompenzacije), pa time ističe prigovore činjenične naravi, a koji prigovori se u reviziji ne mogu isticati na temelju odredbe čl. 385. ZPP, pa takvi prigovori nisu niti razmatrani.

 

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1,876.249,90 kuna sa zateznim kamatama za robu koju je tužitelj isporučio tuženicima.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je na temelju ugovora o prodaji imovine stečajnog dužnika – tužitelja, kao cjeline, koji je ugovor potvrđen rješenjem stečajnog suca i postalo pravomoćno 16. prosinca 2003., objavljen u "Narodnim novinama" broj 176/03 od 5. studenoga 2003., te ugovora o preuzimanju sudskih sporova na temelju odredbe čl. 163. Stečajnog zakona, tražbina tužitelja prema tuženiku prešla na trgovačko društvo D. d.o.o. u Z., ..., a koje društvo je kao pravni slijednik tužitelja promijenilo naziv tvrtke tako da ista glasi D. D. d.o.o., Z., ...,

 

- da je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj St 17/99 od 22. siječnja 1999. pokrenuo prethodni postupak radi utvrđenja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem te rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj St 17/99 od 1. veljače 1999. odredio da se do donošenja odluke o prijedlogu za otvaranje predstečajnog postupka određuje mjere osiguranje među kojima je i zabrana kompenzacije, prijeboja i cesija, te je isto rješenje dopunjeno rješenjem istog suda broj St 17/99 od 5. veljače 1999. tako da se u odnosu na zabranu kompenzacije, prijeboja i cesije, ističe kako su iste radnje zabranjene "bez suglasnosti privremenog stečajnog upravitelja",

 

- da je na temelju provedenog vještačenja i dopune vještačenja prednik tuženika višestrukom kompenzacijom broj 10/99 D.-H.-D. (list 13. spisa) izmirio dio tražbine koju je imao prema predniku tužitelja s naslova poklon paketa za koje je ispostavio i specificirao račune,

 

- da je D. d.o.o. koja je također bila sudionik predmetne kompenzacije, a kojoj je tužitelj osporavao da bi s njime bila u bilo kakvom dužničko-vjerovničkom odnosu, naplatila svoje dospjelo potraživanje prema tužitelju po osnovi Ugovora o kreditu broj 19/97, te je ujedno namirila svoju dospjelu obvezu prema predniku tuženika za obavljene usluge željezničkog prijevoza,

 

- da je višestruku kompenzaciju iniciralo društvo D. d.o.o., a prednike tužitelja je kompenzaciju broj 10/98 (list 13) potpisao 11. siječnja 1999., a ZAP je izvršio obračun 4. veljače 1999. (list 17 spisa),

 

- da je navedena trojna kompenzacija provedena putem žiro-računa prednika tuženika nalogom za obračun broj 42 ZAP 4.veljače 1999. (list 17. spisa),

 

- da je dio obveza u iznosu od 30.000,00 kuna namiren višestrukom kompenzacijom broj 13 od 14. siječnja 1999. tako da je nakon provedenih kompenzacija (2,611.014,00 kuna -1.846.249,90 kuna -30.000,00 kuna) preostali dug prednika tuženika prema tužitelju iznosio 734.764,10 kuna.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud ocjenjuje da prijeboji tražbina nisu dopušteni, na temelju odredbe čl. 105. toč. 3. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 118/08 i 116/10 – dalje: SZ) budući je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak 23. veljače 1999., a prethodni postupak još 22. siječnja 1999., slijedom čega ukida u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv 1315/20 od 18. listopada 2020. kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2,610.395,98 kuna sa zakonskim zateznim kamatama zajedno sa troškovima ovršnog postupka u iznosu od 42.220,20 kuna sa zateznom kamatom (stavak I izreke) te nalaže tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 1,876.249,90 kuna sa zateznim kamatama kao i trošak postupka u iznosu od 354.630,20 kuna.

 

Drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP preinačuje pobijanu presudu u točki 1. izreke i sudi na način da odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tuženicima naloženo solidarno platiti tužitelju iznos od 1,876.249,90 kuna sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 354.630,20 kuna (stavak I izreke), te nalaže tužitelju naknaditi prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 13.000,00 kuna, a trećetuženiku u iznosu od 6.350,00 kuna, uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju tuženikova obveza prestala obračunskim plaćanje odnosno multilateralnom kompenzacijom.

 

Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je obveza tužitelja prestala obračunskim plaćanjem, odnosno multilateralnom kompenzacijom, uz obrazloženje da svaka multilateralna kompenzacija može biti samo ugovorna kompenzacija, a da je provođenje obračunskog plaćanja putem ZAP-a predviđeno tek Zakonom o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine" broj 117/01 – dalje: ZPPZ/01) odnosno člankom 26. stavak 2. istog Zakona, a koji je stupio na snagu nakon provedene sporne kompenzacije. Naime, stav je tužitelja kako je tada važećim Zakonom o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine" broj 27/93 – dalje: ZPPZ/93) u trenutku predmetne kompenzacije, jedina ovlast ZAP-a bila evidentiranje prijeboja, a ne obračun plaćanja, pa je stoga mišljenja da je tako drugostupanjskom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Takvo shvaćanje tužitelja ne može se prihvatiti.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i činjenice da je višestruku kompenzaciju iniciralo društvo D. d.o.o., a prednik tužitelja je kompenzaciju broj 10/98 potpisao 22. veljače 1999., a ZAP je izvršio obračun 4. veljače 1999. pravilno su i prema shvaćanju ovog suda nižestupanjski sudovi ocijenili da je tužiteljeva tražbina namirena multilateralnom kompenzacijom.

