- 1 -              U-zpz 25/2019-9

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 25/2019-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u upravnom sporu tužiteljice N. Z. iz Z., ..., koju zastupa opunomoćenica B. Š. M., odvjetnica u Z., ..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., ..., radi isplate razlike mirovine, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-121/201942 od 13. rujna 2019., za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-4599/18-2 od 30. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-1759/16-13 od 13. srpnja 2018., a kojom je odbijen zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Z., klasa: UP/II 140-02/16-01/03057338675, urbroj: 341-99-05/3-16-002350 od 12. travnja 2016., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude se odbija.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje HZMIO), Područnog ureda u Zagrebu, klasa: UP/I-140-02/15-01/OB:03057338675, urbroj: 341-25-05/3-15-172621, broj: 612581 od 10. veljače 2016., tužiteljici je, počevši od 1. kolovoza 2015., određena starosna mirovina u svoti od 4.083,38 kn mjesečno, te je istim rješenjem izmijenjeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., broj: 612581 od 20. veljače 2007. uz obračun isplaćenih mirovinskih primanja i utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje toga rješenja.

 

Drugostupanjskim rješenjem HZMIO, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-02/16-01/03057338675, Urbroj: 341-99-05/3-16-002350 od 12. travnja 2016. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv navedenog rješenja HZMIO od 10. veljače 2016.

 

Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1759/16-13 od 13. srpnja 2018., odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II 140-02/16-01/03057338675, urbroj: 341-99-05/3-16-002350 od 12. travnja 2016. te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

 

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske potvrđena je presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-1759/16-13 od 13. srpnja 2018.

 

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti navedene pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev, preinači navedenu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i presudu Upravnog suda u Zagrebu, odnosno da ih ukine i predmet vrati na razmatranje Upravnom sudu u Zagrebu.

 

Tuženik je odgovorio na zahtjev predlažući njegovo odbijanje.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II 140-02/16-01/03057338675, urbroj: 341-99-05/3-16-002350 od 12. travnja 2016., uz obrazloženje da je rješenjem tuženika od 26. rujna 2007. odbijena žalba protiv rješenja HZMIO, Područne službe u Z., broj: 621581 od 20. veljače 2007., kojim je žaliteljici počevši od 31. prosinca 2006. priznato pravo na starosnu mirovinu prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05), a budući da je to rješenje postalo konačno i pravomoćno, predmetni postupak koji je pokrenut po zahtjevu žaliteljice 28. srpnja 2015. vođen je primjenom pravila o obnovi upravnog postupka na temelju novih podataka o ostvarenim plaćama žaliteljice, pa je zaključeno da je pravilno osporenim rješenjem od 10. veljače 2016., novi iznos mirovine određen počevši od 1. kolovoza 2015. sukladno čl. 134. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14 i 33/15 - dalje ZOMO/13).

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio obrazloženje i izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, utvrđujući da je tuženik pravilno novim rješenjem odredio dan od kojeg žaliteljica ima pravo na povoljniju, višu svotu mirovine, prema novim podacima o njezinim plaćama za 1981., te od 1994. do 2005., od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu primjenom citiranog čl. 134. st. 2. ZOMO-a/13.

 

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne ustraje u tvrdnji prema kojoj su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili zakon na štetu tužiteljice, smatrajući da je trebalo primijeniti odredbu čl. 123. st. 2. toč. 1. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 - dalje: ZUP), a u kojem slučaju bi bila isključena od primjene odredba čl. 134. st. 12. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14 i 33/15 - dalje ZOMO/13), temeljem koje je tužiteljici uskraćena isplatu razlike mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2007. do 31. srpnja 2015. Smatra da se, s obzirom da se radi o pogrešci službenika koji je tuženici dostavio krive podatke može govoriti, ako ne o krivotvorenim, onda o „lažnim podacima“ u širem smislu riječi, zbog čega je pogrešnim smatra shvaćanje nižestupanjskih sudova da se važnost „lažnost isprave“ trebalo dokazivati u kaznenom postupku. Ujedno tvrdi da je takvim tumačenjem navedenih odredbi tužiteljici povrijeđeno konvencijsko pravo na pošteno suđenje i mirno uživanje vlasništva pozivajući se na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava (Božić protiv Hrvatske zahtjev broj 50636/09 od 24. travnja 2014.), i navodeći da mirovina predstavlja vlasništvo u smislu članka 1. protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 147/02 i 1/06), uz mišljenje da građani nisu dužni snositi posljedice pogrešnog rada tijela javne uprave.

