- 1 -              Rev 1935/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1935/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice J. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., protiv ovršenika O.-K. d.d. O., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O. i partneri d.o.o., Z., radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovršenika protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž Ovr-104/17-3 od 21. ožujka 2017., kojim je potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu poslovni broj Ovr-3349/16-4 od 18. studenog 2016., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. U odnosu na treće postavljeno pitanje revizija ovršenika se odbija kao neosnovana.

 

II. U odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje revizija ovršenika se odbacuje kao nedopuštena.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditeljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu poslovni broj Ovr-3349/16-4 od 18. studenog 2016., donesenim na temelju predstečajne nagodbe odobrene rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Stpn-224/14 od 16. veljače 2015. i ugovora o ustupu potraživanja od 10. rujna 2013. sklopljenog između ovrhovoditeljice kao primateljice i trgovačkog društva B. d.o.o. Z. kao ustupitelja, određena je ovrha na novčanim sredstvima po računima ovršenika.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba ovršenika kao neosnovana, te je potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu poslovni broj Ovr-3349/16-4 od 12. prosinca 2017. Ujedno je odbijena ovrhovoditeljica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Ovršenik je podnio reviziju protiv drugostupanjskog rješenja na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže preinačiti pobijano rješenje u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjska rješenja i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju ovrhovoditeljica predlaže reviziju ovršenika odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu, time da traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija ovršenika u odnosu na treće postavljeno pitanje nije osnovana, dok u odnosu na prvo i drugo pitanje revizija ovršenika nije dopuštena.

 

Odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 - dalje: OZ) propisano je da se u ovršnom postupku revizija može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka, a odredbom čl. 21. st. 1. OZ-a propisano je da se u ovršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako OZ-om ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz citiranih odredbi ZPP proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da podnesena revizija kumulativno ispunjava slijedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnose, da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih pretpostavki tzv. izvanredna revizija nije dopuštena pa se revizijski sud ne može upuštati u ispitivanje njezine osnovanosti.

 

U podnesenoj reviziji ovršenik postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

„Da li je nakon sklapanja predstečajne nagodbe dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima iz članka 60. st. 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/2012, 144/2012, 81/2013; u daljnjem tekstu: „ZFPPN“)?,

 

Može li drugostupanjski sud temeljem čl. 52. st. 4. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016; u daljnjem tekstu: „Ovršni zakon“) prihvatiti žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu ako ovršenik javnom ispravom dokaže osnovanost žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona?,

 

Predstavlja li ugovor na kojem je javni bilježnik ovjerio samo potpise stranaka privatnu ispravu koja bi po svojoj dokaznoj snazi u pogledu prijenosa tražbine imala snagu javne isprave u smislu članka 32. stavka 1. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016; u daljnjem tekstu: „Ovršni zakon“)?“

 

U odnosu na prvo i drugo postavljeno pravno pitanje, revident nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

 

Obzirom na izostanak navedene pretpostavke dopuštenosti tzv. izvanredne revizije u odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje, glede tih pitanja revizija nije dopuštena zbog čega je istu trebalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a te odredbom čl. 21. st. 1. OZ-a i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

 

Argumentirajući važnost trećeg postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovršenik se je pozvao na rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-554/16-2 od 23. veljače 2016. navodeći da je u toj odluci drugostupanjski sud izrazio shvaćanje o postavljenom pitanju, koje je suprotno shvaćanju na kojemu se temelji pobijano drugostupanjsko rješenje.

 

Vijeće revizijskog suda je ocijenilo da se radi o važnom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u sporu i o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP), koja odredba se primjenjuje u postupku povodom revizije protiv rješenja na temelju odredbe čl. 400. st. 3. ZPP.

 

U pobijanoj drugostupanjskoj odluci izraženo je shvaćanje da ugovor o ustupu potraživanja, kojim je raniji vjerovnik ovrhovoditeljici kao primateljici ustupio svoju tražbinu prema ovršeniku, udovoljava zahtjevima propisanima odredbom čl. 32. st. 1. OZ, jer je (kao privatna isprava) ovjerovljen po javnom bilježniku u smislu odredbe čl. 2. toč. 13. OZ, odnosno javni bilježnik je ovjerovio potpise stranaka.

 

U odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-554/16-2 od 23. veljače 2016. izraženo je shvaćanje da ovrhovoditelj nije odgovarajućom ispravom dokazao prijenos tražbine iz ovršne isprave u smislu čl. 32. st. 1. OZ, jer je dostavio dopunske isprave (ugovor o prijenosu tražbine i izjavu o prijenosu) na kojima je javni bilježnik ovjerovio potpise stranaka i suglasnost prijepisa i izvornika, ali pritom te isprave nisu potvrđene (solemnizirane) u smislu odredbe čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“, broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07 i 75/09).

 

Prema odredbi čl. 32. st. 1. OZ ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.

 

Odredbom čl. 2. toč. 13. OZ je propisano da izrazi „javno ovjerovljena isprava“ ili „ovjerovljena isprava“ označavaju ispravu na kojoj je potpis neke osobe ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima.

 

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da je ispunjena pretpostavka određivanja ovrhe u smislu odredbe čl. 32. st. 1. OZ, jer je ovrhovoditelj uz ovršnu ispravu, priložio dopunsku ispravu odgovarajuće dokazne snage kojom je dokazao prijenos tražbine.

 

Stoga revizija ovršenika u odnosu na treće postavljeno pitanje nije osnovana, pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, te odredbom čl. 21. st. 1. OZ i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

 

Odluka o zahtjevu ovrhovoditeljice za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.