- 1 -              Rev 2627/2017-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2627/2017-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz B., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica K. R., odvjetnica u Z., protiv tuženika K. b. Z. d.d., K., ..., OIB ..., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B., B. & partneri javno trgovačko društvo, OIB: ..., iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-715/17-2 od 9. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-792/13-65 od 22. studenog 2016., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-715/17-2 od 9. svibnja 2017. u točki I. izreke, te presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-792/13-65 od 22. studenog 2016. u točki I. izreke i u dijelu točke V. izreke kojom je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 155.677,50 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na način da se odbija zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku K. B. d.d., K., ..., OIB: ... da tužitelju J. P., B., ..., OIB: ... isplati iznos od 2.000.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. pa nadalje po stopi od 7,88% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku K. B. d.d., K., ..., OIB: ... da tužitelju J. P., B., ..., OIB: ... naknadi parnični trošak u iznosu od 155.677,50 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 22. 11. 2016. do isplate po stopi od 7,88% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana“.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 38.500,00 kn s, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuju se, kao nepravovremene, dopune revizije tuženika, podnesene 12. prosinca 2017. i 13. srpnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.000.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke), iznos od 2.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke), iznos od 443.938,18 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III izreke) i iznos od 593.835,70 kn (točka IV izreke) te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 235.875,00 kn (točka V izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I izreke potvrđena je presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-792/13-65 od 22. studenog 2016. u točki I izreke i u dijelu točke V izreke kojom je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 155.677,50 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

U točki II izreke preinačena je navedena prvostupanjska presuda u točki II, III, IV izreke i dijelu točke V izreke kojom je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka preko iznosa od 155.677,50 kn do iznosa od 235.875,00 kn (za iznos od 80.197,50 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama) na način da je odbijen, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.000,00 kn na ime troška kredita, s pripadajućom zateznom kamatom, iznosa od 443.938,18 kn s pripadajućom zateznom kamatom na ime ugovorne kamate i iznosa od 593.835,70 kn na ime zatezne kamate, te sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 235.875,00 kn.

 

U točki III izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude iz točke I izreke, reviziju je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Uz reviziju podnio je i dvije dopune revizije i to 12. prosinca 2017. i 13. srpnja 2018.

Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da prihvati reviziju i ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode tuženika vezano za istaknuti prigovor zastare, smatrajući da se na ugovor o kreditu ne primjenjuju odredbe o zastari iz ugovora o zajmu. Osporava i navode vezano uz raskid predmetnog ugovora o kreditu ex lege, ističući da je navedeni prigovor istaknut tek u reviziji, a što je u suprotnosti s odredbom čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje u tekstu ZPP), s obzirom da se navedeni prigovor ne odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti. Predlaže odbaciti podnesenu reviziju kao nedopuštenu, podredno istu odbiti kao neosnovanu i obvezati tuženicu da mu nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika je osnovana, dok su dopune navedene revizije nepravovremene.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP-a revizija se podnosi u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude.

 

Prijepis drugostupanjske presude dostavljen je punomoćniku tuženika 7. lipnja 2017., a tuženik je podnescima od 12. prosinca 2017. i 13. srpnja 2018., dakle, po proteku prekluzivnog roka iz čl. 382. st. 4. ZPP-a podnio dopune revizije.

 

Stoga je te dopune revizije, kao nepravovremene, valjalo odbaciti temeljem čl. 392. st. 1. u vezi čl. 389. st. 1. ZPP-a.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona odbija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.000.000,00 kn uvećanog za pripadajuće zatezne kamate a u ispunjenju obveze tuženika kao kreditora iz ugovora o nenamjenskom kreditu – kunskom, od 21. svibnja 2008., te zahtjev za isplatu iznosa od 1.039.733,88 kn s naslova naknade štete koju, prema navodima tužitelja, tužitelj trpi jer tuženik tužitelju, temeljem navedenog ugovora, obračunava kao dug ugovornu kamatu u iznosu od 443.938,18 kn, troškove u iznosu od 2.000,00 kn te zateznu kamatu u iznosu od 595.835,70 kn.

