- 1 -              Revr 948/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 948/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. iz S., OIB .., koju zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u Č., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1080/2017-2 od 11. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-9/2017-31 od 26. travnja 2017., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

 

„I. Utvrđuje se da je točka 1. Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu br.698/12, broj odluke 7154 upućena od strane tuženika H. C. d.o.o. tužiteljici M. Š. nedopuštena i da radni odnos tužiteljice i tuženika nije prestao.

 

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kn.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano revident ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju drugostupanjske odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 28. kolovoza 2014. i vraćanje na rad.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu glavnog referenta za skladišno nabavno poslovanje,

 

- da je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu o radu nakon što je Pravilnikom od 31. siječnja 2014. radno mjesto tužiteljice ukinuto i nakon što je utvrđena tehnološkim viškom,

 

- da iz programa zbrinjavanja viška radnika proizlazi da je razlog nastanka viška gospodarski, tehnološki i organizacijski, uvjetovan stanjem na tržištu prijevoza robe, organizacijskim promjenama, smanjivanjem organizacijskih jedinica iz kojih razloga je nastao višak radnika zbog ukidanja odnosno smanjenja potrebitih radnih mjesta u odnosu na Pravilnik o organizaciji,

 

- da je radnica A. V. bila zaposlena na radnom mjestu glavnog referenta za nabavu usluga i radova u grupi za nabavu usluga i radova u Službi prodaje i nabave, u ekonomsko financijskim poslovima i poslovima ljudskih resursa, dok je radnica A. V. bila zaposlena na radnom mjestu samostalni referent za nabavu roba, usluga i radova u jedinici Kabinet službe za nabavu,

 

- da su se prema Pravilniku tuženika iz 2012. godine, koji je bio na snazi prije Pravilnika iz 2014. (kojim je radno mjesto tužiteljice ukinuto) radna mjesta na kojima je radila tužiteljica, te radnice V. i V. nalazila unutar iste ustrojstvene jedinice,

 

- da prema organizaciji u Pravilniku iz 2014. postoji radno mjesto radnice V. pod redim brojem 125 (referent za nabavu roba, usluga i radova) i radno mjesto radnice V. pod brojem 127 (referent za praćenje, zaprimanje i izdavanje robe), dok pod rednim brojem 24 postoji radno mjesto koje je usporedivo s radnim mjestom tužiteljice,

 

- da radnice V. i V. nisu utvrđene tehnološkim viškom.

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da su kod tuženika postojali stvarni gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi zbog kojih je prestala potreba za obavljanjem određenih poslova, pa da je postojao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe članka 115. stavak 1.  Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR), ali da tuženik u postupku prije donošenja odluke o otkazu nije primijenio kriterije iz članka 73. Kolektivnog ugovora (objavljen u Službenom vjesniku H. C. d.o.o. br. 5. od 1. travnja 2014. i aneksom od 26. lipnja 2014. - dalje: KU), odnosno da istodobno nije postupio niti u skladu s člankom 115. stavak 2. ZR-a, što je u konkretnom slučaju bio dužan učiniti, zbog čega je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita.

 

Tuženik u reviziji u bitnome tvrdi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni kriterija iz članka 73. KU jer se sukladno odredbi članka 72. KU primjenjuju samo kad se broj izvršitelja radnog mjesta smanjuje, a ne kao u ovom slučaju, kada se radno mjesto ukida.

 

Odredbom članka 72. stavak 1. KU propisano da se razlozi za poslovno uvjetovane otkaze ugovora o radu mogu pojaviti, ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do: 1.) ukidanja radnog mjesta i 2.) smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu - u tom slučaju primjenjuju se kriteriji članka 73. ovog Ugovora.