 

Multilateralna kompenzacija je slična ugovornoj kompenzaciji, jer nastaje na temelju očitovanja volje svih stranaka koje u takvoj kompenzaciji sudjeluju, ali se i razlikuje od ugovorne kompenzacije jer se smatra provedenom ne onda kad stranke postignu sporazum o kompenzaciji, već kada je ZAP provede. Kod kompenzacije u kojoj sudjeluje više subjekata (višestruka ili multilateralna kompenzacija) ne traži se uzajamnost kao pretpostavka valjanog prijeboja. Zbog toga nije moguće da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj potraživanja (čl. 337. st. 2. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 53/91, 79/91, 3/94, 7 /96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). Tu kompenzaciju prema čl. 19. st. 3. tada važećeg ZPPZ/93 provodi ZAP i ona je provedena tek danom obračuna koji provede ZAP. Tada naime prestaju tražbine obuhvaćene tom kompenzacijom. Dakle, radi se o posebnoj, administrativnoj kompenzaciji, koju provodi Zavod za platni promet, a tražbina prestaje tek obračunom, koji obavi Zavod za platni promet.

 

Prema odredbi čl. 18. Zakona o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine" broj 27/93 – dalje: ZPPZ/93) plaćanje preko računa obavlja se obračunom, bezgotovinskim ili gotovim novcem.

 

Odredbom čl. 19. st. 3. ZPPZ/93 propisano je da se namirenje međusobnih obveza može obavljati i prijebojem (multilateralnom kompenzacijom), koji organizira i provodi ovlaštena organizacija.

 

Prema tome, suprotno tvrdnji tužitelja upravo je bila predviđena mogućnost takvog plaćanja (čl. 18. ZPPZ/93) kao i mogućnost izvršavanja multilateralne kompenzacije koju provodi ZAP (čl. 19. st. 3. ZPPZ/93).

 

U pravu je tužitelj kada tvrdi da time što se sud pogrešno pozvao na materijalno pravo iz čl. 26. st. 2. Zakona o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine" broj 117/01 – dalje: ZPPZ/01). Međutim takvim postupanjem nižestupanjskog suda nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke s obzirom da čl. 18. i 19. ZPPZ/93. Upravo suprotno tvrdnji tužitelja već je tim ZPPZ 27/93 bila predviđena mogućnost obračunskog plaćanja (čl. 18. ZPPZ/93) kao i mogućnost izvršenja multilateralne kompenzacije koju organizira i provodi ZAP (čl. 19. st. 3. ZPPZ/93).

 

Stoga proizlazi da primjenom odredbe čl. 18. i 19. ZPPZ/93 ne bi došlo do drugačije drugostupanjske odluke, jer se sadržajno navedene odredbe nisu bitno izmijenile u ZPPZ/01.

 

Nadalje iz utvrđenja nižestupanjskih sudova kao i provedenog vještačenja te dopune tog vještačenja proizlazi da je prednik tuženika višestrukom kompenzacijom broj 10/98 D. – H. – D. izmirio dio tražbine koju je imao prema predniku tužitelja s naslova poklon paketa za koje je ispostavio i specificirao račune koji su priloženi spisu. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je predmetna kompenzacija provedena putem žiro-računa prednika tuženika nalogom za obračun broj 42 ZAP-a 4. veljače 1999., ali ona je D. d.o.o. naplatila svoje potraživanje prema prvobitnom tužitelju po osnovi ugovora o kreditu broj 19/97 te ujedno namirila svoju dospjelu obvezu prema predniku tužitelja za obavljene usluge željezničkog prometa. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da dio obveze namiren višestrukom kompenzacijom broj 13 od 14. siječnja 1999. i to za iznos od 30.000,00 kuna.

 

Imajući dakle u vidu nižestupanjska utvrđenja nakon provedenih kompenzacija preostali dug ovršenika tuženika prema tužitelju iznosio je 734.764,10 kuna, a koji iznos je tuženik u ovršnom postupku tužitelju već podmirio. Polazeći od pravilne ocjene da na temelju višestruke multilateralne kompenzacije koju je proveo ZAP kompenzacija provedena, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o multilateralnoj kompenzaciji za koju je u predmetnom postupku dokazano da je provedena.

 

Stoga je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, a time je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

S tim u vezi pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je neosnovano potraživanje glede zateznih kamata s obzirom da je tražbina koja je namirena višestrukim prijebojem prestala, pa tužitelj neosnovano potražuje i zatezne kamate nakon provedene kompenzacije slijedom čega je i u tom dijelu pravilno odbio tužbeni zahtjev.

 

Dakle, kako nisu ispunjeni revizijski razlozi valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.