 

Tijekom provedenog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 21. svibnja 2008. sklopili predmetni ugovor kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 2.000.000,00 kn na način da će se predmetna sredstva isplatiti na račun tužitelja otvoren kod tuženika (čl. I. ugovora) u roku od 30 dana od zaključenja ugovora (čl. II. ugovora),

 

- da je tuženik iznos od 2.000.000,00 kn uplatio na račun broj ..., ali da navedeni račun nije račun tužitelja, a da tuženik tužitelju, pored glavnice, obračunava, kao dug, ugovornu kamatu u iznosu od 443.938,18 kn, troškove u iznosu od 2.000,00 kn, te zateznu kamatu u iznosu od 595.835,70 kn.,

 

- da tužitelj nije dao nalog odnosno uputu tuženiku da izvrši uplatu sredstava iz ugovora za korist računa broj ... (koji nije račun tužitelja) niti se kada odrekao prava potraživati od tuženika predmetna sredstva, jer potpis na priloženom nalogu nije tužiteljev,

 

- da tužitelj nije potpisao ni priloženi ANEX I Ugovoru o nenamjenskom kreditu broj ... od 6. lipnja 2009., niti je tražio od tuženika prolongaciju otplate kredita,

 

- da tuženik nije izvršio svoju ugovornu obvezu i isplatio tužitelju predmetna sredstva u iznosu od 2.000.000,00 kn u ugovorenom roku (do 21. lipnja 2008.), a što je bio dužan učiniti,

 

- da je prema dostavljenoj analitici kredita kredit djelomično podmiren i to 31. 1. 2011. u iznosu od 22.677,27 kn te 31. 1. 2012. u iznosu od 1.837.272,73 kn, pa da dug po glavnici kredita nakon navedenih uplata iznosi 585.988,19 kn,

 

- da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-4459/11 vodio parnični postupak po tužbi, između ostalih i ovdje tužitelja J. P. – kao V. tužitelja, protiv N. d.o.o. iz Z., ..., radi isplate, kojom tužitelj od N. d.o.o. zahtijeva isplatu iznosa od 2.001.530,05 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. 6. 2008. do isplate, sve to temeljem Ugovora o kratkoročnom zajmu od 1. 6. 2008., kojim je tužitelj dao N. d.o.o. kratkoročni zajam u visini od 2.000.000,00 kn, s rokom vraćanja od 7 dana po sklapanju Ugovora, uz ugovorenu kamatu od 4% godišnje, pri čemu je ugovoreno da će potraživanje svakog pojedinog zajmodavca u cijelosti biti namireno ukoliko mu zajmoprimac prenese dionice I. g. d.d. oznake ... u broju kako je definirano odredbom članka 3. predmetnog Ugovora, i to u roku od najviše 5 mjeseci, u kojem slučaju bi se zajmodavac odrekao kamata i drugih troškova, a što tuženik kao zajmoprimac nije učinio niti po jednom Ugovoru,

 

- da je tužitelj u podnesku od 13. 12. 2013. potvrdio da je navedena tužba podnesena u njegovo ime, ali da nije potpisao punomoć za njezino podnošenje, niti je potpisao Ugovor o kratkoročnom kreditu s društvom N. d.o.o.,

 

- da je Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4459/11-50 od 27. 8. 2014. utvrđeno da je navedena tužba tužitelja, zaprimljena u tom sudu 8. 6. 2011., povučena,

 

- da je tuženik u podnesku od 20. 9. 2013. naveo da je potraživanje prema tužitelju umanjio prodajom dionica koje je navodno stekao temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na dionicama od dana 31. 12. 2011. zaključenog između tuženika i N. d.o.o. isključivo po predmetnoj osnovi,

 

- da tužitelj ne osporava da je tuženik knjigovodstveno i umanjila navodno potraživanje prema tužitelju po predmetnoj osnovi,

 

- da je prema očitovanju S. k. d. d. d.d. Z. – dalje: SKDD, prijenos dionica I. grupa d.d. Z. oznake ..., izvršen temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na dionicama od 14. 4. 2010., u kojem je navedeno da se predmetne dionice prenose tuženiku radi osiguranja tražbine tuženika prema društvu N. d.o.o. te društvu A.-p. d.o.o. a ne tužitelja,

 

- da je tuženik internim ugovorom, sklopljenim za vlastite potrebe – Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na dionicama od 31. 12. 2011. knjigovodstveno jednostrano umanjio tražbinu prema tužitelju dok je nadležnom tijelu SKDD radi provedbe dostavila sasvim drugačiji ugovor, a da tužitelj nije dao društvu N. d.o.o. nalog da predmetne dionice preda u fiducijarno vlasništvo tuženiku kao sredstvo osiguranja njegovog kredita, a niti je društvu N. d.o.o. platio ikakva sredstva,

 

- da je tužitelj pokrenuo ovaj spor (29. svibnja 2013.) unutar roka od pet godina od dospijeća potraživanja (21. lipnja 2008.), posljedično čemu je prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, ocijenio neosnovanim ne pozivajući se ni na jednu zakonsku odredbu.

