- 1 -              Rev 399/2017-2

 

 

 

 

Broj: Rev 399/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice A. J. iz O., drugotuženice J. J. iz O., koju zastupa A. J., trećetuženice D. B. iz O., četvrtotuženika G. d.o.o. D. S., i petotuženika Z.-G. d.o.o. Z., koje zastupaju punomoćnici P. Ž. i N. Š., odvjetnici u S. T., radi utvrđenja ništetnosti i vraćanja u ostavinsku imovinu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1059/13-2 od 18. listopada 2016., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena te djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-639/11-23 od 17. rujna 2012., u sjednici održanoj 13. listopada 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Utvrđuje se da su ništetni, ugovor o kupoprodaji od 9. svibnja 2010. godine između A. J. i J. J. kao prodavateljica i trgovačkog društva G. d.o.o. kao kupca, te ugovor o kupoprodaji od 1. kolovoza 2011. godine zaključen između trgovačkog društva G. d.o.o. kao prodavatelja i trgovačkog društva Z.-G. d.o.o. kao kupca te da nekretnine, k.č.br. 2466 oranica K. od 331čhv upisana u zk. ul. br. 3639 k.o. O., k.č.br. 2467 oranica K. od 385 čhv i k.č.br. 2468 oranica K. od 604 čhv, obje upisane u zk. ul. br. 443 k.o. O., predstavljaju sastavni dio ostavinske imovine pok. M. J. iz Z., pa se ove nekretnine imaju vratiti u ostavinsku imovinu iza pok. M. J.

 

II Nalaže se zk. odjelu Općinskog suda u Zlataru, Posebni zk. odjel u D. S., uspostava ranijeg zk. stanja kakvo je egzistiralo prije uknjižbe prava vlasništva nekretnina označenih u toč. I izreke ove presude na ime 4.-tuženika G. d.o.o. i 5.-tuženika Z.-G. d.o.o.

 

III Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

„I Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kupoprodaji od 10. ožujka 2010. godine zaključen između prodavateljice D. B. i trgovačkog društva G. d.o.o. kao kupca, te da nekretnina k.č.br. 2465 oranica K. od 331 čhv upisana u zk. ul. br. 3642 k.o. O. predstavlja sastavni dio ostavinske imovine pok. M. J. iz Z., pa se ova nekretnina ima vratiti u ostavinsku imovinu M. J.

 

II Nalaže se zk. odjelu Općinskog suda u Zlataru, Posebni zk. odjel u D. S., uspostava ranijeg zk. stanja kakvo je egizistiralo prije uknjižbe prava vlasništva nekretnina označenih u toč. I. na ime 4.-tuženika G. d.o.o.“

 

IV Nalaže se 1. tuženoj A. J., 2.-tuženoj J. J., 4.-tuženiku G. d.o.o. i 5.-tuženiku Z.-G. da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 39.353,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2012. godine do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

V Nalaže se tužitelju da 3. tuženiku D. B. i 4. tuženiku G. d.o.o., naknadi parnični trošak u iznosu od 7.920,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2012. godine do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijen je žalba tužitelja i djelomično je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. III. prvostupanjske presude. Djelomično je preinačena prvostupanjska presuda i to u dijelu pod toč. I. i II., te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Rješenjem drugostupanjskog suda ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. IV. i V., glede odluke o troškovima postupka te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a isto tako je odlučeno da će o troškovima žalbenog postupka biti odlučeno u konačnoj odluci.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja, i to u dijelu u kojem je pravomoćno presuđeno, tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati i donese odluka u skladu s revizijskim navodima.

 

Na reviziju su odgovorili treće do peto tuženici, koji osporavaju sve navode tužitelja, te predlažu da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju podnesena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, prema vrijednosnom kriteriju, obzirom da je u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora u visini od 385.000,00 kn. Međutim, tužitelj u tužbi zahtijeva utvrđenje ništetnosti tri ugovora o kupoprodaji i to ugovora sklopljenog između A. i J. J. kao prodavatelja i G. d.o.o. kao kupca od 9. svibnja 2010., ugovora sklopljenog između G. d.o.o. kao prodavatelja i Z.-G. d.o.o. kao kupca od 1. kolovoza 2011. te ugovora sklopljenog između D. B. kao prodavateljice i G. d.o.o. kao kupca od 10. ožujka 2010. Osim toga, tužitelj traži da se utvrdi da sporne nekretnine predstavljaju ostavinsku imovinu iza pok. M. J. te da se uspostavi zk. stanje kakvo je egzistiralo prije uknjižbe četvrto i petotuženika u zemljišnim knjigama.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeva ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

 

