- 1 -              Revd 2586/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2586/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske radiotelevizije, Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O. i H. iz Z., protiv tuženika F. S. iz Z., (OIB: …), radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4092/2019-3 od 5. svibnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-563/2019-36 od 27. lipnja 2019., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- pod točkom I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja „kojim od tuženika...zahtijeva isplatu 39.598,69 kn sa zateznim kamatama na 5.800,00 kn od 30. siječnja 2008., na 7.249,50 kn od 19. veljače 2008., na 3.400,00 kn od 22. ožujka 2008., na 6.500,00 kn od 13. svibnja 2008., na 4.500,00 kn od 6. lipnja 2008., na 5.849,19 kn od 16. srpnja 2008., na 3.000,00 kn od 16. rujna 2008., i na 3.300,00 kn od 22. siječnja 2009., sve do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima“ - te nadoknaditi mu „trošak parničnog postupka s istim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate“,

 

- pod točkom II. izreke, naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 370,00 kn.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnim pitanjima o kojima postoji različita sudska praksa.

 

Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 5. svibnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: u prijedlogu nije naznačio određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„Ima li tužitelj kao pravna osoba, sukladno članku 1111. ZOO-a, pravo na povrat novčanog iznosa isplaćenog tuženiku bez osnove, ako je isplate bez osnove izvršio i za njih znao djelatnik tužitelja, koji nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužitelja, niti nalagati isplate nego samo provoditi isplate vanjskim suradnicima naložene od strane ovlaštenih osoba, a kojeg naloga nije bilo, odnosno djelatnik tužitelja postupao je neovlašteno, zbog čega je i dobio izvanredni otkaz ugovora o radu, a odgovorne osobe tužitelja u vrijeme predmetnih isplata o njima nisu imale nikakvih saznanja?

 

              Drugim riječima, je li sud, utvrdivši da tužitelj nema pravo na povrat novčanog iznosa koji je tuženik od tužitelja stekao bez osnove, a smatrajući da je tužitelj znao da plaća nešto što nije dužan platiti jer je to znao njegov djelatnik koji je sporne isplate izvršio, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu članka 1112. ZOO-a, a budući da taj djelatnik tužitelja nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužitelja, niti nalagati isplate nego samo kontrolirati i provoditi isplate vanjskim suradnicima naložene od strane pretpostavljenih ovlaštenih osoba, kojeg naloga nije bilo, odnosno predmetne isplate je djelatnik tužitelja izvršio neovlašteno, bez znanja odgovornih osoba za njih, pa je li onda trebao primijeniti odredbu članka 1111. ZOO-a i naložiti tuženiku vraćanje novčanog iznosa koje je stekao bez osnove?

 

Da li radnik koji prema Ugovoru o radu može samo po nalogu pretpostavljenog vršiti isplate za račun poslodavca predstavlja ovlaštenu osobu poslodavca u smislu članka 43. Zakona o trgovačkim društvima?

 

Drugim riječima, predstavlja li takav radnik ovlaštenu osobu poslodavca u smislu članka 43. Zakona o trgovačkim društvima u slučajevima kad ne postoji nalog pretpostavljenog?

 

Jesu li sudovi potpuno slobodni u ocjeni provedenih dokaza te stanja spisa i ocjeni o tome kada je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti pravilna odluka, uz to i slobodni u odabiru razloga obrazloženja svoje ocjene?“,

 

kada

 

              - pitanjima u stvari sugerira ocijeniti samo je li ovdje, prema okolnostima konkretnog slučaja - i to onim koje on drži istinitim i pravilnim te ih selektivno izvlači iz konteksta presude, pravilno odlučeno o predmetu spora,

 

- uostalom, niti jedno od navedenih pitanja ne polazi od onog što je u postupku utvrđeno i na čemu je osporena presuda temeljena („...da je tužitelj platio tuženiku utuženi iznos, a da je znao da nije dužan platiti, da je tužitelj dopustio voditelju službe obračuna ovakvo postupanje, tj. isplatu bez osnove unatoč postojanju službe unutarnjeg nadzora, a što je...stvar odnosa unutar samog tužitelja i ne može utjecati na drugačije shvaćanje, jer tužitelj prema trećima, kao što je ovdje tuženik, nastupa kao pravna osoba a njegovi zaposlenici ne mogu ni na koji način ni po kojoj zakonskoj odredbi nastupati samostalno..., da nema dokaza da je tužitelj zadržao pravo na povratak plaćenoga prije ili u trenutku plaćanja niti to sam tužitelj tvrdi...“), što ih čini (jer se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati činjenično stanje, pogotovo ne po postavljenim pitanjima, onako kako su formulirana) nevažnim i za odluku o predmetu spora - a napose za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki.

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tužitelja nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske (ograničen u postupanju činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova: koje ne može preispitivati) u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Zagreb, 13. listopada 2020.