 

Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja utvrđuje osnovanim u cijelosti.

 

Cijeneći da se tuženik obvezao tužitelju do 21. lipnja 2008. isplatiti odobrena sredstva na račun tužitelja otvoren kod tuženika, da tuženik predmetna sredstva nije isplatio na račun tužitelja otvoren kod tuženika, a da pri tome tuženik tijekom postupka nije dokazao istinitost svojih tvrdnji da je tužitelj tuženiku dao nalog kojim upućuje tuženika da sredstva isplati na neki drugi račun) drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 17. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) i čl. 262. st. 1. ZOO-a kada je tuženiku naložio ispunjenje njegove obveze isplatom iznosa od 2.000.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate (čl. 277. st. 1. ZOO-a), jer je tuženik bio dužan postupati sa pažnjom dobrog stručnjaka u smislu odredbe čl. 18. st. 2. ZOO-a, odnosno s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima.

 

Neosnovanim ocjenjuje i prigovor tuženika vezano za zastaru jer smatra da je obveza tuženika bila isplata odobrenih sredstava na račun tužitelja u roku od 30 dana od potpisivanja ugovora pa da je tužitelj tek nakon proteka tog roka bio ovlašten od tuženika zatražiti isplatu koju isplatu je mogao zahtijevati sve do nastupanja zastare predmetnog potraživanja, odnosno do proteka roka iz čl. 371. ZOO-a, a u kom roku je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari i podnio.

 

I u revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje osnovanosti tražbine tužitelja i pitanje zastare njegove navedene tražbine.

 

Tuženik u podnesenoj reviziji u bitnome osporava iznesena shvaćanja nižestupanjskih sudova prema kojima u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tražbine tužitelja. Smatra da se u konkretnom slučaju na pitanje zastare trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima koje uređuju ugovor o zajmu, kao odredbe specifične upravo za tu vrstu pravnog posla, uzimajući u obzir da se ugovor o kreditu razvio iz ugovora o zajmu i da predstavlja samo jednu vrstu navedenog ugovora, a da su stranke u konkretnom slučaju sklopile ugovor o kreditu.

 

Prema odredbi čl. 501. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 140/15 i 60/16 - dalje: ZOO/05), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao materijalno pravo temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. citiranog zakona (a ne ZOO/91, na koji se pozivaju nižestupanjski sudovi) zajmodavac je dužan predati stvari u ugovoreno vrijeme, a ako rok za predaju nije određen, onda kad to zajmoprimac zatraži. Pravo zajmoprimca da zahtijeva predaju ugovorenih stvari, prema st. 2. iste odredbe, zastarijeva za tri mjeseca od dolaska zajmodavca u zakašnjenje, a u svakom slučaju za godinu dana od sklapanja ugovora.

 

U odredbama ZOO-a/05 koje reguliraju ugovor o kreditu (čl. 1021. – 1024.) nije propisan rok za predaju, niti je igdje izričito propisano da bi se na tu vrstu ugovora supsidijarno primjenjivala pravila iz ugovora o zajmu za tu vrstu ugovora. Međutim, zakonodavac je u mnogim propisima poistovjetio navedene dvije vrste ugovora. Tako, primjerice, Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine” broj 153/13, 19/15, 102/15 i 15/18) to čini u čl. 8., čl. 216.a st. 8. i čl. 216.f, Zakon o uvjetima odobravanja kredita i zajmova određenih pravnih osoba („Narodne novine” broj 97/2000) u čl. 1., Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom („Narodne novine” broj 72/17) u kojem je ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjima definiran kao „ugovor o kreditu, ugovor o zajmu ili drugi ugovor kojim je neovlaštenim vjerovnikom odobrio dužniku određeni iznos novčanih sredstava“. Na isti takav način i Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 32/11, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 102/15), kojim je u naš pravni poredak implementirana Direktiva 2008/48 EU o ugovorima o potrošačkim kreditima, jer u čl. 2. potrošačke ugovore o potrošačkom kreditu definirao kao ugovore kojima vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili druge financijske nagodbe.

