Broj: Rev 2516/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I tužitelja B. Š. iz N. S., S., II tužitelja S. Š.₁ iz T., C. G., III tužitelja S. Š.₂ iz S. i IV tužitelja V. Š. iz K., svi zastupani po punomoćniku L. Š., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžn-2059/11-2 od 9. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-2028/08-14 od 2. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim svaki od I-III tužitelja traže isplatu nematerijalne štete u iznosu 220.000,00 kn i zahtjev da im solidarno isplati materijalnu štetu u iznosu 20.000,00 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadom parničnog troška (toč. I izreke), te je naloženo tužiteljima da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 27.200,00 kn (toč. II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijane presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Budući da je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze izvedene u postupku i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, uzevši pri tom u obzir zaključak sudova da je nastupila zastara potraživanja i da su taj zaključak mogli izvesti na temelju izvedenih dokaza - to tuženik neosnovano prigovara da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 8. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju trpe zbog smrti njihovog oca, U. Š., za čiju smrt smatraju odgovornom tuženu Republiku Hrvatsku.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je u maticu umrlih matičnog područja K. za 1997. pod rednim brojem 84., izvršen 28. veljače 1997., upis činjenice smrti 18. kolovoza 1995., U. Š.,

 

- da su tužitelji djeca pok. U. Š.,

 

- da u vezi ubojstva U. Š. nije vođen kazneni postupak (prema navodima iz tužbe njega su ubili pripadnici HV-a),

 

- da su tužitelji prijedlog za mirno rješenje spora uputili tuženoj 4. srpnja 2007.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio prigovor zastare i odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete ocijenivši da je nastupila zastara u smislu čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), odnosno da je u konkretnom slučaju u odnosu na štetu koja je nastala 18. kolovoza 1995., nastupila zastara 18. kolovoza 2000. kad je protekao petogodišnji rok zastare, budući da su se tužitelji tuženoj u mirnom postupku obratili tek 4. srpnja 2007.

 

Drugostupanjski sud u svojoj presudi ističe da i u slučaju da postoji odgovornost tužene za štetu prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZORH), također nastupila zastara.

 

S navedenim zaključkom drugostupanjskog suda suglasan je i ovaj revizijski sud. To stoga što je prema odredbi čl. 184.a Zakona o dopunama ZOO („Narodne novine“, broj 112/99) došlo do prekida zastarijevanja s danom stupanja na snagu tog Zakona i to 6. studenoga 1999. (do tad je proteklo četiri godine i dva mjeseca), a koja je nastavila teći s danom stupanja na snagu ZORH-a, a to je 31. srpnja 2003., iz čega proizlazi da je zastara u svakom slučaju nastupila najkasnije 31. svibnja 2004.

 

Tužitelji u reviziji ističu prigovor da je šteta nastala kaznenim djelom i da je zastarijevanje nastaje kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Da bi se moglo govoriti o šteti koja je posljedica počinjenog kaznenog djela, a time i primjeni odredbe čl. 377. st. 1. ZOO o zastari potraživanja naknade štete počinjene kaznenim djelom, potrebno je da je pravomoćnom osuđujućom presudom utvrđeno počinjenje kaznenog djela i odgovornost određenog počinitelja.

 

Parnični sud je samo iznimno ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li ta šteta uzrokovana kaznenim djelom i to tek ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatog počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (npr. u slučaju smrti štetnika ili njegove nesposobnosti za rasuđivanje). Ako počinitelj kaznenog djela nije uopće poznat, parnični sud nije ovlašten raspraviti kao prethodno pitanje je li šteta uzrokovana kaznenim djelom.

 

Dakle, u situaciji kad počinitelj kaznenog djela nije poznat niti postoji pravomoćno osuđujuća kaznena presuda, potraživanje naknade štete zastarijeva po odredbama čl. 376. ZOO, kao što to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

 

S obzirom da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo u pogledu zastare potraživanja, to revizijski navodi koji se odnose na Ženevsku konvenciju o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i Konvenciju o zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne utječu na zakonitost pobijanih odluka.

 

Budući da ne postoji razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 2. veljače 2016.