- 1 -              Rev 1201/2018-2

 

 

 

 

Broj: Rev 1201/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Z. iz P., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u S., protiv tuženice T. U. iz S., OIB:..., koju zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2898/2017-2 od 7. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru broj P-5498/15 od 13. listopada 2017., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj u odnosu na tuženicu vlasnik u 880/13903 dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Supetru u zk.ul. 1032 k.č. 224/12 pa da se ovlašćuje tužitelj temeljem presude suda prvog stupnja zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženice (toč. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 kn (toč. II. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a sadržajno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 232. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 127/03 i 33/15 - dalje: ZON). Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje suvlasništva koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

 

- da je tužitelj nasljednik iza majke koja je umrla ....;

 

- da nije sudjelovao u ostavinskom postupku iza nje;

 

- da se tuženica uknjižila kao vlasnik sporne nekretnine temeljem presude suda prvog stupnja pod brojem P-87/08.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim polazeći od utvrđenja:

 

- da je kao vlasnica na predmetnoj nekretnini upisana tuženica;

 

- da su stranke zakonski nasljednici iza roditelja A. Z. i Š. Z. rođ. O.;

 

- da je majka stranaka Š. Z. preminula ...., te da su rješenjem o nasljeđivanju u predmetu broj O-232/87 njenim nasljednicima proglašeni suprug A. Z. i kći - tuženica T. U. na jednake dijelove;

 

- da u tom postupku nije sudjelovao tužitelj, a predmetna nekretnina nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju i to iz razloga što tada nije bila upisana na ime ostaviteljice;

 

- da je otac stranaka umro 1992. te da je iza njega proveden ostavinski postupak u kojem je tužitelj opunomoćio supruga tuženice da cijeli njegov nasljedni udio iz očeve smrti ustupi tuženici, slijedom čega je u tom ostavinskom postupku (broj O-206/97) tuženica proglašena isključivom nasljednicom;

 

- da je darovnim ugovorom od 1. listopada 2010. tuženica darovala tužitelju kčbr. 224/150 k.o. P.,

 

- da između stranaka nije sporno da je vlasništvo predmetne nekretnine priznato u agrarnom postupku majci stranaka i njezinom bratu J. O. i da je majka stranaka nasljednica brata J. O.

 

Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 144. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71, 47/78, 56/00 i 53/91 – dalje ZN).

 

Prema navedenoj odredbi pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastaruje prema savjesnom držatelju za godinu dana od kad je nasljednik saznao za svoje pravo i za držatelja ostavine, a najkasnije za 10 godina računajući sa zakonskog nasljednika od smrti ostavitelja, a za oporučnog nasljednika proglašenja oporuke, a prema nesavjesnom posjedniku to pravo zastarijeva za 20 godina.

 

Ocijenivši da je tuženica nesavjesni držatelj ostavine jer je tužitelja kao brata i zakonskog nasljednika zatajila u ostavinskom postupku, te pošavši od utvrđenja da je majka stranaka preminula ....; da je objektivni rok za podnošenje tužbe istekao ....; da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. rujna 2013., prvostupanjski sud zaključuje da je zastarjelo pravo tužitelja zahtijevati ostavinu.

 

Drugostupanjski sud prihvatio je u cijelosti utvrđenje i izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o postojanju bitne povrede odredaba postupka iz 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom ničim ne obrazlaže postojanje navedene bitne povrede.

 

Stroga ovaj sud ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Tužitelj pravilno citira odredbe čl. 232. st. 3. i 4. i čl. 236. ZN kojima je uređen učinak pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju i kojima je, konkretno odredbom čl. 236. ZN, propisano pravo nasljednika kojeg ne veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, da svoje pravo može ostvariti u parnici.

 

Međutim, revident gubi iz vida odredbu čl. 144. ZON, prema kojoj i nasljednik kojeg ne veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, konkretno zatajeni nasljednik, gubi pravo zahtijevati ostavinu prema nesavjesnom posjedniku po proteku dvadeset godina od smrti ostaviteljeve.

 

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom iznesenog budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.