 

Prema navedenom, u ovoj upravnoj stvari sporno je li u ovom slučaju trebalo u obnovljenom postupku primijeniti odredbu čl. 123. st. 2. toč. 1. i 3. ZUP-a ili čl. 134. st. 12. ZOMO i kako je primijeniti s obzirom na postojeće činjenično stanje.

 

Prema ocjeni ovoga suda o zahtjevu tužiteljice odlučeno je u pravilno provedenom postupku primjenom odredaba o obnovi postupka propisanim čl. 134. ZOMO, te je u skladu sa istim tužiteljici pravo priznato od prvog dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, kako je propisano st. 2. toga članka.

 

Naime, odredbom čl. 134. st. 1. ZOMO/13 propisano je da ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz ZUP-u obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti. Prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, prema stavku 1. toga članka, pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti (stavak 2.).

 

Člankom 123. stavkom 2. ZUP-a propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničenja: ako je rješenje doneseno na temelju lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka ili je posljedica kakvog kaznenog djela, ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u sudskom postupku, a ta je presuda pravomoćno ukinuta i ako se rešenje temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili javnopravno tijelo o tom je pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije (točke 1.-3.).

 

I prema shvaćanju ovoga suda temeljem st. 2. toč. 3. čl. 123. ZUP-a, moguće je obnovu postupka pokrenuti bez vremenskog ograničenja ako se rješenje temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili javnopravno tijelo o tom je pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije. U ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za obnovu postupka prema navedenom razlogu budući da podaci o plaćama tužiteljice, koji su ispunjeni i dostavljeni od strane njezinog poslodavca na drukčiji način nego što su ti podaci kod tuženika postojali u vrijeme donošenja pravomoćnog rješenja iz 2007., ne predstavljaju prethodno pitanje u smislu odredbe članka 55. stavka 1. ZUP-a, jer se radi o podacima koji predstavljaju činjenično, a ne pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu i bez rješavanja kojeg nije bilo moguće riješiti upravnu stvar.

 

Činjenica da tuženica nije provela kontrolu dostavljenih podataka na propisanim obrascima nije odlučna za obnovu postupka primjenom članka 123. stavak 2. točka 1. ZUP-a je tužiteljica imala mogućnost koristiti pravo podnošenja tužbe protiv rješenja tuženika od 26. rujna 2007., a koju mogućnost nije koristila.

 

Jednako tako, neovisno o tome što se radi o pogrešci službenika poslodavca tužiteljice koji je tuženici dostavio netočne podatke ne može se govoriti, o „lažnoj ispravi“ u širem smislu riječi, u smislu odredbe čl. 123. st. 2. ZUP-a, zbog čega je pogrešno shvaćanje DORH da se „lažnost isprave“ nije trebao trebalo dokazivati u kaznenom postupku jer lažna isprava, odnosno lažni iskaz, u smislu citirane odredbe mora biti posljedica kakvog kaznenog djela, a o kaznenom djelu se ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju, a koji uvjet u konkretnom predmetu nije ispunjen.

 

Neosnovano se DORH-e poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava Marija Božić protiv Hrvatske, zahtjev broj: 50636/09 od 24. travnja 2014., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje prema kojem mirovina predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju pa da miješanje u vlasništvo mora imati razlog u drugom privatnom ili javnom interesu, mora imati legitimni cilj i mora biti razmjerno tom cilju, odnosno ne smije predstavljati prekomjerni teret za podnositelja, kao i da građani nisu dužni snositi posljedice pogrešnog rada tijela javne uprave, jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. U ovom slučaju činjenična podloga koja je postojala prilikom donošenja pravomoćnog rješenja 2007. i kod donošenja prvostupanjskog i osporenog rješenja u ovom postupku nisu bile identične, jer je javnopravno tijelo kod donošenja pravomoćnog rješenja iz 2007. mirovinu tužiteljice izračunalo na temelju podataka o njezinim plaćama koji su tada postojali u matičnoj evidenciji tuženika, dok je poslodavac tek 2015. ispunio obrasce o drugačijim njezinim plaćama na temelju kojih je sada u odnosu na nju mirovina izračunata u povoljnijem iznosu. Dakle, ovdje se ne radi se o pogrešnom radu tijela javne uprave, jer je činjenični supstrat za izračun mirovine izmijenjen radi čega je novi iznos mirovine određen od 2015., a ne od 2006., upravo onako kako je i propisano odredbom člankom 134. stavka 12. ZOMO.

 

Slijedom iznesenog, budući da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon, valjalo je na temelju odredbe čl. 78. st. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novineˮ broj 20/10, 143/12 i 152/14) zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.