 

Međutim, pritom treba imati na umu i odredbu članka 73. točka 3. KU kojom je propisano: „Ako se sistematizirani broj izvršitelja na pojedinom radnom mjestu unutar organizacijske jedinice smanjuje ili se ukida radno mjesto, tehnološki se višak određuje između radnika neovisno o kojem se radnom mjestu radi. Neovisnim radnim mjestom smatraju se srodna radna mjesta na kojima su radnici radili prije promjene ugovora o radu, a koja se kroz Pravilnik o organizaciji ukidaju. Tehnološki višak su radnici koji ne obavljaju poslove uredno, skloni su uživanju alkohola ili opojnih droga i ne ispunjavaju propisane uvjete iz sistematizacije. U tom je slučaju, sukladno odredbi članka 73.  točka 4. KU, višak radnik s manje godina radnog staža ostvarenog u Društvu. Tehnološki višak se određuje između radnika organizacijske jedinice koje su definirane Pravilnikom o organizaciji, a obavljali su poslove na radnim mjestima gdje se smanjuje broj izvršitelja ili se ukida radnom mjesto.“

 

Prema tome, iz sadržaja ove odredbe jasno proizlazi da se i kod ukidanja radnog mjesta primjenjuje kriterij iz članka 73. točka 3. KU i to kada su u pitanju srodna radna mjesta unutar iste organizacijske jedinice. Drugim riječima, činjenice na koje ukazuje revident - da je radno mjesto tužiteljice ukinuto, da je tužiteljica bila jedini izvršitelj na tom radnom mjestu, da radnice V. i V. nisu radile na istom radnom mjestu, zbog čega nije riječ o usporednim radnim mjestima, kao i da je mjesto rada tužiteljice u S., a radnica V. i V. u Z., nisu odlučne za primjenu kriterija iz članka 73. točka 3. KU, nego je odlučno radi li se o srodnim radnim mjestima unutar iste organizacijske jedinice.

 

Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su radnice V. i V. bile zaposlene na srodnim radnim mjestima u istoj organizacijskoj jedinici kao i tužiteljica, to je suprotno revizijskim navodima, u ovom slučaju nedvojbeno postojala obveza tuženika primijeniti kriterije iz članka 73. točka 3. KU, te odlučiti koja od te tri radnice je višak, što je on bez daljnjega propustio učiniti.

Pritom, u odnosu na revizijske navode tuženika glede primjene članka 74. KU (kojom je propisana obaveza poslodavca da slobodna radna mjesta unutar društva popuni radnicima tog društva) o tome da je pravo poslodavca procijeniti kojeg će radnika rasporediti na eventualno slobodna radna mjesta u organizaciji svog poslovanja, treba istaknuti da to nije niti upitno. Međutim, budući da se radi o odredbi koja se zapravo odnosi na popunjavanje slobodnih radnih mjesta to ničim ne isključuje tuženikovu obvezu da prilikom otkazivanja primijeni kriterije iz članka 73. točka 3. KU.

 

Iz ovoga ujedno slijedi da prilikom otkazivanja nije pravilno primijenjena ni odredba članka 115. stavak 2. ZR-a, kojom je propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema tome, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva da se nedopuštenom utvrdi odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu, nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Nisu od značaja revizijski navodi tuženika kojima se poziva na pojedinačne slučajeve iz sudske prakse kada su sudovi utvrdili da se nije mogla vršiti usporedba socijalnih kriterija, kao i da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada u svrhu što učinkovitijeg poslovanja te pri tome odlučiti koje će radno mjesto ukinuti, odnosno kojeg će radnika odabrati za koje radno mjesto jer se zaključak o ispunjenju pretpostavki iz članka 115. ZR-a donosi na temelju konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja. Osim toga, posebnost je ovog slučaja što je postupak i uvjete otkazivanja tuženik uredio još i odredbom članka 73. točka 3. KU, kako to u pobijanoj odluci pravilno ukazuje i drugostupanjski sud.

 

Glede preostalog dijela prihvaćenog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na vraćanje na rad tužiteljice, tuženik ne navodi određene razloge. Stoga se u tom dijelu pobijana odluka, uslijed nedostataka u sadržaju revizije, nije ni morala ispitivati (članak 386. i članak 392.a stavak 1. ZPP).

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.