- 1 -              Rev 72/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 72/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B.1 (OIB: ...) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. I. d.d. (OIB: ...), R., kojeg zastupaju punomoćnici J. M. i J. B.2, odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. L. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1629/17-2 od 25. rujna 2018., kojom potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1303/16-86 od 10. studenoga 2017., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 651.064,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka I. izreke). Nadalje, odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 229.073,44 kn, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 651.064,96 kn (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupaka u iznosu od 70.426,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenoga 2017. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude (točka III. izreke) i ujedno je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 36.824,85 kn (točka IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke, kao i u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen preko dosuđenog iznosa od 70.426,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Nadalje je odbijena kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 65.118,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke u kojem je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 49.232,63 kn (točka II. izreke). Ujedno je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama III. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka prihvaćen preko iznosa od 65.118,00 kn do iznosa od 70.426,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama, i točki IV. izreke, u kojem je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 36.824,85 kn do iznosa od 49.232,63 kn, i u tom dijelu je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.308,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 12.407,78 kn (točka III. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 281,25 kn (točka IV. izreke).

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim nije uspio u sporu tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju te preinači presudu u pobijanom dijelu, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Naime, tuženik je tužitelju ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora otkazao 11. srpnja 2003., pa zaključivanje drugostupanjskog suda da unatoč sadržaju isplatnih lista za ožujak i travanj 2003., (dakle, ne za mjesece koji neposredno prethodne otkazu), tužitelj nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao stimulaciju, ne proturječi sadržaju isprava priloženih spisu.

 

Nije stoga počinjena navedena bitna povreda niti postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu plaće za vrijeme nedopuštenog otkaza ugovora o radu tužitelja u razdoblju od 17. siječnja 2004. do 8. veljače 2007. te od 13. studenoga 2007. do 24. veljače 2012. u ukupnom bruto iznosu od 880.138,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. kolovoza 1998. obavljao poslove na radnom mjestu "oplemenjivač" u organizacijskoj jedinici Z.,

 

- da je tuženik odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 11. srpnja 2003. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog organizacijskih razloga i istovremeno tužitelju ponudio posao samostalnog predstavnika u organizacijskoj jedinici Komercijalni sektor,

 

- da je tužitelj osporavao dopuštenost odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1764/07-53 od 29. siječnja 2010. otkaz utvrđen nezakonitim i naloženo tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto "oplemenjivač" u Z.,

 

- da je tužitelj za vrijeme prekida radnog odnosa kod tuženika bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca C. d.o.o. (u razdoblju od 8. veljače 2007. do 10. listopada 2007., od 11. veljače 2008. do 31. listopada 2010. te od 16. svibnja 2011. do 23. veljače 2012.),

 

- da je tužitelj u trenutku otkaza obavljao poslove "oplemenjivača", i da je imao ugovorenu plaću prema koeficijentu 2,80 na temelju ugovora o radu od 31. kolovoza 1998. i sukladno tada važećem članku 67. Pravilnika o radu od 26. lipnja 1998.,

 

- da je I. B. prema Ugovoru o radu od 1. siječnja 1999. obavljao poslove znanstvenog suradnika biotehnologa oplemenjivača s plaćom prema koeficijentu 3,20,

 

- da je kod tuženika 18. ožujka 2003. stupio na snagu novi Pravilnik o radu (dalje: Pravilnik),

 

- da je I. B. 1. travnja 2003. sklopio novi ugovor o radu za radno mjesto "oplemenjivača" i plaćom prema koeficijentu iz grupe V/I Pravilnika, tj. prema koeficijentu 3,9.

 

- da tužitelju prije otkaza nije isplaćivan stimulativni dio plaće.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelju može biti priznat samo onaj koeficijent radnog mjesta kakav je bio njegov u trenutku otkaza, odnosno koeficijent koji je za isto radno mjesto određen novim Pravilnikom o radu iz 2003. te da je I. B. jedini adekvatni usporedni radnik, jer su obojica bili zaposleni na istom radnom mjestu "oplemenjivač", a što jasno proizlazi iz tužiteljevog ugovora o radu od 31. kolovoza 1998. i ugovora o radu I. B. od 1. siječnja 1999., pa da slijedom izloženog, tužitelj ima pravo na naknadu plaće obračunate prema koeficijentu plaće koja je isplaćivana I. B. nakon stupanja na snagu Pravilnika o radu iz 2003., tj. prema koeficijentu 3,9.

