- 1 -              Rev 1408/2016-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1408/2016-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Stalna služba u B., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3177/15-2 od 19. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1303/2015 od 22. listopada 2015., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3177/15-2 od 19. veljače 2016. i presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1303/2015 od 22. listopada 2015., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je suđeno:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

1. Utvrđuje se da je tužitelj Đ. Z., OIB:.., vlasnik dijela nekretnine označene kao k.č.br. 298/1 pašnjak, površine 1351714 m2, upisane u zk.ul. br. 164 k.o. J. D. u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, i to realnog dijela površine 26831 m2, označenog slovima A,B,C,D u nalazu i mišljenju sudskog vještaka I. M. od 2. srpnja 2015.g.

2. Tužena je dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na dijelu k.č.br. 298/1, pašnjak, površine 1351714 m2, upisane u zk.ul. br. 164 k.o. J. D. u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, i to realnog dijela površine 26831 m2, označenog slovima A,B,C,D u nalazu i mišljenju sudskog vještaka I. M. od 2. srpnja 2015.g., odnosno dužena je dopustiti da temeljem ove presude tužitelj izvrši parcelaciju u odnosu na dio k.č.br. 298/1 k.o. J. D. na način da svoj dio odvoji i formira zasebnu parcelu s posebnim brojem, te se upiše kao vlasnik zasebne parcele za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika, sve roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.''

 

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 Kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv navedene presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu članka 382. stavak 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP). Reviziju podnosi zbog materijalnopravnog pitanja koje je (po prosudbi revidenta) važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku u smislu revizijskih navoda.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnome je utvrđeno:

 

- da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu od izvanknjižne vlasnice D. Ž., nasljednice iza pokojnog supruga P. Ž. (kupoprodajni ugovor od 1. listopada 2012.),

 

- da je Đ. Ž. (otac P. Ž.) sa svojom obitelji bio u nesmetanom posjedu predmetne nekretnine 70-ak godina unatrag od donošenja prvostupanjske presude,

 

- da tužiteljev posjed nije bio zakonit jer D. Ž. nije bila vlasnica predmetne nekretnine,

 

- da tužitelj u postupku nije dokazao samostalan i pošten posjed svojih prednika u razdoblju od najmanje 40 godina prije 6. travnja 1941.

 

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja iz presude Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Trgo protiv Hrvatske jer je u tom predmetu tužba podnesena 1997. kada je na snazi bila odredba članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - u nastavku teksta: ZVDSP), koja je propisivala da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, no koja je odlukom Ustavnog suda od 17. studenog 1999. ukinuta. Stoga, s obzirom da tužitelj nije dokazao samostalan i pošten posjed svojih pravnih prednika od najmanje 40 godina prije 6. travnja 1941., odnosno da su njegovi pravni prednici stekli pravo vlasništva prema paragrafu 1472 Općeg građanskog zakonika, odbija tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud potvrđuje takvu odluku smatrajući da nema mjesta primjeni odredbe članka 388. stavak 4. ZVDSP-a jer je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH, a da odluka ESLJP nije činjenično usporediva.

 

Postavljeno pravno pitanje glasi:

 

„1. Može li se steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću na bivšem društvenom vlasništvu u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. ako je određena osoba putem sebe i svojih prednika u nesmetanom, mirnom i makar poštenom posjedu kojima nitko nikada nije osporavao posjed ni pravo vlasništva niti ima naznaka da bi bilo tko treći stekao bilo kakvo pravo na nekretnini, odnosno da li na navedeni način osoba može steći pravo vlasništva nekretnine stupanjem na snagu odredbe članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima od 1. siječnja 1997. ako su se do tada ispunile sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (redovnom i izvanrednom), uključujući i godine dosjedanja?“

 

Revident opravdano tvrdi da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem izraženim u presudi ESLJP Trgo protiv Hrvatske broj 35298704 od 11. lipnja 2009.

 

Navedena shvaćanja odnose se na primjenu i učinke odredbe članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“, broj 137/99).

 

U presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

 

U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe članka 388. stavak 4. ZVDSP-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP-a ukinuta.

 

Za primjenu shvaćanja iz presude Trgo protiv Hrvatske nije bitno je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. Naime, u predmetima Radomilja i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske tužbe su podnesene 2002., dakle nakon što je Ustavni sud ocijenio neustavnom odredbu članka 388. stavak 4. ZVDSP-a koja je izrijekom propisala da se razdoblje prije 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu.

 

ESLJP u obrazloženju odluka u predmetima Radomilja i Jakeljić izričito navodi da je vrijeme kada je podnositelj podnio tužbu nevažno za određivanje može li se njegov zahtjev za proglašavanjem vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalificirati kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. ESLJP, smatra da je bitno je li došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona - dosjelošću ili ne i to u vrijeme kada je izvorna odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP-a bila na snazi. To bi značilo da bi se i danas mogla podnijeti tužba radi stjecaja vlasništva dosjelošću, uz tvrdnju da je to vlasništvo stečeno u navedenom vremenu , ako su ispunjene i ostale zakonske pretpostavke.

 

Osim toga, na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 14. veljače 2019. pod brojem Su-IV-56/19-2 prihvaćeno je slijedeće pravno shvaćanje: „Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.“.

 

Iz navedenog proizlazi da je pravno shvaćanje iz pobijane odluke protivno pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenom u navedenim odlukama. Stoga je revizija u ovom predmetu dopuštena, sukladno odredbi iz članka 382. stavak 2. točka 2. ZPP-a.

 

Slijedom toga, kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991., sudovi će u nastavku postupka, ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04), kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva (kao i u revizijskim odlukama broj Rev-158/2017, Rev-2776/2016 i Rev-2111/2017).

 

Pritom je, u odnosu na pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o tome da tužiteljev posjed nije bio pošten, potrebno posebno istaknuti  da se u skladu sa odredbom članka 18. stavak 5. ZVDSP-a, poštenje posjeda predmnijeva, a iz podataka u spisu ne bi proizlazilo da je tuženica tijekom postupka  dovela u sumnju poštenje (savjesnost tužitelja).

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu ispitali, utvrdili i raspravili sve pravno odlučne činjenice, odnosno - jesu li u konkretnom slučaju na strani tužitelja ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti obje nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

 

Zagreb, 13. listopada 2020.