Iz gore navedenog jasno proizlazi da se radi o tri različite osnove - tri različita kupoprodajna ugovora koji su sklopljeni između različitih osoba (različitih tuženika), radi čega se utvrđena vrijednost predmeta spora od 385.000,00 (vrijednost predmeta spora utvrđena rješenje prvostupanjskog suda na ročištu održanom 14. svibnja 2012.) dijeli prema broju osnova, odnosno prema broju tuženika u ovom predmetu. Iz toga slijedi da glede svakog pojedinog zahtjeva vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 200.000,00 kn. Naime, ako se vrijednost predmeta spora dijeli s ukupno tri različite osnove (tri različita ugovora ), kao i sa zahtjevom da se sporne nekretnine vrate u ostavinsku imovinu iza pok. M. J., tada se dobiva vrijednost predmeta spora po pojedinom zahtjevu od 96.250,00 kn. Isto tako, kako su zahtjevi istaknuti prema različitim tuženicima i po tom kriteriju vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 200.000,00 kn po pojedinom tuženiku.

 

Radi navedenog revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena.

 

Međutim, u konkretnom slučaju je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ZPP.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako se u reviziji ne navodi koju je bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinio drugostupanjski sud, iz sadržaja same revizije bi proizlazilo da se ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnji tužitelja drugostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, budući su razlozi pobijane drugostupanjske presude jasni i razumljivi, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, a niti postoji suprotnost u obrazloženju drugostupanjske presude s provedenim dokazima, odnosno sadržajem zapisnika koji se nalaze u spisu.

 

Drugostupanjski sud je djelomično odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (toč. III. izreke prvostupanjske presude), a dijelom je prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. i II. izreke, te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U tom dijelu drugostupanjski sud pravilno utvrđuje da je zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti tri kupoprodajna ugovora, budući da je tvrdnja tužitelja da u trenutku sklapanja tih ugovora prvo i trećetuženica nisu bile vlasnice spornih nekretnina, a drugotuženica kao zakonska nasljednica pok. M. J., oca drugotuženice i tužitelja, nije tim nekretninama mogla slobodno raspolagati, budući je u tijeku ostavinski postupak iza njihovog prednika pok. M. J. Ujedno tužitelj traži da se sporne nekretnine vrate u ostavinu iza pok. M. J., te da su tuženici dužni trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe spornih ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama.

 

Drugostupanjski sud pri tome utvrđuje da je četvrtotuženik G. d.o.o. stekao pravo vlasništva na k.č.br. 2466, 2467 i 2468 odlukom suda, na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zlataru broj P-432/10 od 14. lipnja 2010. i na temelju te presude je ishodio upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu u skladu s odredbama čl. 126. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje ZVDSP). Isto tako utvrđuje da je četvrtotuženik k.č.br. 2466 kao zemljišnoknjižni vlasnik prodao petotuženiku koji se upisao u zemljišnu knjigu u skladu s odredbama čl. 115. i čl. 120. ZVDSP.

 

Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da, kada bi se i prihvatilo shvaćanje tužitelja da su tuženici prodavali nekretnine kojih nisu bili vlasnici, da prodaja tuđe stvari ne čini ugovor ništetnim u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO.

 

U samoj reviziji tužitelj ustraje kod tvrdnje da su ugovorne strane imale spoznaju da je vlasnik spornih nekretnina bio pok. M. J., da iza njega nije dovršena ostavinska rasprava, niti su proglašeni nasljednici, radi čega prvo i drugotuženice nisu mogle, niti su bile ovlaštene raspolagati spornim nekretninama. Isto tako se ukazuje i na činjenicu da niti petotuženik nije bio savjesni stjecatelj.

 

Niti u reviziji tužitelj ne ukazuje radi čega bi sporni ugovori bili nemoralni, odnosno protivni prisilnim propisima. Već je rečeno da prava tuđe stvari ne čini ugovor ništetnim, već u takvom slučaju takva prodaja nema utjecaja na stvarnog vlasnika. Iz toga slijedi da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovora sklopljenih između prvo i drugotuženice i četvrotuženika, kao i ugovora sklopljenog između četvrto i petotuženika.

 

Glede pak ugovora sklopljenog između trećetuženice i četvrtotuženika valja naglasiti da je trećetuženica u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnica na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. majke, a što znači da sporna nekretnina nije niti mogla biti ostavinska imovina pok. M. J. Radi navedenog u tom dijelu je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti (toč. III. prvostupanjske presude), jer je upisana zk. vlasnica prodala nekretninu četvrtotuženiku, pa se ne radi niti o prodaji tuđe stvari, a niti tužitelj iznosi odgovarajuće razloge zbog čega bi sporna prodaja bila ništetna.

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 13. listopada 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.