 

Nadalje, polazeći od utvrđene činjenice da tužitelju prije otkaza nije isplaćivan stimulativni dio plaće, da pravo na stimulativni dio plaće radnici tuženika ostvaruju pod uvjetima određenim Pravilnikom koji je bio na snazi u spornom razdoblju, nižestupanjski sudovi, ne dovodeći u pitanje stručnost i znanje tužitelja, zaključuju kako same činjenice da je tužitelj doktor znanosti, da je izabran u znanstveno zvanje znanstveni suradnik, da je bio priznat i pozicioniran kod tuženika i da je vodio znanstvenu politiku kod tuženika ne znači nužno da bi tužitelj ostvario pravo za isplatu stimulativnog dijela plaće prema članku 67. Pravilnika o radu iz 2003., odnosno prema članku 29. Pravilnika o radu iz 2010., kojima je propisano da se stimulativni dio obračunava mjesečno i u zavisnosti od rezultata vlastitog rada radnika, zalaganja, inventivnosti, kreativnosti, inicijative u radu, kao i uspjeha organizacijske jedinice kojoj pripada i uspjeha u poslovanju društva u cjelini.

 

Ujedno zaključuju nižestupanjski sudovi da tužitelj na kojem je teret dokazivanja činjenica i okolnosti na temelju kojih bi sud mogao utvrditi pravo tužitelja na isplatu stimulacije, nije dokazao da bi rezultati njegovog rada, zalaganje, inventivnost, kreativnost, inicijativa u radu, uspjeh organizacijske jedinice kojoj pripada, kao i uspjeh poslovanja tuženika u cjelini bili takvi da bi mu pripadala stimulacija, a da nije bilo nedopuštenog otkaza, odnosno da nije dokazao postojanje činjenica na temelju kojih bi mu pripadala isplata stimulativnog dijela plaće (čl. 221.a ZPP).

 

Polazeći od navedenih zaključaka, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju provedenog financijskog vještačenja (dopune nalaza i mišljenja vještaka od 20. ožujka 2017.), nižestupanjski sudovi su primjenom odredaba čl. 85. st. 3. i 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 142/03 - dalje: ZR), djelomično prihvatili tužbeni zahtjev u iznosu od 651.064,95 kn sa zateznim kamatama, dok su preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 229.073,44 kn odbili.

 

Ujedno su uz obrazloženje da do trenutka isplate nije u potpunosti dospjela na naplatu bruto razlika plaća (doprinosi, porez na dohodak, prirez porezu na dohodak i neto plaća), budući da porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaća što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate, dok su zatezne kamate dospjele na naplatu neto plaća, dosudili zatezne kamate tekuće od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa razlike bruto plaće, ali s izuzetkom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu razlika plaća od 651.064,96 kn, dok su zahtjev za isplatu zateznih kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu, odbili kao neosnovan.

 

Odredba čl. 85. st. 3. i st. 5. ZR uređuje situaciju naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, te u konkretnoj situaciji nije najprihvatljivija, posebno s obzirom na odredbu stavka 5. toga članka koji pravo radnika na plaću ograničava na plaću u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.

 

U konkretnoj situaciji nezakonitog otkaza ugovora o radu, kako to osnovano ističe revident, radnika valja vratiti u radnopravni status kao da takvog nezakonitog otkaza nije bilo, dakle, radniku valja isplatiti i plaću koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao (tako i ovaj sud u Revr-906/11, Revr-875/10, Revr-1833/12, Revr-64/2014).

 

Pošavši od utvrđenja da tužitelj, na kojem je prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP teret dokaza (jer nije riječ o iznimci iz čl. 112. ZR), nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari ostvario i pravo na stimulaciju, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužitelji dosudili plaću prema plaći usporednog radnika, ali bez pripadajuće stimulacije koja ovisi o posebnim okolnostima.

 

Stoga ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Budući da ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP nije našao postojanje razloga zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.