 

Prema navedenom, zakonodavac u navedenim propisima često koristi sintagme „kredit, odnosno zajam“ i time nedvojbeno naglašava sadržajnu i funkcionalnu istovjetnost zajma i kredita, a što upućuje na zaključak da se radi o sadržajno i funkcionalno istovjetnim vrstama, odnosno tipovima ugovora, pa slijedom navedenog proizlazi zaključak da ugovor o kreditu predstavlja tek podvrstu ili inačicu ugovora o zajmu i da se sukladno navedenom, na ugovor o kreditu na odgovarajući način trebaju primijeniti pravila ZOO/05 kojima se uređuje ugovor o zajmu, i to u onom dijelu u kojem se posebnim zakonskim pravilima, kojima se uređuju ugovor o kreditu, nije nešto posebno odredilo.

 

Temeljem iznesenog na pitanje zastare prava korisnika kredita da zahtijeva isplatu – predaju ugovorenih stvari kod ugovora o kreditu treba analogno primijeniti odredbu čl. 501. st. 2. ZOO/05 pa temeljem te zakonske odredbe pravo korisnika kredita da zahtijeva isplatu kredita zastarijevalo bi u roku od tri mjeseca od dolaska kreditora u zakašnjenje (subjektivni rok), a u svakom slučaju u roku od godine dana (objektivni rok) od sklapanja ugovora o kreditu, s obzirom da se radi o sadržajno komplementarnim ugovorima, neovisno o tome što u ZOO-u nigdje izričito nije propisana supsidijarna primjena pravila ugovora o zajmu na ugovore o kreditu.

 

Takvo pravno shvaćanje prihvaćeno je na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV/2020-7 održanoj 14. rujna 2020., a ono glasi:

 

„Primjenom pravila o dužnosti zajmodavca na predaju pozajmljene stvari iz članka 501. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), pravo korisnika kredita (fizičke osobe) zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze isplatom kredita od strane kreditora (banke), zastarijeva u roku od tri mjeseca od dolaska kreditora u zakašnjenje (subjektivni rok), a u svakom slučaju za godinu dana od sklapanja ugovora (objektivni rok).“

 

S obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova da je tuženik novčana sredstva tužitelju temeljem navedenog ugovora o kreditu trebao tužitelju isplatiti do 21. lipnja 2008., unutar roka od tri mjeseca od navedenog dana, odnosno do 21. rujna 2008. sukladno odredbi čl. 501. st. 2. ZOO/05 tužitelj je mogao zatražiti isplatu odobrenog kredita, međutim, kako je tužbu podnio 29. svibnja 2013., dakle nedvojbeno nakon što su protekli svi zakonom propisani zastarni rokovi, tužbeni zahtjev tužitelja zbog istaknutog prigovora zastare nije mogao biti prihvaćen, ne ulazeći u ostale sporne okolnosti predmetnog slučaja.

 

Iz navedenih razloga irelevantno je pozivanje tuženika u reviziji na bitnu povredu odredbi parničnog postupka, pred drugostupanjskim sudom, iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a vezano na kontradiktornosti u odnosu na postupak koji je tužitelj vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-4459/11, odnosno na tvrdnju da se drugostupanjski sud nije bavio žalbenim razlozima niti predmetom ovog spora, zbog čega da nije dao razloge o odlučnim činjenicama, kao i na raskid predmetnog ugovora po samom zakonu.

 

S obzirom da su na pravilno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo vezano za istaknuti prigovor zastare, odnosno pogrešno primijenili odredbu čl. 371. ZOO-a, koji zakon, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora, ne dolazi u primjenu, pa ni citirana odredba kojim je propisan opći zastarni rok, valjalo je prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti pobijane presude pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Kako je tuženik uspio u postupku u cijelosti pripada mu pravo na zatražene troškove postupka.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženiku je priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 10.000,00 kn, te trošak sastava revizije u iznosu od 30.000,00 kn i trošak PDV-a na navedeni iznos u visini od 7.500,00 kn, odnosno ukupno 38.500,00 kn sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 108/15).

 

Zagreb, 13. listopada 2020.