- 1 -              Revr 393/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 393/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Z., OIB:..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-5/18-2 od 23. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-119/17-105 od 30. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2020.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 224.932,38 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka I. izreke). Nadalje, odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u bruto iznosu od 160.265,73 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke) te dio koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 224.932,38 kn (toč. III. izreke). Ujedno je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 50.743,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2017. do isplate (toč. IV. izreke) te tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 3.170,00 kn (toč. V. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. i IV. izreke. Nadalje odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. i V. izreke. Ujedno je drugostupanjskim rješenjem sadržanim u drugostupanjskoj presudi odbačena kao nedopuštena žalba tužitelja podnesena protiv toč. I. i IV. izreke prvostupanjske presude.

 

Tuženica je protiv dijela drugostupanjske presude kojim nije uspjela u sporu podnijela je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP te je predložila prihvatiti reviziju kao osnovanu te preinačiti nižestupanjske odluke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu odbije kao neosnovan, odnosno ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu parničnog troška tuženici kao i troška sastava revizije.

 

Tužitelj je protiv dijela drugostupanjske presude kojim nije uspio u sporu podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je ukidanje nižestupanjskih odluka te potražuje trošak revizije.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizija tuženice nije osnovana.

 

Revizija tužitelja nije dopuštena.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

Tuženica u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava koju vidi kroz razlog da je drugostupanjski sud odbio žalbu tuženice, a da nije obrazložio zašto je ponovno dosudio iznos po kondemnatornom zahtjevu, kada je tužitelj u ovršnom postupku višestruko naplatio iznos koji mu pripada. Takvim navodima ona zapravo sadržajno ukazuje na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka i to odredbe čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Suprotno revizijskim navodima nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Naime, drugostupanjski je sud jasno odgovorio na žalbeni navod o tome da je tužitelj u ovršnom postupku naplatio iznos po osnovi koja je kasnije otpala na način da je istaknuo da je tuženica prvi puta u žalbi iznijela taj prigovor, pa stoga iznijeti žalbeni navod kao nedopušten nije uzet u razmatranje, jer se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi (čl. 354. st. 1. ZPP), osim ako se ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, a što ovdje nije slučaj. Nadalje, drugostupanjski je sud tuženici odgovorio u vezi s predmetnim navodima da je vraćanje iznosa koji je tužitelj naplatio po osnovi koja je otpala zbog ukidanja ovršne isprave mogao zatražiti u postupku protuovrhe (čl. 62. Ovršnog zakona – "Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 93/14). Slijedom navedenog nije počinjena ni relativno bitna povreda iz odredbe čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Iako tuženica u reviziji navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ona izričito ne navodi odredbu materijalnog prava koja nije primijenjena, a trebalo ju je primijeniti, odnosno koja nije pravilno primijenjena, pa stoga navedeni revizijski razlog nije obrazložen.

 

Sijedom navedenog taj revizijski razlog sud nije uzeo u obzir, sukladno odredbi čl. 386. ZPP kojom je određeno da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi te da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

Nadalje cijeneći reviziju tužitelja valja istaknuti da prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Suglasno st. 3. navedenog članka, stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Da bi revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP bila dopuštena, sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Tužitelj u reviziji postavlja slijedeća pitanja:

 

"1. Treba li se smatrati da se u slučaju obnašanja višednevnih uzastopnih dežurstava iz čl. 108. i 157. Službovnika oružanih snaga – višednevnih uzastopnih straža u trajanju od 24 sata dnevno prilikom kojih djelatna vojna osoba "odmara" na radnom mjestu ukupno 8 sati unutar 24 sata, navedenih 8 sati "dnevnog odmora" ne predstavlja radno vrijeme iako za vrijeme "dnevnog odmora" ne smije napuštati radno mjesto?

 

2. Treba li se smatrati da u slučaju obnašanja višednevnih uzastopnih dežurstava iz čl. 108. i 157. Službovnika oružanih snaga višednevnih uzastopnih straža u trajanju od 24 sata dnevno prilikom kojih djelatna vojna osoba "odmara" na radnom mjestu ukupno 8 sati unutar 24 sata, navedenih 8 sati "dnevnog odmora" ne treba ni na koji način vrednovati prilikom isplate plaće djelatnoj vojnoj osobi iako za vrijeme "dnevnog odmora" ne smije napuštati radno mjesto?"

 

U prilog razloga važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj se pozvao na presudu Jaeger (C-151/02), presudu C-266714 te na presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-35/16 i presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-460/16.

 

U odnosu na postavljena pravna pitanja valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1150/14-2 od 9. studenoga 2016. i u brojnim drugim odlukama, izrazio shvaćanje da u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme u trajanju od 8 sati, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad.

 

Na osnovu izloženog, budući da pravno shvaćanje u pobijanoj presudi nije nepodudarno izloženom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, jer postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Zbog toga je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, o reviziji tuženice odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.